Sedam vedrih, elegantnih dama živi podno krošnji u žicom ograđenom toru na oko 600 metara nadmorske visine. Spavaju na strmom kamenju, žive na mikrobiotskoj prehrani. Uljudno pozdrave, razvesele se, ne previše, ali toliko da znate da im je drago što vas vide tu, na litici gdje rijetko tko zalazi. Pogled s njihova balkona puca na cijeli Split i sve srednjodalmatinske otoke. Možda i na Italiju za vedrijega vremena. Spremno poziraju pred kamerom, kao da znaju da su baš one – zadnje splitske koze.
Da mogu, pričale bi nam kako su im majke, rodice i stričevi prehranili sve one minijaturne točkice koje se kreću po udaljenom pejzažu. I onoga, vidimo tamo, bagerista na svijetlosmeđoj, prvi put nakon 50 godina jednobojnoj površini – Karepovcu. I ribara na koći, i radnike na novom čiovskom...