Split je posljednjih dana u vrućici, ali ne toliko oko gripe, izbora ravnateljice Otvorenog učilišta i intendanta HNK, povećanja prireza za iznajmljivače, izmještanja autobusnog kolodvora u Kopilicu... Dramatičnost je tolika da bi se gradonačelnika komotno moglo imenovati ravnateljem Drame HNK Split.
Fibra u gradu u debeloj je sjeni borbe za opstanak Marjana. Tako i treba biti jer Marjan je za Split barem jednako važan kao Riva, Pjaca, HNK. On je dnevni boravak, pluća grada, oaza, utočište, ideal, sklonište od buke i gluposti, izvor zdravlja...
Brojne Splićane uznemirila je zato najava ravnatelja Javne ustanove za upravljanje Park-šumom Marjan Damira Grubšića o višekilometarskim probijanjem traktorskih vlaka širine 3,5, odnosno 2,5 metra. I to sve zbog mediteranskog potkornjaka.
Barem da je mediteranac krenuo trasom prema Omišu pa da se naprave kamionske vlake i konačno riješi taj cestovni pravac! Ako je šumarima do probijanja vlaka, nek ih probiju na Splitu 3 kod Vile Velebita ili drugdje gdje ih očajni ljudi sami probijaju.
Kako se moglo pročitati, da se zahvat poduzeo prije tri godine, deblom bi platilo 350 stabala, i to bi bila tema za razgovor šest šumara. Da se zahvat poduzeo prije godinu-dvije, palo bi osam tisuća stabala. Da se napravilo lani, ostali bismo bez 13.000 stabala, a sada ćemo ostati bez njih 20 tisuća. I biti sretni ako ostane na tome. Da se reagiralo odmah, bilo bi lijepo, ali to onda ne bi bio današnji Split.
Pojava se, naravno, ismijavala: "Ma daj, kako si ono reka, mediteranski potkornjak? Hahaha. Pa će doć baš u nas?! Da je potkornjak, možda bi se i diga. Imamo mi i pametnijeg posla, gledamo u budućnost, u novi Plan gospodarenja, a u njemu neće biti potkornjaka. Osim toga, među pedeset zaposlenih imamo tek jednog, mladog šumara. Ne brini se, kako je taj potkornjak došao, tako će i otić"...
Dio stručnjaka predlagao je feromonske klopke u koje se može uhvatiti i do 30 tisuća potkornjaka tjedno, ali iz Javne ustanove nisu bili za to, presitno im je. Stali su iza ideje o sječi od 15 do 20 tisuća stabala, trećine marjanske šume. Na najezdu potkornjaka mislili su odgovoriti najezdom gusjenica, bagerskih, uz spremnost na kolateralne žrtve sitnijeg raslinja i drugih malih dioničara šumskog života.
Javna ustanova zbog potkornjaka iz vida je izgubila šumu. Ako ne bude stabala, neće biti ni potkornjaka, mislili su iz Javne ustanove. Plan im je bio na tragu kirurga koji na pojavu simptoma bolesti režu cijeli organ.
Po toj logici konzervatori bi zbog vlage srušili trećinu Podruma, a reformatori javne uprave zbog uhljeba bi odštemali trećinu Banovine. Da tako rezoniraju lovci, da se riješe vukova, pobili bi trećinu ovaca. Gradski šumari na Marjan su bili spremni ući bez stila, ali sa Stihlom.
S ove distancije čini se da bi i zapovjednik Ljubo Ćesić Rojs odbio izdati zapovijed 66. inženjerijskoj pukovniji. Zar na nedužna hrvatska stabla ići teškim strojevima i prekomjernim podrezivanjem, da Marjan postane Pogana vlaka?
A gradska vlast, koja ima velikih svakodnevnih problema s pitkom vodom, smećem, prometom, požarima i svime onim što čini grad, ali i neradnicma i nesposobnjakovićima u vlastitim redovima, reagirala je uobičajeno, u panici i improvizirano.
Držala se iza šumarskih leđa i aktualnoga gesla 'Ako prođe, prođe', spremna da se povuče i smanji širinu zahvata. Vlast koje se uspješno dokazala u prirezivanju građana i očuvanju podrezanih trgova, stala je i iza rezanja šume.
Drveće ionako nema pravo glasa, a i Splićani, zna se, upražnjavaju hrvatsku šutnju. No šutnja je prerasla u šetnju, čvrsti gradski stavovi su omekšali, došlo je čak i do dijaloga sa "šetačima" i revizije čvrste vizije. Teška mehanizacija je, srećom, ostala u hangarima.
No, vremena nema puno, ako se do proljeća stvar ne riješi, potkornjaci, koji upravo u zimskom snu skupljaju snagu i množe se, na Marjanu će preuzeti vlast, ne tražeći ključ od Spinutskih vrata od gradonačelnika Andre Krstulovića Opare.
A potkornjak, mali kukac iz najznačajnije porodice šumskih-štetnika, kako bilježi Wikipedija, veličine od jedan do osam milimetara, izgleda kao pravi okupator: kratke glave, uvučene pod vratni štit s kratkom i čvrstom gornjom čeljusti, sposobnom za griženje i bušenje drveta. Živi u vlastitim grizotinama, što, kažu, pomaže pri determinaciji.
Prirodni neprijatelji su im, među ostalim, zebe i djetlići. Uz stručne šumare najozbiljniji su im neprijatelji savjesni građani koji su spremni potkornjacima i vlasti pružiti odlučan otpor. I za to se izložiti i založiti. U ovim trenucima njima se možemo ponositi kad ne možemo s Marjanom.
A Marjanom smo se zaista mogli ponositi. Starim Splićanima koji su poklonili svoje parcele da bude gradski. Kao i onima koji su ga prije više od sto godina počeli pošumljavati, onima što su napravili staze i šetnice, vidilice, klupe i odmorišta, doveli vodu...
Bili smo ponosni i što je bio pješačka zona, barem dok se nisu namnožili nositelji raznih povlaštenih iskaznica. Bili smo ponosni i što nikad nije planuo i što je za horizontalne i vertikalne putanje privlačio i mlado i staro.
Najugledniji gradski pjesnici poput Jerolima Kavanjina, Luke Botića i Jakše Fiamenga pisali su mu pjesme, uklesane na marjanske kamene ploče. O Marjanu su se snimali tematski CD-ovi, a uskoro će neki novi splitski klinci pjevati "Marjane, Marjane, ča motorku ne pališ, naš cirkular hrvatski". Naslijeđeni Marjan, očito, nismo zaslužili.
Zadnjih desetljeća dvadesetog stoljeća Marjan je bio neizostavan za šetnje uz more ili uzbrdo, za trim-stazu koja je sigurno bila u temelju uspjeha splitskog sporta i gradskog sportskog duha i života. Tu ste se mogli mimoići sa svjetskim klasama tenisa, veslanja, plivanja, nogometa i košarke, borilačkih sportova, s misicama, liječnicima, znanstvenicima, glazbenicima, novinarima...
Zanimljiva odmorišta za vježbanje bila su uređivana, označena tablama s uputama. U devedesetima se sve to pogoršalo, tek par volonterskih akcija vraćalo je stazu u uporabno stanje.
Danas je situacija još lošija, dosta je toga polomljeno, staza je načeta, table izblijedjele i polomljene, osjetljiviji rekreativni nos ćuti fekalije od Bena, što ga čini sporijim u dolasku, a bržim u odlaznom sprintu. Za trendsetere i duh vremena trim staza je očito prošlost. "Plati teretanu, piz.a ti materina", odbrusio bi vam neki agresivniji trendseter.
Znalci alternativnih činjenica i osporavatelji cijepljenja možda znaju i da je šetanje Marjanom nezdravo u usporedbi s izležavanjem na kauču i trpanjem konzerviranom hranom. Samo se čekalo da se pojavi neko Andersonovo dijete i kaže: Marjan je gol!
A za Marjan zaista postoji mogućnost da, zasad, za trećinu bude bliži stanju djevičanske golotinje iz 1870. godine. A u gorem slučaju možda postane Golo brdo. Marjan kakav je nekad bio, za koju bi sezonu mogao postati slogan lokalne turističke zajednice.
I to golo i mrtvo boravište za gušterice, poskoke i buduće eremite, za neke bi možda bio povratak u toliko dragu, mitsku i arkadijsku Austro-Ugarsku. I onda bi svako odijevanje takve golotinje, pa i zgradama, bilo tretirano kao uspjeh. A iskustvo nas uči da su splitski graditelji uvijek spremni kopati temelje, ziđati i nalivati teracu.
Kako pokazuje naša ilustracija i minula iskustva, od klasičnog potkornjaka, s kojim se bore šumari, možda je opasniji onaj drugi, armiranobetonski potkornjak, s kojim bi se trebale boriti građevinske inspekcije i pravna država. On napada urbanim vilama, penthouseima, malim hotelima koji u projektu imaju tri kata, a u naravi sedam.
On najviše, korijenski, uništava šumu. Teško upada u feromonske i pravosudne zamke, na njega se zaista može samo bagerom i pikamerom. Kad se pogleda iz zraka, taj potkornjak nepovratno je uzeo znatan dio šume. I ne misli stati.
Sve afere oko Marjana zadnjih godina povezivalo se s tim autohtonim štetnikom. I najavljene traktorske i šumske vlake opreznima su se činili kao kanali za njegovo širenje. S razlogom, dovoljno je zaspati dubljim snom ili otići na kakvu dužu predstavu u HNK, armiranobetonski potkornjak već će iskopati i betonirati temelje i osigurati zabranu pristupa. U vašem dvorištu.
Često napada noću, za vrijeme produženih vikenda, velikih državnih, gradskih i crkvenih blagdana, pomrčina Sunca i Mjeseca. Neki takvi fanatični "zaljubljenici u Marjan", koji se od dragoga brda ne mogu odvojiti ni milimetar, raznoraznim vještinama uspjeli su na Marjanu izgraditi kuće. Neki drugi kupili su parcele, neka se nađe ako se ukaže prilika.
Riječ je uglavnom o viđenijem dijelu gradske populacije, velikim i vatrenim sportašima, političarima i direktorima, fetivima, bogatima i obogaćenima, povratnicima, slikarima... Ali i svima anonimnima, ambicioznima, frustriranima i sebičnima kojima su granice njihova posjeda granice njihova svijeta. Žele graditi baš na Marjanu i rukovode se sloganom "Marjan meni, a ne svima!"
Nikad oni ne bi darovali parcele, ali ako daruje netko drugi, rado bi se proširili. Oni su ostvarili svoj splitski, marjanski san. A njihovi nesuđeni susjedi još ga sniju. Zasigurno su nade polagali i u famozne vlake, videći u njima ličinku buduće Avenije potkornjaka.
Da ih je probudit usred noći, prvo što bi pitali bilo bi: Di se može gradit? Ti lavovi i svete krave urbane džungle, jedan alternativni ZOO, sjeo je na Marjan kao medvjed na deblo.
Što će njima šuma kad imaju vrt i veliku okućnicu? Što će njima more kad imaju bazene? Što će građani na Marjanu kad je on njihov jedan kroz jedan. Što će ti šentada, kad je tu njegov vrt? Šta će ti divlja stabla, kad su tu njegove plemenite biljke?
Sve treba privesti svrsi, uložiti, oploditi, zavrtit pare. Šta će ti prva, druga ili treća voda kad je tu kafić ili restoran i prva druga ili treća kava ili pijat. Ako si žedan, kupi piće ili pojedi nešto, spiza ti materina!, viknut će vam netko takav. Njihova verzija "Marjane, Marjane" glasi "Ča neboder ne dižeš, milu višekatnicu". Čini se da i za Marjan vrijedi onaj naslov Mirka Kovača o eliti goroj od rulje.
Ma koliko potkornjak haračio i drugim hrvatskim šumama, čini se da onaj građevinski nigdje nije raširen kao u Splitu. Nismo baš čitali da skoro dva stoljeća star zagrebački park biskupa Maksimilijana Vrhovca gricka bespravna gradnja. Pa čak ni onda kad je administracija na kolovoškom ljetovanju ili skijanju, a gradonačelnik u Rimu, bolnici ili u zatvoru.
Čini se da su na pojavu tog potkornjaka imuni i golemi Central park ili Bulonjska šuma. Na tolikom prostoru, neki bi marjanski neimar za vrijeme Super Bowla ili "žutih prsluka" među stablima izlio jednu dvokatnicu ili trokatnicu.
Za potkornjaka kojega zovu mediteranskim, stručnim tijelima trebalo bi predložiti promjenu naziva u splitski, dalmatinski ili hrvatski potkornjak. Jer se upravo tako i ponaša, jede granu na kojoj sjedi. Kao hrvatski vlastodršci i uhljebi, crpi bazu od koje živi.
Ako tako nastaviš, potkornjače, uskoro nećeš imati što ni jesti! Stabla će nestati, a mogla bi ih zamijeniti teška građevinska mehanizacija. Pa ćeš morati prijeći na dizalice, vibrirani beton i armature.
Puno toga u Splitu smo uništili. Prvo su poklekli ljudi koje su nagrizli potkornjaci jednačenja po nacionalnosti i uvjerenju, privatizacije i tranzicije. Prije koji mjesec mogućnost da njišu grane izgubile su gotovo sve gradske palme, sad subverzivni potkornjak pustoši stabla na Marjanu. Tko je idući? Ribe? Ptice pjevice? Kućni ljubimci?
Jedna od rijetkih dobrih stvari u ovom slučaju su građani, volonteri koji su pokazali da šuma, pa i šumica ljudi i šetnjom može reći: Ne može! Neće proći! Nećete, potkornjaci! Dobra je stvar i što se sada na Marjanu vidi koliko smo nisko pali, da sami sebe dovodimo u situaciju biti ili ne biti.
Jer Marjan nije samo arkadija, zdravlje, alternativa, mir i priroda. Marjan je zaista zadnja linija obrane. Ako padne Marjan, neće pasti samo kvaliteta života, past će i Split. Bez Marjana, kakav bi to bio grad?
Poznato je da su gradovi nestajali zbog ratova, vulkana, poplava, potresa i ekonomije. Split bi bio jedini grad u povijesti koji je osnovao car, a ugasio potkornjak.
Splitski odjeci
Kao i nogometom i politikom, potkornjacima se danas u Splitu mnogi bave. Doduše još nismo vidjeli grafite: Potkornjaci, ubojice! ili Bankari, potkornjaci.
Vjerojatno nije daleko dan kad će se pojaviti i šaptači potkornjacima, koji bi bezumne i amoralne, ekološki neosviještene štetnike, koji mrze sve što je splitsko uvjerili da će redovito dobivati svoje doze drveta u kontroliranim uvjetima, na primjer u neiskorištenom ZOO vrtu.
A moglo bi doći i do ideje da se neozlijeđene potkornjake otkupljuje po cijeni većoj od one za plastične boce. U kultnom kinu Tesla imamo jedinstveni Muzej žaba, pa što ne bismo imali barem Kuću potkornjaka