Ako uspijete zanemariti grozomorne arhitektonske zahvate u pozadini naslovne slike - gdje je apartmandžija navukao desetak kvadrata bijelog platna kao tradicionalnu varošku ogradu i podigao kašun prema nebu - mogli biste primijetiti znakove života koji su se nedavno pojavili u legendarnoj vili Ridulin.
S jednakom dozom ironije i ljubavi prozvana "vilom", ovaj simbol Splita nekoć davno davao je krov nad glavnom obitelji Jelaska. Nakon što su je oni prodali Velolučaninu Mikuli Padovanu - koji se u nju uselio pred smrt svoje prve supruge Paškve - vila je obojena u crveno te je otočanin, umjesto da ostane udovac, u nju doveo novu suprugu.
Nešto kasnije, kad su se varoškim ulicama šetali slikar Emanuel Vidović i skladatelj Ivo Tijardović, potonji je, bacivši pogled na nju, dobio inspiraciju za svoju pjesmu "O, kućo mala", koja je onda postala jedna od upečatljivijih izvedbi čuvene operete "Splitski akvarel".
I premda posljednjih godina splitskim akvarelom dominiraju uglavnom tri boje - plava, bijela i žuta, s tabli koje obavještavaju prolaznike da se u toj kući nalazi apartman ili soba - pred vilom Ridulin ovih se dana ipak malo zašarenilo. Na okućnici je živnulo malo zelenila i cvijeća, netko je opiturao ogradu, a drugi netko razbacao je igračke po dvorištu.
- Je, evo smo se uselili i sad malo sređujemo kuću. Dovodimo unutra sve u red, malo smo takli skale, a skoro bi mogli i krov. Ima posla... Al neka, malo po malo - kaže nam tročlana mlada obitelj koja se skućila u kuću malu.
Iako se znalo pisati da vila ima samo 14 kvadrata, uvjeravaju nas da je to ipak nešto više, oko 20-ak. Nije puno, ali, kažu, poslužit će.
Pitamo imaju li kojeg susjeda.
- Slabo i ništa. Sve sami apartmani. Evo, gospođa koju ste sada vidjeli da je izašla s vrata do naših samo je došla očistiti pred smjenu gostiju. Jedino je u ovoj kući ovdje, na zadnjem katu jedna fotografkinja. Drugo je sve otišlo i na ovim nekretninama se sada samo zarađuje. Života tu više nema - objašnjava nam familija.
Ipak, nije da nemaju društva; nekad čak i više nego bi htjeli...
- Svaki dan se tu vrte turističke ture. Valjda im pričaju o povijesti kuće i predstavi. Mi, dok se to sve događa, znamo bit ovdje u dvorištu. I turisti nam se bez pardona počnu penjat na skale i slikavat. Nije sad da nam to baš nešto puno smeta, čak je i simpatično. Nego, razmišljamo o tome, kad još malo uredimo, da im počnemo naplaćivati i ulaz - smiju se naših dvoje sugovornika, dok im zlatokosa kćerkica proviruje iz sobe na katu.
Ta ista djevojčica će, po buri i snijegu, izlaziti vani iz sobe na katu kako bi došla do WC-a i kuhinje, jer infrastruktura vile Ridulin ne poznaje hodnike. U to isto zimsko doba, kad Varoš opet zamre, luxury apartmani i penthousei koji okružuju kućicu u Penićevoj 20 zjapit će prazni, pothranjujući apetite za novim ljetnim profitima. Čitava stvar će opet postati samo kamena kulisa, a drama će se - nimalo svečano - vratiti u vilu Ridulin.
Tko zna, možda tada i gore somenuta fotografkinja dobije inspiraciju opaliti koju sliku s balkona kako bi uhvatila ono što je život u modernom Varošu postao: Lipo posran iz ptičje perspektive, ma bez puno sriće.