U osamdeset godina Slobodne Dalmacije Krunoslav Kljaković ugradio je i svojih 40, a u povijesti lista ostao je, uz Josipa Jovića, zabilježen kao jedini čovjek koji je "Slobodnu" kao glavni i odgovorni urednik vodio dva puta. Također je u više navrata bio i glavni urednik danas nepostojeće Nedjeljne Dalmacije u vrijeme kad je taj tjednik bio najtiražniji na prostoru bivše Jugoslavije. Kruno, kako smo ga svi oslovljavali, poprilično je suzdržan čovjek, a otkako je 2016. godine otišao iz redakcije i postao umirovljenik, ostavlja dojam još veće distanciranosti te se u krugu nekadašnjih kolega pojavljuje tek u rijetkim prigodama.
Kako to da niste više prisutni u životu novine u kojoj ste tako dugo radili?
- Zar 40-ak godina nije dovoljno? Imam svoje zanimacije, obitelj, unuke, rotarijance, putovanja, Marjan, pisanje...
Pišete?
- Da, da...
Ali ne objavljujete?
- Ne. Još ne. Ne znam ni hoću li...
Nešto ću vam reći, a samo prenosim riječi koje su meni svojedobno bile upućene. Razmislite imate li pravo pisati, a ne podijeliti to s drugim ljudima.
- U mirovini imate pravo na skoro sve što hoćete. No, vrijedi razmisliti o tome. Samo, tko zna, možda to što pišem i ne vrijedi bogzna što.
O, pa vi imate tremu početnika?
- Ha-ha... Teško da me se može nazvati početnikom. Ali da, možda ste u pravu.
Pa vrijeme vam je za knjigu. Nego, otkad znam za sebe u novinarskom smislu, vi ste urednik. Cijeli ste mi život bili šef, i u "Slobodnoj" i u "Nedjeljnoj". No, kad ste uopće došli u "Slobodnu"?
- Davne 1976. Kao i svi, kao i vi, i ja sam počeo u Gradskoj rubrici koju je tada vodio Joško Kulušić. Imao sam sreću što mi je on bio urednik i što je on, da tako kažem, mentorirao moju karijeru i na početku, ali i poslije. Tad je bilo pravilo da morate neko vrijeme biti na probi pa sam i ja bio na probi. U Gradskoj...
Uopće vas ne mogu zamisliti u tom izdanju.
- Eh, davno je bilo, ni ja se ne mogu zamisliti... No došao sam u vrijeme kad je u Gradskoj već bilo nekoliko odličnih mlađih novinara, svi su oni bili obrazovani, ambiciozni, a Kula nas je zbilja usmjeravao s puno pažnje, ali i odlučnosti.
Mladi mudraci
Dobro, čime ste se bavili u to prvo vrijeme?
- Pa znate kako mladi ljudi dolaze u novinarstvo... Odmah bi nešto jako mudro pisali. O društvu, o fenomenima... Tako i ja. Napisao sam nekoliko takvih fenomenoloških tekstova i jedno jutro kad sam Kulušiću predložio još jedan takav dubokoumi tekst, on je rekao: Od danas ste u Crnoj kronici! Dodijalo čovjeku moje mudrovanje... I tako sam postao novinar Crne kronike.
Vi? U Crnoj?! Nisam to znala...
- A eto... Imao sam i tamo sreću jer je Crnu kroniku vodio Ivica Flesch, odličan novinar i drag čovjek, tako da zaista mogu reći da sam učio od najboljih.
I kako vam je išlo u Crnoj?
- U početku traumatično, poslije neloše. Tamo sam u par godina stekao kontakte, izbrusio zanat... I danas je to rubrika koja je u neku ruku složenija od mnogih drugih.
Vi ste diplomirali pravo, zar ne?
- Da, da...
I ja sam, ali nisam nikad radila u struci. Ni vi, pretpostavljam.
- Loše pretpostavljate. Radio sam kao pravnik. Dva dana.
Dva dana? Ma dajte?
- Ozbiljno! Dva dana sam bio pravnik u "Jugoplastici". Nije mi se sviđalo. Pa sam dao otkaz.
Kad se danas osvrnete za sobom, biste li i danas izabrali novinarstvo ili biste, da tako kažem, aktivirali diplomu i imali skroz drugu karijeru?
- Utvaram sebi, kako je govorio Ćiro, da bih bio dobar odvjetnik, možda čak i sudac. No u novinarstvu sam se odlično osjećao.
Kakva je "Slobodna" bila u vrijeme vaših početaka?
- Bila je to novina koja raste. To je bilo vrijeme vrlo snažnog jačanja, rasta tiraže, ugleda i utjecaja. Bila je to novina koja je i novinarima i urednicima bila "kuća", bilo nam je stalo, osjećali smo podršku sa strane uredništva, vjerovali smo urednicima i izrazito ih poštovali. Urednička je bila zadnja, urednički autoritet bio je neupitan.
Kao što i treba biti...
- Istodobno, bila je to sredina gdje se puno radilo, jako puno se radilo, ali se i družilo, no i u druženju je dominirala novina. Naravno, bilo je i ovog i onog, prvenstava u šahu i stolnom tenisu uvečer, nakon posla, i to u redakciji. Bilo je i druženja u kafiću "Basket", ali sve se vrtjelo oko posla. Tekst je bio najvažniji. Rok je bio svetinja. Uživali smo raditi.
Kad ste onda dobili prvo uredničko mjesto?
- Ako se dobro sjećam, 1980. sam iz Crne prebačen u Unutarnjopolitičku rubriku. Tu sam se opet zadržao nekoliko godina i potom me je Kula postavio za urednika te rubrike. To je bilo negdje osamdeset četvrte, tako nekako. Potom me je unaprijedio, mislim 86., u glavnog urednika Nedjeljne Dalmacije. Cijela moja dotadašnja karijera je praktički bila vezana uz njega, ali bio mi je gušt raditi i s drugima, posebice s Vojkom Mirkovićem i Joškom Frančeskijem.
No, i okolnosti su bile drugačije.
- Naravno. Bilo je to vrijeme kad su Partiju u Splitu i Hrvatskoj postupno preuzimali moderniji ljudi poput Drage Dimitrovića i Borisa Malade, pa se moglo raditi bez većih pritisaka. Utoliko ne iznenađuje što je jedan broj "Nedjeljne" 1988. zbog jednog Feralova teksta zabranio tadašnji državni tužitelj, ali ne na poticaj nekoga iz političke nomenklature. Bilo je, dakako, i drugih medija, ali kuća Slobodna Dalmacija bila je izrazito jaka i financijski moćna. Tiraže i utjecaji bili su nezamislivi.
Škola ‘Slobodne‘
Njegovao se i jedan specifičan izraz koji se i danas naziva novinarskom školom Slobodne Dalmacije, zar ne?
- Možete vi imati izvanredne ideje, ali ako nemate ljude, ništa od posla. U "Slobodnoj" i "Nedjeljnoj" su se u to vrijeme okupili sjajni autori, pisci i fotoreporteri. A princip školovanja je ostao isti – trebalo je postupno savladavati sve stepenice poštujući hijerarhiju.
Prije neki dan je Petar Jakelić, naš ugledni umjetnik, kazao da ne može prežaliti Nedjeljnu Dalmaciju kojoj je baš on dizajnirao prvi logotip. Ne mogu ni ja. Što je presudilo "Nedjeljnoj"? Je li se mogla spasiti?
- "Nedjeljna" je u moje vrijeme, mislim 1990., u jednom trenutku prešla nakladu od sto tisuća prodanih primjeraka. Zašto? Pa kad znate kakve su tada bile političke prilike i kad vidite tko je sve u njoj radio, bit će vam jasno zašto. U devedesetima, nakon odlaska Aleksandra Tijanića i Ferala, tu smo značajnu prazninu popunili nizom novih autora. I starijih. Smoje je tu objavio nekoliko nastavaka novog "Velog mista". No, u ovoj prigodi, posebno bih želio istaknuti tadašnji kulturni prilog "Nedjeljne", "Profil" koji je sjajno uređivao Sandro Pogutz. Tu su svoje karijere započeli Ivanišević, Tomić i Pavičić. Jergović je upravo u "Profilu" objavio "Sarajevski Marlboro" uz sjajne ilustracije Alena Ćurina. Jedino su u "Profilu" "Nedjeljne" pisala sva trojica vodećih rock-kritičara Dražen Vrdoljak, Zlatko Gall i Darko Glavan. A novinu su zaključivali stripovi čuvenog Dubravka Matakovića. Nije se moglo bolje. Od 1993. "Nedjeljnu" su vodili drugi ljudi, jačala je konkurencija. Ja sam se tu vraćao nakratko još dva puta, a onda su stigle komercijalne televizije i internet i priča "Nedjeljne" polako se počela bližiti svome kraju.
No, tiraže su se u devedesetima i dalje držale, svemu usprkos...
- Istina. Kad sam prvi put bio glavni urednik "Slobodne", 1996. i 1997., tad su se još, ako se sjećate, na zadnjoj stranici objavljivale dnevne tiraže. Jednog četvrtka u kolovozu 1996. "Slobodna" je tiskana u nakladi od 153 tisuće primjeraka. Pad, dakle, nije bio strelovit, ali su ipak najgore prošli tjednici. Što je trebalo učiniti? Možda je "Nedjeljnu" trebalo distancirati, osamostaliti iz krila "Slobodne", kao što smo se mi svojevremeno i fizički udaljili iz redakcije "Slobodne" u prostor preko puta tadašnje robne kuće "Dalma". Kuća Slobodna Dalmacija se krajem devedesetih suočila s krupnim, posebice financijskim problemima, pa je "Nedjeljna" nekako ostala po strani. Čini mi se da i danas, slaveći 80 godina "Slobodne", Nedjeljna Dalmacija nema zasluženi tretman. A to je bila ozbiljna, velika novina.
Danas svi analiziraju
Ipak, čini se da je vrijeme ozbiljnih i velikih tiskanih novina prošlo za sve.
- Ja se ne slažem s tim.
Ne?!
- Ne.
Što biste vi onda predložili za spas tiskanog novinarstva?
- Danas su čitatelji uglavnom okrenuti portalima koji su ih navikli na lakše, kraće i zabavnije priče. Okej, neka tako i bude, ali upravo takva orijentacija većine portala i komercijalnih televizija otvara prostor ozbiljnom, i to tiskanom novinarstvu. Samo, takva novina mora biti vrhunska u svakom pogledu. Od grafičkog izgleda preko izbora tema do besprijekornog stila u pisanju. I ono što je najvažnije, uređivačka bi se politika svela prvenstveno na jedno pitanje. Kako?
Ne razumijem...
- Čitateljima treba ponuditi konkretne i kompetentne odgovore na pitanje kako riješiti svakovrsne probleme. Kotarske, općinske, nacionalne, svejedno. Dakle, kako?
Pa tko ima odgovor na to pitanje? To je politika, a ne novinarstvo.
- Griješite! To je novinarstvo! Pustite portalima izvještaje, vijesti, najave, izjave, rubrike, čak i komentare i analize, tko je više ili manje kriv za ovo ili ono. Jer danas svi analiziraju i kritiziraju, a rijetki su oni koji ljudima pružaju odgovore na pitanja koja ih zanimaju. Naravno, za takvu novinu treba imati autore, i sugovornike kojima se vjeruje.
I gdje biste ih našli u okolnostima kad nitko više ne vjeruje ni novinarima ni stručnjacima?
- Ima ih sasvim dovoljno, ali gube vrijeme na manje važne stvari ili su marginalizirani. Treba ih pridobiti za drugačiju uređivačku politiku. Uvjeren sam da bi takav tiskani medij imao prođu, ne u stotinama tisuća primjeraka, ali ipak solidnu prođu. Pa uostalom, svi su bili i knjige otpisali i tvrdili da će samo elektroničke knjige ostati. Svi su govorili da su gramofonske ploče stvar povijesti. A, evo, izdavaštvo buja, a i gramofonske ploče imaju i novu i staru publiku. Ja vjerujem kako bi imati takvu novinu u rukama bilo zadovoljstvo. Gotovo pa stvar prestiža...
