Iz Imotskog se kroz povijest uvijek iseljavalo, a imotski čovjek je uvijek i svugdje ostavljao dojam. Dvodnevna konferencija „Dani imotskih iseljenika“ u organizaciji udruge „Imotska krajina", koja je za cilj imala, prema riječima organizatora okupiti i povezati iseljenike, stanovništvo Imotske krajine uz ponešto i struke, pročešljala je povijesne elemente koji su utjecali na kontinuirano emigriranje iz ovog kraja.
Prvi dan konferencije započeo je predstavljanjem knjige profesora Srećka Župića „Opojni miris Brunovih karanfila“, koji je riječju oslikao odrastanje i (su)život s Brunom Bušićem i njegovim prezimenjakom Zvonkom Bušićem Taikom. Na predstavljanju su motivirani inspirativnom temom, uz autora, govorili novinari Josip Jović i Mladen Vuković.
Drugog dana u Imotski se, barem trenutno „doselilo“ kako bi se razglabalo i promišljalo o temi kojoj je naziv „Iseljenici – jučer, danas i sutra – Naša veza za budućnost“. Na panel raspravi sudjelovali su Branimir Leko, voditelj Zavičajnog muzeja Imotski, Ante Ćaleta voditelj Hrvatske Matice iseljenika podružnice Split i Ante Bilić, stomatolog i povratnik iz iseljeništva koji je dugi niz godina živio i radio u Kanadi i odnedavno se vratio u Hrvatsku.
Kao uvod u samu raspravu, prikazan je kratki dokumentarni film „Živjeti u Imotskom“ sniman sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Film govori o životu imotskih gastarbajtera koji sami, kada dođu na godišnji odmor probijaju seoski put u zaseoku Lažete u Ričicama. Paradoksalno, svjesni da bez puta života i posla nema, izbijajući kamen i tražeći bolju budućnost, odlaze istim tim putem u bijeli svijet jer u njihovom selu pred Imotskog, u to vrijeme, kruha nema. No vremena se ipak mijenjaju, reći će doktor Ante Bilić koji je svoj radni vijek kao stomatolog proveo u Torontu te se prije pola godine vratio živjeti u Hrvatsku, točnije u Svetu Nedelju pokraj Zagreba. Rodom Imoćanin, Studenčanin, odmah je komentirao dokumentarac „Živjeti u Imotskom“ koji je uzburkao emocije:
- Ja sam ovaj film živio, moja je rodbina u tom selu u Ričicama, oni su svjedoci vremena kako je to tada bilo. Moj životni put je, nakon završenog fakultetu u Hrvatskoj i nekoliko godina rada, ponukan znatiželjom i ambicijom skrenuo u smjeru Kanade. Želio sam se dokazati, ostvariti karijeru i u tome sam uspio. Čitav svoj radni vijek sam proveo u Torontu i želio sam se integrirati u njihovo društvo. To što sam volio Hrvatsku, svoj jezik i tradiciju iz koje dolazim, nipošto nije značilo da ne želim biti punopravni dio kanadskog društva; radio sam, družio se s ljudima, pohodio kulturne događaje…
A kada sam došao u ozbiljnije godine, odlučio sam se vratiti, jer trava ipak nije zelenija tamo negdje drugdje. Treba reći kako Hrvatska ima brojne prednosti za život i povratak, sigurnost koja je na visokoj razini, manje vremena koje potrebno za obavljanje svakodnevnih stvari, posao, obveze, sve je laganije i skladnije. Pa i poduzetnička klima nije zanemariva; plaće možda vani jesu veće, ali treba ih sagledati u kontekstu skupoće življenja i to treba objasniti ljudima na jednostavan način. Tamo sam za normalan, pristojan život mjesečno morao potrošiti oko osam tisuća dolara, a u Hrvatskoj za isti standard trebam znatno manje. Iako, naravno, mogućnost poslovnih uspjeha, karijere, profesionalnog razvoja, vani je ipak veća. Ali kvalitetu života čine i slobodno vrijeme, hobiji i prijatelji. A vani je, primjerice, puno veću promociju za Hrvatsku napravio Mate Rimac sa svojom Neverom, nego svi napori Turističke zajednice. Hrvatsku treba drugačije brendirati reklamirati, pozivati se na sigurnost i lakoću življenja, to je naš adut.
A Hrvata i njihovih potomaka u iseljeništvu ima preko tri milijuna. Povijest pamti pet velikih valova iseljavanja potaknutih bolestima, ratovima i gladi, a tek se posljednjih godina trend polako mijenja, digitalizacija i globalizacija su učinile svoje. Zanimljivo je kako se u Hrvatsku sada i doseljava, tržište rada traži radnike pa su i mala mjesta poput Imotskog postala odredišta za strane radnike koji se kulturološki prilično razlikuju od domicilnog stanovništva. Ipak, slažu se svi sudionici panel rasprave, iste je potrebno integrirati u društvo, jer naša sutrašnjica i realnost su oni i njihove obitelji koje će živjeti, raditi i ostajati u Hrvatskoj.
Čini se kako su Hrvati uvijek u iseljeništvu cijenjeni i uspješni ljudi koji ostavljaju trag i stječe se dojam kako je potrebno otići iz ovih krajeva da bi se uspjelo. Možda je ova konferencija i optimizam povratnika doktora Ante Bilića, najbolji način i poziv da Dani imotskih iseljenika budu manifestacija koja će se u Imotskom održavati svake godine, sa sve više onih koji će pričati svoja iskustva o povratku, ali i ulaganju u rodni kraj.
