– A šta ću vam reć? Žalibože išta govorit više! Nemaju mira ni u grobu, ni pokojnici, a ni mi koji smo ostali. Nek se jednom više sazna istina. Žalosno! Ma ljuta sam ko pas – teško je nalazila riječi Vesna Puček, dok je još jedan put iznova uređivala spomen-ploču podignutu na otoku Kornatu Velom, s koje su je nijemo gledali njezin brat i otac – Ante i Ivica Crvelin.
Majka Ajka, koja je pokopala supruga i sina, nije mogla doći od tuge, a Vesnina kći Arijana, koja je u vrijeme kornatske tragedije imala samo tri godine, sjeća se samo "dede", a uju i ne pamti. Sve što joj je od njega ostalo je ta slika, a činjenica da ga nikad neće upoznati ispunjava je svaki put nanovo tugom. Koja, vele nam, ne prolazi, unatoč protoku godina.
A tuga se svaki put nanovo mijenja s b...