StoryEditor
Spektarsretnija budućnost

Renato Matić: Milošević i Medved su zajedno napravili korak od sedam milja. Jedina želja koju imam kao branitelj je da nitko nikad više ne doživi rat

13. rujna 2020. - 13:42
Željko Puhovski/Cropix

Povodom ovoljetnih ruka pomirenja između Hrvata i Srba razgovaramo sa sociologom Renatom Matićem, inače braniteljem koji iza sebe ima iskustvo ratnog Vukovara.

Kao sociolog, kako doživljavate aktualnu politiku pomirenja u hrvatsko-srpskim odnosima, oličenu u odlasku potpredsjednika Vlade iz redova SDSS-a Borisa Miloševića na proslavu godišnjice "Oluje" u Kninu, a ministra branitelja Tome Medveda u Grubore?

– Dobro je što polazimo s preciznim terminima, jer je vrlo značajno razlikovati ovo što nazivamo "politikom pomirenja" od ukupnosti sadržaja i značaja samog "pomirenja i izgradnje povjerenja".

Dakle, što se tiče politike pomirenja, ovo je bez dvojbe značajan korak naprijed. U smislu ukupnog značaja pomirenja za naše svakodnevne živote, kao i za budućnost društva, ovo bi moglo značiti početak društvenog procesa u kojem će se s vremenom, u svakodnevnom životu, sve jasnije vidjeti i osjetiti želja za iskrenim mirnim životom i suživotom svih članova društva.

Govoreći kao sociolog, taj proces podrazumijeva izgradnju onih društvenih vrijednosti bez kojih je budućnost društva nezamisliva – mir, solidarnost i međusobno uvažavanje – kao i početak stabilizacije trajnijih društvenih odnosa koji počivaju na tim vrijednostima.

Za sada je riječ o simboličkom koraku naprijed, ali i kao takav pokazuje smjer kojim bi trebalo ići, ako želimo trajno izboriti mir i funkcionalnu razinu povjerenja. Naravno, sve to može ići puno brže i djelotvornije, ako se s iskrenim i dobrim namjerama uključi što više društvenih aktera.

Veliki je ulog ovog pomirenja

Na koga tu točno mislite?

– Prije svih na ljude kojima su povjerene uloge donošenja dugoročnijih odluka, i koji zbog toga nesumnjivo imaju i više društvene moći, a koja sa sobom mora nositi i bitno više odgovornosti. Za stalno podsjećanje na taj višak odgovornosti političkih aktera zaduženi smo mi građani, posebno ako sami sebe izgrađujemo u smislu svjesnosti o osobnoj demokratskoj odgovornosti za "proizvodnju" mira.

Ipak, sve bi ovo mogao ostati samo popis lijepih snova o sretnijoj budućnosti, ako nema iskrenog utemeljenja u osobnoj želji svih građana ili barem velike većine.

Treba biti svjestan da je ulog nezamislivo velik i vrijedan, a to je sačuvati život našoj djeci i unucima, tako što im nećemo i ne želimo ostaviti prijetnju novih sukoba ili nekog novog rata.

Sada vam opet postavljam uvodno pitanje, ali kao branitelju. Dakle, kako kao branitelj doživljavate politiku pomirenja? Vrijeđa li to na ikakav način vaše braniteljske osjećaje?

– Potpuno suprotno, mogu slobodno reći da je riječ o buđenju nade u konačno zacjeljenje. Svatko od nas tko je proživio rat jedino što može željeti, sanjati i očekivati za svoju djecu, unuke, ali i za cijeli svijet, jest jedino i samo mir.

To je duboka istina za mene osobno, a koliko znam i za svakog od prijatelja i poznanika koji su preživjeli rat. Najsretniji dan u mom životu, u našim životima, bio je onaj dan kad je oružje utihnulo, i kada se taj događaj pretvorio u nadu da ga nitko više nikada neće slušati.

Snagu riječi "mir" u punini može shvatiti i željeti samo onaj tko je doista vidio što znači rat, i jedina želja koju kao branitelj mogu imati je da nitko nikad više ne doživi rat.

Ponavljam, nikome od nas, a posebno djeci – i u Hrvatskoj, i u Srbiji i nigdje na svijetu – koliko je to u našoj moći, ne smijemo ostaviti prijetnju rata. Za sebe znam samo, dok sam živ, da ću i kao čovjek i kao građanin i kao profesor činiti sve što je u mojoj moći prema tom cilju. I baš je to jedini pravi, puni, istinski smisao pomirenja i izgradnje povjerenja.

Vjerujem da to nikome ne bi trebalo biti teško shvatiti te pokrenuti i vlastite napore prema tom cilju.

image
Nikša Stipaničev/Cropix

Kad govorimo o odlasku Miloševića u Knin i Medveda u Grubore, jesu li to samo formalne i protokolarne geste, ili početak stvarnog procesa pomirenja?

– Uvjeren sam da je za njih osobno to bio početak istinske misije pomirenja, koji je započeo poklonom žrtvama. Tko bi sebi za bilo kakvu vanjsku korist dopustio onakve napade kakve su obojica morali podnijeti? Jedan uglavnom iz Srbije, drugi čak i od nekih ratnih drugova, a najviše od ljudi koji rat nisu vidjeli.

Kvaliteta demokracije je imati različito mišljenje, i koliko god se moramo u izgradnji demokratskog društva boriti da svatko ima pravo to mišljenje i izreći, potpuno je jednako i moje pravo zgroziti se na pokušaj omalovažavanja takvog čina.

Ponavljam, neki ljudi, koji na njihovu sreću rat nisu vidjeli ili osjetili u onom najgorem smislu, uzimaju pravo tumačiti što je to domoljublje. I to kome? Višestruko ranjavanom čovjeku, koji je u tom ratu izgubio i rođenog brata.

Ili prozivanjem jednog mladog čovjeka, kojemu je taj rat također donio osobnu tragediju, i čiji je otac, što nije manje značajno, bio hrvatski branitelj.

U tom smislu, po mom mišljenju, njih dvojica učinila su korak od sedam milja, i sad su, da se tako izrazim, "zarđala željezna vrata" konačno otvorena. Koliko će drugi htjeti kročiti i čistiti teren "obrastao trnjem", vidjet ćemo.

Obveza ostaje - istina o nestalima i zločinima

I ranije je iz kruga visoke politike bilo pokušaja da se odnosi Hrvata i Srba normaliziraju – podsjetimo na znamenito Sanaderovo "Hristos se rodi" – ali to ipak nije zaživjelo. Možemo li se nadati da će ovaj put biti drukčije?

– I tada, baš kao i danas, koliko god je početak ovisio o ljudima na poziciji središnje moći, a čija je sukladno tome i veća osobna odgovornost, zamah su trebali pratiti i svi ostali politički angažirani ljudi. Također, i ne manje bitno, trebali su se uključiti i svi dobronamjerni društveni akteri koji imaju određenu ulogu u širem javnom prostoru.

Osobno se najmanje brinem za volju ljudi koje najbolje poznajem, a to su "obični ljudi" poput mene, s kojima živim i s kojima dijelim sjećanja i tugu zbog gubitaka koje nikad nitko i ništa ne može nadoknaditi.

Nakon višegodišnjeg iskustva susreta i razgovora s ljudima koji su u Vukovaru izgubili sve, ne samo prijašnji život nego i najbliže
osobe, a jedan sam od njih, znam da su to ljudi bez ikakve mržnje.

Možda je bez osobnog iskustva teže razumjeti, ali govorim o nečem krajnje jednostavnom.

Uz tugu i sjećanja koja su ispunjena ljubavlju za drage ljude kojih više nema, uz topla sjećanja na nekad miran i lijep život, mržnja se jednostavno nema gdje smjestiti.

S druge je strane potpuno razumljivo da ono što se zove ispunjena pravda, istina o nestalima, o zločinima i počiniteljima, kao i pravedne kazne, koliko god ne mogu nadoknaditi gubitke, toliko su naprosto obveza svih odgovornih i najmanje od onoga što se treba i mora učiniti.

Koliko na uspjeh procesa pomirenja može utjecati vladajuća politika u Srbiji?

– Onoliko koliko sami to žele, a svakako bi svojim djelovanjem taj proces pomirenja i uspostave povjerenja mogli ubrzati i pospješiti. Jednako ga tako mogu pokušati minirati i usporiti.

Govoreći prema iskustvu, od sadašnje garniture u Srbiji vrlo je teško očekivati išta, osim možda koraka koji u real-političkom
smislu njima donose neku konkretnu dobit.

Koliko god sam osobno imao nadu kad se na sceni pojavio Zoran Đinđić, što je nestalo njegovim ubojstvom, nadu sam ponovo osjetio kad je na scenu stupio predsjednik Tadić, koji je učinio vrlo značajan korak. Došao je u državnički posjet i poklonio se žrtvama Ovčare, a time u simboličkom smislu ne samo svim žrtvama Vukovara, već i svim žrtvama u Hrvatskoj.

Poslije njega, do danas, izgubljeno je puno vremena, barem što se tiče mogućnosti koje stoje na raspolaganju vladajućim garniturama u susjednoj Srbiji. No ponavljam, političke aktivnosti prema pomirenju imaju značaj, ali njihov utjecaj nema presudnu i konačnu ulogu.

image
Denis Lovrovic/AFP

Kome zapravo smeta pomirenje Hrvata i Srba?

– Samo onima koji u bilo kojem smislu profitiraju od kontinuiteta nemira i sukoba. Tko su ti ljudi, to će svatko za sebe dati odgovor. Ono što je ipak dobro vidljivo, to su djela i posljedice nečijeg konkretnog djelovanja. Bez dvojbe su na prvom mjestu bivši ratni profiteri.

To nisu samo oni koji su se obogatili na izravnom stradanju i tragediji ljudi oko sebe, već i oni koji su vrijeme rata i poraća iskoristili za uzurpaciju velikog dijela javnog i bivšeg društvenog vlasništva. Kao i svi kojima je u interesu da izbjegnu bilo kakvu istragu koja bi rasvijetlila njihove nepoštene i kriminalne aktivnosti, pa su spremni ne samo gledati, nego i podupirati nastavke ratova, ali i pokretati nove.

Tu također spadaju i pojedine osobe i grupe koje u političkom smislu ne znaju potaknuti ništa kreativno, a ideologiju nacionalizma i sukobe shvaćaju kao jedini siguran put za osobnu političku promociju.

Tu su naravno i njihovi politički "antipodi", koji također osim prozivanja i moraliziranja ne nude nikakav konkretan sadržaj. Zapravo jedni drugima uvijek iznova obnavljaju razlog političkog postojanja.

Ukratko, protiv pomirenja su svi oni društveni akteri koji bi raščišćavanjem prošlosti, uspješnim završetkom istraga ratnih zločina i vidljivim razvojem uređenih demokratskih odnosa izgubili ono što su zahvaljujući ratu stekli, ili bi im ponestalo inspiracije za bilo koji oblik javnog djelovanja.

Nasuprot svima njima, tko god u javni prostor svojim djelovanjem unosi mir, razumijevanje i dijalog, sudjeluje u gradnji budućnosti.

Grozna odluka o razdvajanju školske djece

Kako komentirate učestale međuetničke sukobe u Vukovaru, gdje su zadnjih tjedana više puta napadnuti mladi ljudi srpske nacionalnosti?

– Dobro je ponoviti da je riječ o mladim ljudima, dakle nikako ne osobama koje su svojedobno preživjele pakao i doživjele osobno tragediju. Dakle, idemo vrlo konkretno.

Najveći i najdublji izvor problema je ona užasna odluka o razdvajanju djece u smislu odgojnog i obrazovnog procesa, na koju su svi dobronamjerni glasovi razuma upozoravali, i to od početka procesa mirne reintegracije. Još otvorenije, kolika je god odgovornost i krivica samih počinitelja i izravnih poticatelja sukoba, neizmjerno je veća odgovornost sudionika u donošenju te katastrofalne odluke prije više od dva desetljeća.

Zašto to mislim? Imam vlastito iskustvo zajedničkog školovanja i života u Vukovaru prije rata, i svi koji se sjećamo svjedočili smo solidarnosti koja se razvijala tijekom opsade i poslije pada Vukovara. Tu svakako mislim i na činjenicu da su brojni vukovarski Srbi sudjelovali u obrani grada.

Školska su prijateljstva i zajedničko odrastanje u tom paklu spasila mnoge živote.
Zato bi danas bilo itekako korisno kada bi se osobe koje u ime politike dolaze u Vukovar, poslije ovakvih događaja, bolje informirale i osvijestile odgovornost za svoje izgovorene riječi i poruke.

Kako mislite da bi bilo najbolje u udžbenicima povijesti predstaviti operaciju "Oluja" – pri čemu mislim i na uzroke i na posljedice te operacije – kako bi iz tih udžbenika mogli zajednički učiti i hrvatska i srpska djeca u Hrvatskoj?

– Vrlo jednostavno. U smislu opreme udžbenika i učila, kao i prezentacije gradiva, itekako je moguće postići da se učenici i svi ostali koji s agresijom, okupacijom, samim tijekom rata i ratnim zločinima nemaju nikakve veze, ne osjete prozvanima ili odgovornima u bilo kojem smislu.

Štoviše, ukupan je obrazovni proces moguće usmjeriti prema cilju da se kod svih nas jednako
probudi isto ljudsko suosjećanje za ljude koji su protiv svoje volje i bez svoje odgovornosti postali žrtve. I to o čemu govorim nije nikakvo otkrivanje "tople vode".

Moguće je preuzeti iskustva, primjerice Yad Vashema, gdje svaki posjetitelj, neovisno otkud dolazi, pa makar bio u nekoj rodbinskoj vezi s nekim zločincem, osjeća isključivo tugu i sućut za žrtve, i odlazi s tog mjesta sa stavom da se takvo zlo ne smije ponoviti. To je jedini način i jedini ispravan put.

Svatko dobronamjeran, neovisno je li autor knjige, nastavnik, političar koji daje "blagoslov" programu, kao i svaki roditelj koji pomaže djetetu u učenju, može to bez problema učiniti, samo ako želi.

image
Niksa Stipaničev/Cropix

Zašto je važno raditi na pomirenju i na obostranom priznanju žrtava?

– Jer ni jedan roditelj ne želi oplakivati svoje dijete. I zato jer nitko ne želi vidjeti svog roditelja kako leži u svom selu na kućnom pragu. Pritom je nebitno zove li se selo Škabrnja, Ćelije, Grubori ili nekako drukčije. Zato je najmanje što svatko od nas može učiniti, neovisno o ratnom iskustvu i međusobnim razlikama, pokušati sebi osvijestiti da je svaka osoba koja je protiv svoje volje i bez ikakve krivnje u ratu izgubila život mogla biti meni najdraža osoba.

Zato je sućut i pokloniti se žrtvama bezvremenski i najdublji ljudski čin. I to je onaj istinski početak pomirenja na koji su se nedavno odlučili dvojica potpredsjednika vlade. Takvom činu ne trebaju nikakvi preduvjeti.

Istina o nestalima i zločinima, kao i progon i kazna, nužan su dio ukupnog procesa, ali ne mogu me danas kao čovjeka spriječiti da sada i ovdje ne osjetim ljudsku bol za nevinim životom osobe, samo zato što se drukčije zove.

Posebno ne mogu dopustiti da na moj životni izbor i stav presudno utječe ponašanje ili provokativne riječi nekog prolaznog političara, pa bio on i predsjednik države, niti mi trebaju njegove isforsirane i neiskrene isprike.

Kako bi trebalo u svakodnevnom životu izgledati pomirenje? Na početku razgovora spomenuli ste sintagmu "funkcionalna razina povjerenja", a prije više od 10 godina napisali ste i znanstveni rad o načinu uspostave mirnog suživota u Vukovaru i Hrvatskom Podunavlju. O čemu je riječ?

– Pojam "funkcionalna razina povjerenja" možemo operacionalizirati u smislu postojanja socijalne, zajedničke odgovornosti za
svakodnevno održavanje društvenih odnosa utemeljenih na iskrenoj želji svakog od nas, ili velike većine građana, za osobnim angažmanom u izgradnju mirnog i poticajnog društvenog ambijenta.

Tu je prije svega riječ o osobnoj zainteresiranosti za pridržavanja društvenih normi kojima bi se u svakodnevnu stvarnost unosile konkretne aktivnosti utemeljene na solidarnosti i međusobnom uvažavanju.

Za sve to je osnova i početak spoznaja i osobna svijest o mojoj vlastitoj individualnoj odgovornosti za kvalitetu unutar društvenih odnosa. Svatko će u konačnici, bez prilike za izgovor, odlučiti u svoje ime i za to preuzeti odgovornost, baš kako su nedavno učinili Tomo Medved i Boris Milošević.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

02. prosinac 2020 04:07