Direktor u devedesetim godinama prošlog stoljeća. Limuzina s vozačem, u limuzini upaljena klima cijeli dan da gospodin direktor ne uđe u vrelo vozilo, ogroman ured, fikus i klima, tajnica i pomoćnica tajnice... Direktor u pedesetima prošlog stoljeća. Trliš i znoj. A između te dvije slike prošla je samo polovica prosječnog ljudskog vijeka.
U trećem nastavku prelistavanja požutjelih stranica "Slobodne" donosimo priču objavljenu 23. veljače 1950. godine. Vrijeme je izborno, a nepotpisani novinar zaputio se u Siverić, u posjet tamošnjem zamjeniku kandidata za narodnog poslanika u kotaru Drniš. Glavom i bradom do direktora Rudnika Siverić i, kako smo već naveli, kandidata na izborima. On je Mirko Lončar Mirkača.
A ekipu "Slobodne" dočekao je u – trlišu. Ni ureda, ni tajnice, ni fikusa...
Ide priča: "Mirkaču u Siveriću i cijelom Drniškom kotaru pozna staro i mlado. Poznaju njega još od onda kad je bio rudarski radnik pod starim režimom i poslije, kad je dizao ustanak u ovom kraju. Život Mirka Lončara – Mirkače je život radnika... koji svojom pojavom, radom i odnosom prema ljudima i zadacima osvaja srca i ljubav radnika. I oni su uvijek spremni da za njim, svojim Mirkačom, pođu u svako iskušenje – na svaki zadatak."
Direktor kopa ugljen. U nedjelju...
Navodi se kako je Lončar i prvoborac, nositelj brojnih priznanja, ali na to sve Mirkača odmahuje rukom, sad su pred njim, kao direktorom, novi izazovi, koje svladava s krampom u ruci. Reporter bilježi:
"Došavši u Siverić, bila je to nedjelja, znali smo da ćemo ga naći na otkopu, gdje sa radnicima kopa ugljen, kao član dobrovoljne brigade. Zaista, tu je i bio, obučen u radničko odijelo, razmahivao je snažno pijukom, ispod kojeg su se odvaljivali crni grumeni blještećeg ugljena. Ostaviv' za čas pijuk, uspravi se i prijeđe rukom preko uznojena čela, te nasmijav se podviknuo: Koji je to već kamion? Utovarit ćemo ih i danas dosta..."
Priča direktor u trlišu kako je ovaj rad, pa i na nedjelju (eto, banda komunjarska nije poštovala neradnu nedjelju!!!!), nekovrsna predizborna agitacija. Kakvi govori, plakati, skupovi, odlasci od kuće do kuće, ma uzmi motiku, lopatu, tako se dobivaju izbori.
Potvrđuje to i Mirkača, pa kaže: "Samo slijepi nisu uvidjeli da je ovo radnička država, u kojoj jedino oni, koji rade, imaju pravo reći odlučnu riječ. A predizborna agitacija... evo je, mi ju sprovodimo ovako, s pijukom u ruci, s pojačanim radom. Količina ugljena izvađena iz zemlje, bit će mjerilo naše svijesti i čvrstine..."
Takva su to vremena bila kad je i direktor zavrnuo rukave, a sve kako bi se "razbile laži o našem državnom rukovodstvu i partiji. Naši ljudi tim lažima nikad nisu ni vjerovali..."
I jest, bilo je to vrijeme kada nova vlast još nije potpuno preuzela konce u svoje ruke. Nezadovoljnika kod kuće bilo je dosta, to su za novu vlast bili "narodni neprijatelji", a bogme ni na granicama nije bilo baš previše ljubavi za Titovu državu. Mnogi su jedva čekali da dobiju priliku za iscrtavanje nekih novih granica, ili za (Staljinov SSSR) lomljenje tog samostalnog puta bez kontrole Moskve.
I naši iseljenici nisu bili načisto što se događa u njihovu starom kraju. Od onih koji su žalili za Pavelićevom zločinačkom lakrdijom, do ljudi koji su potpuno pali pod propagandu Informbiroa i odabrali stranu gruzijskoga brke. Zanimljiva je stoga priča s pomorcima koji su parobrodom "Hrvatska" (iako se u to vrijeme, kako smo doznali od nekih novodobnih velikih Hrvatina, nije smjelo upotrebljavati riječ Hrvat i Hrvatska) održavali prekooceansku vezu sa Sjedinjenim Državama (Miami i New York).
Posada je posebno pripremana jer je putovanje shvaćeno i kao propagandna prilika novog režima.
Tečajevi pomorcima iz politike
Bili su to pravi politički tečajevi, a novinar piše: "Svake nedjelje održavana su politička predavanja i političke informacije, na kojima su trudbenici broda 'Hrvatska' upoznavani sa najaktualnijim događajima... Rukovodilac kulturno prosvjetne komisije naročito se trudio da se što veći broj članova posade navikne da javno govori..."
Novinar je dočekao posadu nakon njihova prvog putovanja za Sjedinjene Države (parobrod "Hrvatska" je zapravo bio američki brod "Sveti Lorenc", koji je u Jadranu naletio na minu od koje je bio gotovo prepolovljen. Amerikanci su od njega digli ruke i prodali ga, pa je brod prepravljen u brodogradilištu "Vicko Krstulović"), te su ispričali svoja iskustva. Novinar je otvorio notes i zapisao njihove riječi:
"Sa klerikalcima bilo nam je dosta lako – pričao je kasnije jedan član posade – sve ono što su govorili narodu u tom kraju, pokazalo se kao čista laž... Mnogo teže bilo je sa ljudima koji su podlegli uticaju propagande Informbiroa. Mi smo im objasnili kako je u našoj zemlji... Na brodu smo posjetiocima prikazivali naše filmove 'Slavicu', 'Živjet će ovaj narod' i 'Besmrtnu mladost'... Interesiralo ih je sve – način života naših ljudi, snabdijevanje, demokratske slobode i sve ono što može da pruži pravu sliku o politici jedne zemlje. Poslije dvosatnog boravka na brodu iseljenici i građani Miamia potpuno su promijenili raspoloženje. Iz propagande listova na liniji Informbiroa pročitali su i čuli samo laž, dok su od naših ljudi čuli istinu, dokazanu nizom primjera iz svakodnevne prakse..."
Tako je u to doba bilo, pomorci su bili i – društveno-politički radnici! Malo gledaš kako ide iskrcavanje tereta, a malo se baviš demantiranjem priča iz Moskve.
Puno je tadašnja vlast truda dala u okretanju iseljeništva (a to su pretežito bili Hrvati, posebice Dalmatinci) na svoju stranu. U broju od 8. siječnja zanimljiv tekst pod naslovom "Iseljenici – povratnici iz Brača uputili pismo našim iseljenicima u Južnoj i Sjevernoj Americi".
Brački su povratnici organizirali konferenciju koja je bila pod budnim okom predstavnika Partije, Vlade i Narodnog fronta, a sve je završilo navedenim podužim pismom iz kojeg biramo najzanimljivije pasuse:
"Mi iseljenici – povratnici... želimo da upoznamo našu braću u dalekom svijetu, da je u našoj domovini nestalo crne besposlice, da svaki građanin uživa punu slobodu i prava građanina slobodne zemlje, da je svakom omogućen rad prema njegovim sposobnostima i pravilna nagrada za njegov trud."
Dakle, red bajki o slobodama za svakog građanina, a onda red demagogije o "radu prema sposobnostima".
Iako, kad pogledate današnje stanje u Hrvatskoj i često "nerad prema sposobnostima", i kad još vidite da je taj nerad plaćen, hm, ne znam što bi čovjek rekao.
Bračani pišu Bračanima
No, dajmo riječ Bračanima:
"Rukovodstvo SSSR-a i njihove poslušne sluge nemaju nikakva moralna prava da blate ovakvu milu i snažnu socijalističku domovinu... Uvjerili smo se da je cilj kontrarevolucionarnih napada na našu zemlju bio jedino taj, da se našu slobodnu i sretnu domovinu opet podčini interesima velikih država, ovoga puta, to je još žalosnije, jednoj velikoj socijalističkoj zemlji, tj. Sovjetskom savezu i da tako, kao što smo kroz vjekove radili za svakoga, a samo ne za sebe, da i dalje budemo robovi, da radimo kao kolonijalci za račun novih gospodara... Mi ćemo izgraditi našu socijalističku zajednicu gdje će zauvijek nestati svakog traga izrabljivanju radnih ljudi. Ovo će biti odgovor svim našim klevetnicima koje će historija osuditi. Mi stojimo čvrsto i dosljedno na liniji naše Partije i odajemo duboko priznanje našem herojskom Centralnom komitetu i drugu Titu i spremni smo izvršiti svaki zadatak za sretniju budućnost nas i naših naroda. Neka živi Centralni komitet Komunističke partije na čelu sa našim učiteljem drugom Titom! Neka živi naša socijalistička domovina FNRJ! Živjela naša braća u tuđini, koji osjećaju isto što i mi! Iseljenici – povratnici sa otoka Brča!"
Da, zanimljivo je to, živjela naša braća, ali samo ako osjećaju kao i mi. I, dakako, neupitna vjera u društvo u kojem radnici neće biti izrabljivani, vjera koja će iz godine u godine kopnjeti.
Kao i Partija i država...
