StoryEditor
Spektarpogled u povijest

Listamo stranice ‘Slobodne‘ iz pedesetih godina prošlog stoljeća: direktor novinare dočekuje u trlišu, Bračani brane domovinu od Staljina...

16. kolovoza 2020. - 22:56
Priča o parobrodu ”Hrvatska” čiji su pomorci imali zadatak ”preodgoja” iseljenika zaluđenih Staljinom

Direktor u devedesetim godinama prošlog stoljeća. Limuzina s vozačem, u limuzini upaljena klima cijeli dan da gospodin direktor ne uđe u vrelo vozilo, ogroman ured, fikus i klima, tajnica i pomoćnica tajnice... Direktor u pedesetima prošlog stoljeća. Trliš i znoj. A između te dvije slike prošla je samo polovica prosječnog ljudskog vijeka.

U trećem nastavku prelistavanja požutjelih stranica "Slobodne" donosimo priču objavljenu 23. veljače 1950. godine. Vrijeme je izborno, a nepotpisani novinar zaputio se u Siverić, u posjet tamošnjem zamjeniku kandidata za narodnog poslanika u kotaru Drniš. Glavom i bradom do direktora Rudnika Siverić i, kako smo već naveli, kandidata na izborima. On je Mirko Lončar Mirkača.

A ekipu "Slobodne" dočekao je u – trlišu. Ni ureda, ni tajnice, ni fikusa...

Ide priča: "Mirkaču u Siveriću i cijelom Drniškom kotaru pozna staro i mlado. Poznaju njega još od onda kad je bio rudarski radnik pod starim režimom i poslije, kad je dizao ustanak u ovom kraju. Život Mirka Lončara – Mirkače je život radnika... koji svojom pojavom, radom i odnosom prema ljudima i zadacima osvaja srca i ljubav radnika. I oni su uvijek spremni da za njim, svojim Mirkačom, pođu u svako iskušenje – na svaki zadatak."

Direktor kopa ugljen. U nedjelju...

Navodi se kako je Lončar i prvoborac, nositelj brojnih priznanja, ali na to sve Mirkača odmahuje rukom, sad su pred njim, kao direktorom, novi izazovi, koje svladava s krampom u ruci. Reporter bilježi:

"Došavši u Siverić, bila je to nedjelja, znali smo da ćemo ga naći na otkopu, gdje sa radnicima kopa ugljen, kao član dobrovoljne brigade. Zaista, tu je i bio, obučen u radničko odijelo, razmahivao je snažno pijukom, ispod kojeg su se odvaljivali crni grumeni blještećeg ugljena. Ostaviv' za čas pijuk, uspravi se i prijeđe rukom preko uznojena čela, te nasmijav se podviknuo: Koji je to već kamion? Utovarit ćemo ih i danas dosta..."

image
Glavni junak današnje priče - Mirko Lončar

Priča direktor u trlišu kako je ovaj rad, pa i na nedjelju (eto, banda komunjarska nije poštovala neradnu nedjelju!!!!), nekovrsna predizborna agitacija. Kakvi govori, plakati, skupovi, odlasci od kuće do kuće, ma uzmi motiku, lopatu, tako se dobivaju izbori.

Potvrđuje to i Mirkača, pa kaže: "Samo slijepi nisu uvidjeli da je ovo radnička država, u kojoj jedino oni, koji rade, imaju pravo reći odlučnu riječ. A predizborna agitacija... evo je, mi ju sprovodimo ovako, s pijukom u ruci, s pojačanim radom. Količina ugljena izvađena iz zemlje, bit će mjerilo naše svijesti i čvrstine..."

Takva su to vremena bila kad je i direktor zavrnuo rukave, a sve kako bi se "razbile laži o našem državnom rukovodstvu i partiji. Naši ljudi tim lažima nikad nisu ni vjerovali..."

I jest, bilo je to vrijeme kada nova vlast još nije potpuno preuzela konce u svoje ruke. Nezadovoljnika kod kuće bilo je dosta, to su za novu vlast bili "narodni neprijatelji", a bogme ni na granicama nije bilo baš previše ljubavi za Titovu državu. Mnogi su jedva čekali da dobiju priliku za iscrtavanje nekih novih granica, ili za (Staljinov SSSR) lomljenje tog samostalnog puta bez kontrole Moskve.

I naši iseljenici nisu bili načisto što se događa u njihovu starom kraju. Od onih koji su žalili za Pavelićevom zločinačkom lakrdijom, do ljudi koji su potpuno pali pod propagandu Informbiroa i odabrali stranu gruzijskoga brke. Zanimljiva je stoga priča s pomorcima koji su parobrodom "Hrvatska" (iako se u to vrijeme, kako smo doznali od nekih novodobnih velikih Hrvatina, nije smjelo upotrebljavati riječ Hrvat i Hrvatska) održavali prekooceansku vezu sa Sjedinjenim Državama (Miami i New York).

Posada je posebno pripremana jer je putovanje shvaćeno i kao propagandna prilika novog režima.

Tečajevi pomorcima iz politike

Bili su to pravi politički tečajevi, a novinar piše: "Svake nedjelje održavana su politička predavanja i političke informacije, na kojima su trudbenici broda 'Hrvatska' upoznavani sa najaktualnijim događajima... Rukovodilac kulturno prosvjetne komisije naročito se trudio da se što veći broj članova posade navikne da javno govori..."

image
Zadrani će znati za ovu zgradu. Dovršena je 1.svibnja 1950. godina na tadašnjoj Titovoj obali. Izgradilo ju je Gradsko građevno poduzeće. Planirano je da to bude tek prva od niza sličnih zgrada na porušenoj zadarskoj obali...

Novinar je dočekao posadu nakon njihova prvog putovanja za Sjedinjene Države (parobrod "Hrvatska" je zapravo bio američki brod "Sveti Lorenc", koji je u Jadranu naletio na minu od koje je bio gotovo prepolovljen. Amerikanci su od njega digli ruke i prodali ga, pa je brod prepravljen u brodogradilištu "Vicko Krstulović"), te su ispričali svoja iskustva. Novinar je otvorio notes i zapisao njihove riječi:

"Sa klerikalcima bilo nam je dosta lako – pričao je kasnije jedan član posade – sve ono što su govorili narodu u tom kraju, pokazalo se kao čista laž... Mnogo teže bilo je sa ljudima koji su podlegli uticaju propagande Informbiroa. Mi smo im objasnili kako je u našoj zemlji... Na brodu smo posjetiocima prikazivali naše filmove 'Slavicu', 'Živjet će ovaj narod' i 'Besmrtnu mladost'... Interesiralo ih je sve – način života naših ljudi, snabdijevanje, demokratske slobode i sve ono što može da pruži pravu sliku o politici jedne zemlje. Poslije dvosatnog boravka na brodu iseljenici i građani Miamia potpuno su promijenili raspoloženje. Iz propagande listova na liniji Informbiroa pročitali su i čuli samo laž, dok su od naših ljudi čuli istinu, dokazanu nizom primjera iz svakodnevne prakse..."

Tako je u to doba bilo, pomorci su bili i – društveno-politički radnici! Malo gledaš kako ide iskrcavanje tereta, a malo se baviš demantiranjem priča iz Moskve.

image
Siverićki rudnici danas - drača i trava
Bozidar Vukičević/Hanza media

Puno je tadašnja vlast truda dala u okretanju iseljeništva (a to su pretežito bili Hrvati, posebice Dalmatinci) na svoju stranu. U broju od 8. siječnja zanimljiv tekst pod naslovom "Iseljenici – povratnici iz Brača uputili pismo našim iseljenicima u Južnoj i Sjevernoj Americi".

Brački su povratnici organizirali konferenciju koja je bila pod budnim okom predstavnika Partije, Vlade i Narodnog fronta, a sve je završilo navedenim podužim pismom iz kojeg biramo najzanimljivije pasuse:

"Mi iseljenici – povratnici... želimo da upoznamo našu braću u dalekom svijetu, da je u našoj domovini nestalo crne besposlice, da svaki građanin uživa punu slobodu i prava građanina slobodne zemlje, da je svakom omogućen rad prema njegovim sposobnostima i pravilna nagrada za njegov trud."

Dakle, red bajki o slobodama za svakog građanina, a onda red demagogije o "radu prema sposobnostima".

Iako, kad pogledate današnje stanje u Hrvatskoj i često "nerad prema sposobnostima", i kad još vidite da je taj nerad plaćen, hm, ne znam što bi čovjek rekao.

image
Dubrovački stadion na Lapadu.
Zoran Kusalo/Hanza media

Bračani pišu Bračanima

No, dajmo riječ Bračanima:

"Rukovodstvo SSSR-a i njihove poslušne sluge nemaju nikakva moralna prava da blate ovakvu milu i snažnu socijalističku domovinu... Uvjerili smo se da je cilj kontrarevolucionarnih napada na našu zemlju bio jedino taj, da se našu slobodnu i sretnu domovinu opet podčini interesima velikih država, ovoga puta, to je još žalosnije, jednoj velikoj socijalističkoj zemlji, tj. Sovjetskom savezu i da tako, kao što smo kroz vjekove radili za svakoga, a samo ne za sebe, da i dalje budemo robovi, da radimo kao kolonijalci za račun novih gospodara... Mi ćemo izgraditi našu socijalističku zajednicu gdje će zauvijek nestati svakog traga izrabljivanju radnih ljudi. Ovo će biti odgovor svim našim klevetnicima koje će historija osuditi. Mi stojimo čvrsto i dosljedno na liniji naše Partije i odajemo duboko priznanje našem herojskom Centralnom komitetu i drugu Titu i spremni smo izvršiti svaki zadatak za sretniju budućnost nas i naših naroda. Neka živi Centralni komitet Komunističke partije na čelu sa našim učiteljem drugom Titom! Neka živi naša socijalistička domovina FNRJ! Živjela naša braća u tuđini, koji osjećaju isto što i mi! Iseljenici – povratnici sa otoka Brča!"

Da, zanimljivo je to, živjela naša braća, ali samo ako osjećaju kao i mi. I, dakako, neupitna vjera u društvo u kojem radnici neće biti izrabljivani, vjera koja će iz godine u godine kopnjeti.

Kao i Partija i država...

GIMNASTIČKI KLUB ‘ŠUMAR‘. PRIZNAJEMO, NIKAD ČULI...


Već smo u ovom serijalu naveli kako se puno pozornosti prvih godina nakon rata posvećivalo sportu, za razliku od današnjih dana, u najnesportskijem gradu na svijetu – Splitu.

U nedjelju 15. siječnja objavljena je vijest o osnivanju u Splitu prvog gimnastičkog društva pri srednjim školama. Gimnastički se klub zvao "Šumar" (!!! ma di šumar, a sve golet oko Splita u to vrijeme, da je barem bio "Ribar"). Na osnivačkoj skupštini članovi su preuzeli obvezu da će "stopostotno učestvovati u takmičenju za značku fiskulturnika", a društvo je dobilo nogometnu, rukometnu, atletsku i sekciju za odbojku.

Navodi se u vijesti kako će "članovi društva u toku ove godine osposobiti do kraja igralište za odbojku i košarku...". Što je bilo poslije sa "Šumarom"? To je pitanje za Juricu Gizdića...

DUBROVČANI GRADE STADION


Nisu ni Dubrovčani za bacit. Dok se nisu bacili na turizam, bacili su se na izgradnju nogometnog stadiona. U srijedu 8. veljače te 1950. godine navodi se kako će, zajedno s gradnjom velikog plivačkog bazena u predjelu Danče, uskoro početi s pripremnim radovima na gradnji nogometnog stadiona, i to na mjestu dotadašnjeg na predjelu Lapad. Novi stadion, planiralo se tada, imat će atletsku stazu i teren za košarku i odbojku. Tada se držalo do sporta...

KINA KOJIH DANAS NEMA. I FILMSKI ŽURNALI


Što se tih davnih godina prikazivalo u splitskim kinima. Tada su, naime, ljudi išli u kina. Obavezni su bili dodaci, tzv. Filmske novosti u kojima se, uoči filmske projekcije, prikazivalo nešto o događajima u svijetu ili u izgradnji "sretne domovine".

Bio je to lukav način propagande u zemlji velike nepismenosti, pa novine nisu mogle obaviti sav posao, a rijetki su imali radioprijemnik, televiziju nitko. I da, iako je u punom jeku bio sukob sa Staljinom, ruski su se filmovi normalno prikazivali u kinima.

Evo pregleda:
Kino "Marjan" (danas nepostojeće) prikazuje premijeru domaćeg umjetničkog filma "Priča o tvornici". Dodatak: U borbi za plan.
Kino "Mosor" (danas nepostojeće) prikazuje premijeru američkog filma "Lica jedne žene". Dodatak: Filmske novosti broj 3.
Kino "Tesla" (danas nepostojeće) prikazuje sovjetski film "Crvena marama". Dodatak: Među zagorskim rudarima.
Kino "Central" (danas nepostojeće) prikazuje sovjetski film "Mikluho Miklaj". Dodatak: Filmske novosti br. 209.
Početak predstava: radnim danom u 6 i 8, nedjeljom i blagdanom: matineje u 10 sati, i 4, 6 i 8 sati.

ALA GRINTEŠE, ZASUCITE RUKAVE ZA HAJDUKA


I Splićani, kao i Dubrovčani, prionuli su uređenju nogometnog stadiona za svog Hajduka. Ali, znate Splićane, stari su to grintaši, još su i Dioklecijana iživcirali, i to toliko da se bacija na uzgoj kupusa. Tamo je naša mir...

U pismu redakciji potpisanom s FRONTOVAC, autor se žali na neradnike grinteše. Ide priča ovako: "Već dulje vremena radi se na preuređenju Hajdukovog igrališta kako bi Split konačno došao do modernog nogometnog stadiona... U ovoj značajnoj građevinskoj djelatnosti veliku pomoć u radnoj snazi pružaju frontovske organizacije našeg grada, čija se radna snaga u ovom slučaju sastoji skoro isključivo od žena. Međutim s druge strane... brojni prijatelji Hajduka koji se danomice, a naročito poslije podne, okupljaju na Hajdukovom igralištu, gledaju ovaj rad prekrštenih ruku i 'kritiziraju'. Ovi 'prijatelji' našeg sporta, ako već nemaju volje za rad, bolje bi učinili da na igralište uopće ne dolaze, jer ometaju normalan rad... Nije dovoljno samo pitati: Kada će igralište biti gotovo?, već je dužnost svih prijatelja Hajduka,... da dadu što više udarničkih sati!"

OPANKE ZA KRPE, A ULJE ZA PŠENICU


Kakav je bio standard, kako se živjelo? Evo dva zanimljiva oglasa. Nabavno prodajno poduzeće iz Splita maštovitog imena "Nabavljač" pozvalo je maslinare da dostave svoje ulje, a otkup je bio čista trampa. Za kilogram maslinova ulja dobivalo se tri kilograma pšenice i jedan kilogram raži.

Drugi je oglas Gradskog poduzeća za promet s otpacima "Otpad" u Splitu. Oni su prodavali autogumu za opanke, u zamjenu za krpe, jedan do tri kilograma. I da, u "Otpadu" su imali telefon, pa se za trampu trebalo najaviti na broj telefona 30 - 70.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

27. siječanj 2021 11:12