Ove jeseni, nakon jednog poslovnog skupa u Beogradu, na kojem ste, među ostalim, sudjelovali vi i Ivica Mudrinić, u Hrvatskoj se moglo čuti i ovo: “Evo nas Mudrinić i Tedeschi žele vratiti u Jugoslaviju!”
- To naravno nema nikakve osnove. Riječ je o jednom u nizu regionalnih poslovnih foruma i nije bilo ni slova o bilo kakvom institucionalnom povezivanju, nego isključivo o poslovnoj suradnji. Nesporazum je nastao zbog teksta koji je u uglednom The Economistu objavio njihov komentator Tim Judah. On primjećuje kako se mnoge veze i kontakti koji su bili uništeni tijekom ratnih devedesetih godina prošlog stoljeća ponovno uspostavljaju i navodi kako se to može vidjeti u kulturi, gospodarstvu, sportu, umjetnosti... Prostor regije on je nazvao Jugosferom, pa je u tom kontekstu, to više što je Judah bio i gost panela, ponijela naslov i jedna od tema poslovnog foruma u Beogradu, koji je organizirala Srpska asocijacija menadžera, a na kojemu su sudjelovali gosti iz Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Sam termin Jugosfera, koji je skovao ovaj britanski novinar, stvorio je iz razumljivih razloga nervozu, ne samo u Hrvatskoj ...
A da se Englez nije išao praviti Englez...
- ... Slažem se. Mislim da je to možda bila i njegova svjesna provokacija. No, na tome je ostalo. Skup je potvrdio potrebu intenziviranja poslovne suradnje među državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije. Želja je srbijanske poslovne zajednice da više ulažu u Hrvatsku i Sloveniju, a naš je zaključak da su oni kao investitori u Hrvatskoj dobrodošli. Jednako kao što su, primjerice, Agrokor, Nexe, Dukat, Atlantic Grupa, dobrodošle u Srbiju, gdje ostvaruju značajne rezultate. Danas je neusporedivo više naših kompanija prisutno u Srbiji nego što su tamošnje tvrtke prisutne u Hrvatskoj. Riječ je isključivo o interesu gospodarskog razvoja, suradnja je potrebna i nužna, i u tom kontekstu moramo biti fer i pristati na reciprocitet odnosa.
Europska Cedevita
U Beogradu ste naglasili kako prostor bivše Jugoslavije najviše povezuje prepoznatljivost brendova...
- Ne samo prepoznatljivost brendova kao što su, na primjer, Vegeta, Cedevita, Gorenje, Mura, Nikšićko pivo, Hajduk, Dinamo, Crvena zvezda, Partizan... Regiju karakterizira lakoća komuniciranja, činjenica je da smo sedam desetljeća živjeli u istoj državi, pa smo imali i zajedničke ljubimce u muzici, filmu, književnosti... Ne treba doći nitko iz Britanije da nam to kaže. Svi ti brendovi stvaraju određene emocije i u Novom Sadu, Mostaru, Tuzli, Varaždinu, Velenju, Kotoru... Sve je to značajno u kontekstu međusobne poslovne suradnje od koje zaista svi imaju koristi.
Spomenuli ste Cedevitu kao snažan ex YU brend. Ona je ujedno i najveći brend Atlantic Grupe čiji ste većinski vlasnik i predsjednik Uprave...
- Da, Cedevita je naš najpopularniji brend. Kupili smo je na javnom natječaju 2001. godine. U igri smo u zadnjem krugu pobijedili Podravku, što je onda bilo veliko iznenađenje...
... Zapamtio sam da se tad pisalo kako je to vaš veliki poslovni rizik, kako zapravo kupujete – mačka u vreći!
- Istina je, mnogi su tad govorili kako je to katastrofalan poslovni potez, da je riječ o brendu koji je nakon stagnacije počeo ići prema dolje. Pokazali smo ipak da je to bio poslovni velepotez. Proizvodnju smo u ovih osam godina povećali nevjerojatnih 120 posto! Cedevita je našla svoje mjesto, ne samo na hrvatskom i regionalnom nego i na europskom tržištu. Ona je naš forte!
Atlantic Grupa je kupila Plivinu Cedevitu i učinila veliki poslovni boom, htjeli ste nedavno kupiti i Podravku...
- Ponovit ću ono što sam više puta rekao - odluka o budućnosti Podravke na njezinim je dioničarima - državi, mirovinskim fondovima i drugim institucionalnim i individualnim investitorima. Kada bi se, hipotetički gledano, današnji vlasnici odlučili za promjenu poslovnog modela, onda bismo mogli govoriti o interesu za Podravku kao biznisu koji je komplementaran našem.
Daleko od politike
Sve ste ovo mogli kazati u tri riječi: želimo, ili ne, kupiti Podravku! A to ste izrekli onako okolo, kao pravi političar. Kako to da nikad niste bili u politici?
- Nikada nisam bio, niti namjeravam. Moji profesionalni afiniteti iscrpljuju se u biznisu u kojem sam uspješan i nemam nikakvih želja vezanih uz druge profesije, pogotovo politiku.
Ali, politika vam može i te kako zapapriti...
- Ne direktno. Naime, Atlantic Grupa nema nikakvih poslovnih veza s političarima, političkim strankama, izvršnom vlasti i državom. Imamo oko 1800 zaposlenih u deset država: Hrvatskoj, Njemačkoj, Srbiji, Sloveniji, BiH, Italiji, Velikoj Britaniji, Makedoniji, Crnoj Gori i Rusiji. Od poslovnih početaka država nam nije bila ni dobavljač, ni kupac, ni financijer. Politika, naravno, može na nas utjecati indirektno, jer država stvara okvir za poslovanje. Ako su porezi i parafiskalni nameti izvan svih kriterija, ako imamo ogroman broj umirovljenika od kojih samo 18 posto ima pravo na punu mirovinu, ako u realnom sektoru radi manje ljudi nego u javnoj upravi, onda je to ogromno opterećenja za poslovanje, ili, da se izrazim po domaću - za činit biznis u Hrvatskoj!
U Podravci je, to ste javno kazali, politika imala izravan utjecaj, i to je, po vama, dovelo do “slučaja Podravka”!
- Podravka je najeklatantniji primjer pogubnog utjecaja politike na velike i uspješne kompanije. Država je jedan od dioničara s 26 posto udjela u Podravci, ali je politika ušla u sve pore kompanije. To se pokazalo katastrofalnim za nju. Ključni ljudi u vodstvu kompanije i u Nadzornom odboru imenovali su se po političkoj pripadnosti, kompanija se koristila za različite političke kompenzacije. I danas se čuju upravo nevjerojatne stvari, kao, primjerice, da je važno voditi računa o tome da Podravku treba voditi Koprivničanin!? To nema veze ni s čim, naravno, jer jedina karakteristika vodstva koja Podravci sad treba jest profesionalnost. Na slučaju Podravka dramatično je zakazala politika korporativnog upravljanja, a za to su odgovorni oni koji su bili na vodećim pozicijama. Ugledna svjetska konzultantska kuća McKinsey izračunala je na bazi javnih podataka od 2002. do 2008. godine da je upravljačka struktura u Podravci napravila takozvani oportunitentni gubitak od 1,6 milijardi kuna. To znači da je, umjesto da je stvorila novu vrijednost, ona izgubila upravo čitavu vrijednost tržišne kapitalizacije kompanije. Dakle, u šest godina izgubili smo – jednu čitavu Podravku! Jer strategija nije slijedila poslovnu logiku, nego je politika permanentno utjecala na sve aspekte vezane uz Podravku: na dnevno poslovanje, strategiju, na njezinu strukturu, na njezin asortiman, na to gdje i koliko investirati... Strašno!
Govorilo se da je Podravka od posebnog interesa za Hrvatsku...
- To nije utemeljeno, zašto bi to Podravka bila od posebnog interesa za Hrvatsku!? U čemu je ona posebnija od, recimo, Agrokora, Vindije, Adrisa, Atlantic Grupe... Možda je ta tvrdnja o posebnom značenju Podravke bila alibi da politika u potpunosti ovlada kompanijom. Kako bilo, sve što se događalo nije bilo ni u interesu Podravke, a ni u posebnom interesu Hrvatske.
Sakrivanje krize
Začudo, nije bilo žestokog udaranja po vama nakon što ste izjavili: za stanje u kojem se Hrvatska nalazi krivi su Vlada, gospodarstvenici, Crkva, akademska udruga i sindikati!
- Moja izjava nije glasila baš tako kako je prenesena. Rekao sam sljedeće: krivac za stanje u državi su hrvatske elite bez iznimke - politička, gospodarska, crkvena, akademska, pa i sindikalna. Hrvatske elite su u potpunosti zakazale i nose veliki dio krivnje za krizu u Hrvatskoj! Jasno je da elite koje sam nabrojio nemaju iste interese, ali minimum zajedničkog interesa mora postojati. To je, najjednostavnije rečeno, interes da Hrvatska izađe na pravi put, na put uspjeha i zadovoljstva. Toga nije bilo, niti ima na vidiku. Umjesto da hrvatske elite budu avangarda, lokomotiva koja Hrvatsku vuče naprijed, one kao da su digle ruke od svega, začahurivši se samo u svoje područje djelovanja i svoje uske i kratkoročne interese.
Smatrate li sebe dijelom hrvatske elite?
- Ako ciljate na to da nisam ništa govorio, upozoravao, griješite. Govorio sam vrlo glasno da nam prijeti raspad sustava, demantirali su me mnogi, pa i vodstvo izvršne vlasti govoreći kako Hrvatska neće osjetiti krizu. Hrvatska samoj sebi nije htjela priznati da je u krizi, a ona traje bitno dulje nego globalna ekonomska kriza, koja je nagomilane probleme iznijela na površinu. Dok su globalni trendovi bili povoljni, i mi smo, takoreći, surfali na vrhu vala velikoga globalnog rasta. Međutim, kad je došlo do svjetske krize, naglo smo se spustili, tvrdeći kako je ona kriva za krizu u Hrvatskoj. Nažalost, ta je tvrdnja neuvjerljiv alibi političkih struktura. Hrvatska odavno ima strukturnu krizu koja nema veze s globalnim ekonomskim prilikama. Nas je globalna financijska kriza čak ispodprosječno dotaknula, jer su hrvatske banke iznadprosječno kapitalizirane. A uz to se nisu bavile plasmanom financijskih derivata koje su koristile najjače banke na zapadu...
Ja sam purger!Znam da će mi u Splitu, gdje sam rođen, i u Korčuli, gdje sam živio deset godina, odakle su mi otac i majka i njihovi roditelji, silno zamjeriti, ali moram kazati: ja sam Zagrepčanin, ja sam purger! U Zagrebu sam od djetinjstva, Zagreb me prigrlio i Zagreb beskrajno volim. Ponosim se svojim korčulanskim, ali i svojim bokeljskim, mletačkim i poljičkim korijenima, ali Zagreb je moj grad. |
Sportu godišnje 2 milijuna euraAtlantic Grupa godišnje u sport, ne samo u Hrvatskoj, nego i u regiji i u Europi, ulaže oko dva milijuna eura, i to mi je veliko zadovoljstvo. Prije svega ulažemo u Košarkaški klub Cedevita, ali i u plivače Duju Draganju i Marija Todorovića, specijalni smo partner HOO-a, njemačkog olimpijskog centra Rhein-Ruhr, te sponzoriramo niz sportaša u Njemačkoj i Velikoj Britaniji. |
