Nesuđeni lider HDZ-a Milan Kujundžić jedva se živ izvukao ispod lavine pisama, poziva, e-mailova i kontakata kojima su ga članovi HDZ-a iz zemlje i dijaspore zazivali da zaustavi Karamarkovu postizbornu sječu knezova. Izgleda da je glavni problem ove stranke komunikacijski. Nedavno izabrani odbori i njihovi predsjednici raspuštaju se zbog slabe komunikacije s Karamarkom.
I Kujundžić je u outu jer ne održava vezu s Karamarkom, a možda će ta sudbina zadesiti i njegova službenog zamjenika Dragu Prgometa. Karamarku je najvažnije da na vezi ima Milijana Brkića koji se brine da nitko u koga šef nema povjerenja ne stupi s njim u kontakt, što mu potom osigurava komunikacijski deficit, a onda i brisanje iz tima karijernih slušatelja vođe.
Predsjednik zagrebačkog HDZ-a Ante Zvonimir Golem još je u lipnju načuo od intimnih neprijatelja da će ga Karamarko smijeniti, što se i dogodilo nakon tri mjeseca. Smetnje na vezama. U kratko vrijeme propao je promičbeni eksperiment da se u ovu stranku uvuče subverzivna demokracija koju se s vrha ne bi moglo kontrolirati. Karamarko je izabran na demokratski način, a sada nedemokratski mijenja legalno izabrana vodstva. Naučeno na čvrstu ruku Franje Tuđmana, članstvo vjeruje da je to najsigurniji put povratka tuđmanizma u politički život i smrt Hrvatske.
Zbog toga nema šireg i vidnijeg prosvjeda članova i rukovodstva HDZ-a, ma štogod vjerovao Kujundžić, jer što se brže smjenjuju ovi dužnosnici, bit će mjesta za nove. Po praktičarima demokracije Karamarko reže moguće otpore otkazivanju obećanja o biranju predsjednika po sistemu jedan član-jedan glas, a po teoretičarima zavjere samo završava posao naručenog uništavanja HDZ-a.
Protuhadezeovske i nehadezeovske stranke snebivaju se nad takvim razvojem nedemokracije u HDZ-u, ali ni same nisu imune na slične postupke. SDP dopušta demokraciju na dolje, ali ne i na gore jer Milanović nije imao protukandidata na izborima za šefa stranke. On se tada uspoređivao s Obamom i Merkelovom, ali zašto tu usporedbu nije koristio nakon gubljenja izbora 2007.?
Čim je izgubio izbore, Borut Pahor je izgubio i čelno mjesto SD-a na koje je izabran Igor Lukšič. Iako je na parlamentarnim izborima doživio fijasko, Danijel Srb je ostao predsjednik HSP-a po želji predsjednika u sjeni Ante Đapića. To govori o liderocentričkoj strukturi i organizaciji stranaka. Stranka je demokratska jedino ako u njoj nema prevelike razlike u političkoj moći između članova i predsjednika stranke. Ali takve stranke nemaju veliku prođu na patrijarhalnom političkom tržištu gdje su članovi i klijenti stranke totalno odani vođi koji im onda rješava egzistencijalna i poslovna pitanja.
Sanaderizam je pravilo, a ne iznimka. U ekonomski situiranom društvu stranke nisu burze rada u tako širokom smislu kao kod nas gdje ministri odlučuju o primanju stranački podobne čistačice. Što u tom kontekstu reći za HNS koji ima jo-jo predsjednike, tako da je čas na čelu Čačić, pa Pusić, pa Čačić? Ta je stranka razvila klijentelizam do savršenstva. Prije svakog izbora sa svojim koalicijskim partnerima sastavlja tajne ugovore o tome što će dobiti kao ratni plijen, ovoga puta je to bila najveća domaća tvrtka HEP.
Predsjednik HNS-a koji ne vjeruje u profesionalnu, nego partijsku lojalnost, postavio je na čelo kompanije, ali i u nizu HEP-ovih poduzeća, članove svoje stranke. Tako dolazi do tragikomičnih situacija. Donedavni direktor jednog lokalnog HEP-a, donedavni član HSLS-a, išao je, u nadi da ga neće smijeniti, u središnjicu HNS-a po milost s molbom za povratak u HNS, gdje je prije prelaska pripadao. Odbijen je.
U neuspješnoj zemlji nema razvoja i novih položaja. Neke stranke poput HSLS-a imaju primjerenu demokraciju, koja doduše zna odvlačiti i u meritokraciju jer se njeni vođe smatraju neusporedivim i po sebi samima, a ne samo po odluci većine. Ali, kada takva stranka ispadne iz ringa vlasti, onda ni mjesto predsjednika više ne nosi dodanu vrijednost, pa je Darinko Kosor ostao predsjednik jer nitko na stranaštvo radi stranaštva nije htio gubiti vrijeme ili novac. S takvim unutarstranačkim “demokratskim” obrascem, zdravorazumskim ljudima mora biti jasno da ni međustranačka demokracija – iliti vlast - ne može biti bolja.
|
Kad se čovjek, muškarac ili žena, svejedno, odluči aktivnije uključiti u društveni život, dakle nije samo angažiran u svojoj obitelji i oko nje, već kad pristupi nekoj stranci, udruzi i sličnoj organizaciji, onda više nije samo homo sapiens već je na određeni način i homo politicus. U stvari, mali je korak između ove dvije kvalifikacije. Još su stari Grci, konkretno Aristotel, govorili kako je ljudsko biće po svojoj prirodi zoon politikon, i da svoju suštinu izražava tek u zajednici. Konkretno, to znači sve što god činili i radili nužno ima i svoju političku refleksiju. Govoreći pučkim jezikom, to znači da sve naše djelovanje možemo
okarakterizirati onako kako kažemo pola u zbilji, a pola u šali: ako se
sami ne bavimo politikom, pozbavit će se ona nama. Ovdje bismo mogli, za
one koji se odlučuju aktivnije politički angažirati, navesti i stihove
iz jedne Gibbine pjesme, koji glase ovako: “ ... al’ ako smo tim, e onda
pravila znaš!” Zna se kako se danas, kao i oduvijek, vode političke
stranke. |
