Benkovački atentat na Franju Tuđmana velika je obmana

Boško Čubrilović, najpoznatiji epizodist iz novije hrvatske povijesti, umro je prije desetak godina u Francuskoj, gdje je živio desetljećima i odakle je stigao nakratko da bi se jednom, kratkom i nedovoljno rasvijetljenom ulogom, upisao na dugu listu negativaca iz devedesetih godina.

Tada šezdeset dvogodišnji Čubrilović je, vele po hrvatskim internetskim portalima i u hrvatskoj usmenoj predaji, 18. ožujka 1990. godine u Benkovcu, ispred hotela Asseria, na predizbornom skupu Hrvatske demokratske zajednice uoči prvih višestranačkih izbora, pokušao ubiti Franju Tuđmana, te je budući Vrhovnik spašen od metka samo zahvaljujući požrtvovnoj intervenciji redarske službe.

Benkovac je bio većinsko srpsko mjesto, a do 1990. godine lokalni su Srbi već bili nacionalno homogenizirani, uglavnom na poticaj Beograda. S osnivanjem HDZ-a, poticaji su počeli stizati i iz Zagreba, nepovjerenje je bilo neizmjerno, a mržnja opipljiva. Premda se već koji dan nakon incidenta pojavila informacija da je Čubrilović bio naoružan plinskim pištoljem, tzv. plašljivcem, s kojim je dr. Tuđmanu, po prilici, mogao pripaliti cigaretu da je predsjednički kandidat HDZ-a bio pušač, buduća je hrvatska vlast iskoristila incident kao jedan od ključnih argumenata da “Srbi ne žele suživot”. Ili, kako je to precizno rečeno u jednom od nekrologa Franji Tuđmanu – “atentat je bio uvertira u agresiju”.

‘Obični jebivjetar’

Dvadeset godina poslije, glavni akteri ove priče su mrtvi, nijedan od metka, a na mjestu gdje je hrvatski George Washington navodno zamalo postao hrvatski JFK, tipičan hrvatski posttranzicijski i poratni prizor: trg pred nekadašnjim hotelom zaraslim u draču nazvan je po Tuđmanu i ukrašen skulpturom s domoljubnim stihovima. Nema spomenika ili ploče u slavu obrane predsjednika od atentatora, nema povjesničara ni ekskurzija, nema Antuna Vrdoljaka, čak ni Jakova Sedlara...

“Ma kakav atentat, Boško je bio obični jebivjetar kojeg su dva dana nakon tog cirkusa u Benkovcu pustili na slobodu. Sjećam se, kada je izašao iz zatvora, popili smo piće u Zadru, kasnije su mu sudili, pa je brodom otišao u Italiju i dalje u Francusku”, kazuje nam jedan od pokojnikovih sumještana iz Ceranja Donjih, pokraj Benkovca. “I što vam je Čubrilović rekao?” “A šta će on reći?

Mane Čubrilo: ‘Boška smo zvali mračnjak’

Molio me da mu platim pivo. Da ste ga znali, ne bi me to ni pitali. On je bio nešto kao redikul, u Francuskoj je zaradio penziju kao radnik, sijao je djecu gdje je stigao... Bio je neodgovoran tip, ali taj nikog nije mogao ubiti”, veli naš sugovornik koji je govorio o Čubriloviću pod uvjetom da mu ne spominjemo ime. Inače, nesuđeni atentator zvao se Boško Čubrilo, ali je, kaže nam njegov nekadašnji susjed, bio uvjeren da nema pravog Srbina kojemu prezime ne završava na “ić”, pa se prekrstio u verziju po kojoj je postao poznat.

Njegovo je srpstvo, kažu, bilo kafansko, bučno, ali nedovoljno i za ozbiljniji politički angažman, a kamoli atentat. Iz kuće u Ceranjama, od koje su danas ostale obrasle zidine, prvo je otišao u Vojvodinu, pa u Francusku, a u rodni se kraj vraćao otprilike jednom godišnje, “nekad i rjeđe”. Da u ožujku 1990. godine nije šetao Benkovcem s plinskim pištoljem, pamtili bi ga, valjda, samo najbliži.

Zgrabilo ga osiguranje

“Zvali smo ga mračnjak”, prisjeća se Mane Čubrilo, pokojnikov rođak. “Nisam ga ni vidio poslije toga u Benkovcu, ali ne vjerujem da je išta i uradio osim što se obrukao. Čisto sumnjam da bi znao rukovati pravim pištoljem”, veli Mane. U prilog tvrdnjama da je benkovački atentat na Franju Tuđmana bio čista obmana, ide i presuda benkovačkog Općinskog suda donesena 28. prosinca 1990. godine, kojom se Boško Čubrilović uvjetno osuđuje na pet mjeseci zatvora s rokom kušnje od jedne godine.

Sudac Dušan Starović usvojio je dio optužnice tadašnjega zadarskog Općinskog javnog tužiteljstva, čiji je zastupnik bio Ivan Galović, današnji županijski državni odvjetnik, gdje se Čubriloviću na teret stavlja ugrožavanje “sigurnosti većeg broja osoba ozbiljnom prijetnjom da će napasti na život i tijelo tih osoba”, te utvrđuje da je počinio “krivično djelo protiv slobode i prava čovjeka i građanina ugrožavanjem sigurnosti”.

U obrazloženju stoji da je Čubrilović, tijekom govora Franje Tuđmana, krenuo prema pozornici, pa se porječkao s redarom Željkom Kučićem te prema njemu i njegovim kolegama Zvonimiru Vrkiću i Stanku Vrsaljku uperio pištolj, “za koji je kasnije utvrđeno da je plinski”. Sud je oslobodio Čubrilovića za kazneno djelo “protiv slobode i prava čovjeka i građanina sprječavanjem javnog skupa”.

Dragan Bogunović: ‘Samo je mahao plašljivcem’

U obrani, Čubrilović je tvrdio da je u Ceranje stigao kao i svake godine u ožujku, na početku sezone poljoprivrednih radova, te da je toga jutra popio najmanje pola litre žestokog alkoholnog pića u selu, a zatim se uputio u kupnju u Benkovac. Tamo je čuo buku, razglas, govore, krenuo vidjeti o čemu se radi i porječkao se s redarima koji su osiguravali skup. Sud navodi i da je Čubriloviću oduzet “pištolj ‘plašljivac’ njemačke proizvodnje, marke Rhoner, model 110, kalibar 8mm, kao predmet upotrebljen prilikom izvršenja kaznenog djela”.

Drugim riječima, sud je utvrdio da Čubrilović nije nišanio u Tuđmana, nego je pošao k platou pred hotelom gdje je držao govor, a kada su ga redari odgurnuli, prema njima je uperio plinski pištolj. Željko Bajalica danas je predsjednik benkovačkog ogranka Samostalne srpske demokratske stranke. Spornom je događaju prisustvovao kao policajac angažiran u zaštiti skupa. “Bili smo podijeljeni u dvije grupe: desetak policajaca osiguravalo je skup od početka na terenu, a nas petnaestak čekali smo u stanici.

Ubrzo smo saznali da su počeli problemi, Hrvati i Srbi gađali su se kamenjem i bocama, pa smo došli tamo i našli se između njih”, govori Bajalica. Tada su jedni i drugi krenuli na policiju i, kaže Bajalica, tko zna kako bi sve završilo da se ubrzo nije pročulo da je netko pokušao “atentat na predsjednika”. Nevoljnog atentatora benkovački policajci nisu čestito ni vidjeli: zgrabilo ga je Tuđmanovo osiguranje, poslije je prebačen u Zadar gdje je u pritvoru proveo dan ili dva.

Šalina verzija

Bajaličinu priču potvrđuje i Dragan Bogunović, jedan od svjedoka Čubrilovićeva performansa. Tvrdi da se zapravo “ništa ozbiljno” nije dogodilo, da se pripiti “atentator” porječkao s redarima i mahao plašljivcem. Bitno drukčije viđenje ima Petar Šale, nekad istaknuti HDZ-ovac, danas zagrebački odvjetnik. Šale je bio na skupu i kaže da “nema govora da je Čubrilović imao plinski pištolj.

Bio je to pravi pištolj, ja sam ga jedini imao u rukama, ali poslije je sve to nestalo”, smatra Šale, prilično nepovjerljiv prema tadašnjim istražnim tijelima. Šale, nadalje, Čubrilovića nije doživio kao znatiželjnog pijanca, nego kao “pripadnika četničke emigracije koji je stigao po zadatku u Benkovac. Znao je da osnivamo stranku u Benkovcu i da će tamo biti jako vruće. Gledajte, okolo su bile vojne zgrade, gađali su nas jajima i kamenjem, Franju smo štitili plahtama.

U jednom trenutku, Čubrilović se probio do govornice, u ruci je držao pištolj, ali smo, srećom, bili jako spremni, pa su ga naši zaštitari oborili na pod, a Franju smo odvukli unutra, u hol hotela”, tvrdi Šale i nastavlja: “Poslije smo imali skup u Posedarju, glas o onome što se dogodilo već je stigao do ljudi i sjećam se da je tada Franjo rekao da sigurno pobjeđujemo.” Prema njegovu viđenju, istraga je minorizirala događaj jer su je vodila tijela bivšega režima.

Ostaci Čubrilovićeve kuće u Ceranjima Donjim

Posebno se obrušio na istražnog suca Slavena Dmitrovića, “kojemu je trebalo dva sata da dođe od Zadra do Benkovca. Poslije je iz ideoloških razloga napustio Zadar i otišao u Rijeku, gdje je otvorio odvjetnički ured”, kazao nam je Šale. Zadnji dio Šaline izjave efektno demantira upravo Dmitrović koji je odvjetnik, ali ne u Rijeci, nego u Zadru.

Kaže da mu je ured samo kratko vrijeme bio prijavljen u Rijeci, jer po tadašnjim zakonima, a u odvjetnike je otišao ranih devedesetih, bivši sudac nije mogao registrirati advokaturu u gradu u kojemu je radio na sudu. Veli i da nema govora o loše odrađenoj istrazi, “pištolj smo poslali na vještačenje u zagrebački Centar dr. ‘Ivan Vučetić’ u kojem se i danas vještači”. Sa Šalom, veli, ne želi polemizirati, tek napominje da je iz “presude jasno što se toga dana dogodilo u Benkovcu”.

Korak do krvoprolića

Avantura Boška Čubrilovića danas se čini blesavom. U ono je doba bio dovoljan i manji povod da se bratski narodi gurnu korak bliže krvoproliću koje će, već godinu dana poslije, s masovnim stratištima i egzekucijama učiniti besmislenim i spomen na benkovačku epizodu.

S ove vremenske distance i pretvaranje pijanog starca, osuđenog zbog svađe s redarom i mahanja “plašljivcem”, u opasnog terorista – koji bi, valjda, atentat pripremio kvalitetnije – nalikuje dječjoj igri. Ali kada se u igru ukalkuliraju svi kasniji užasi i žrtve, igra se pretvara u još jednu predratnu manipulaciju i, na koncu, sjajan vjetar u leđa tadašnjem HDZ-u.

vladimir matijanić
snimio: NIKOLA VILIĆ / CROPIX