stdClass Object
(
[id] => 452788
[title] => Poznati splitski gitarist Pupi o Thompsonu i Rađi i stvarima koje sigurno niste znali
[alias] => poznati-splitski-gitarist-pupi-o-thompsonu-i-radi-i-stvarima-koje-sigurno-niste-znali
[catid] => 262
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Dva čovika. Dva imenjaka. Davno je kraj radnoga dana triba bit, osan je uvečer. Noga prid nogu i pogled u pod. Zamišljeni. Moj urednik, “vrti” u glavi naslove na povratku doma, i jedan glazbenik, roker, smišlja riffove.
Susreli su se parkiralištu isprid zgrade. Ulica je Marina Getaldića, bivša Ružica Markotić, popularno zvana Ruža. Iz istog su, dakle, kvarta, a ni portuni im nisu daleko. Odgojili su se tu, al' više se ne vide često, niti znaju šta ko danas radi, čin se ko bavi.
- Ej, di si, Pupi, legendo? Otkad te nisan vidija, šta ima? - u tim situacijama uslijedi uvik isto pitanje.
- A, evo, glazba. Uvik je glazba, cili život san s njon – odgovara susid mome uredniku, pa objašnjavaju jedan drugon zašto su se zamalo i sudarili. Ne gledaju prid sebe, svak u svome filmu.
- Evo, skoknija malo do dućana, da se proluftan od posla, taman bija na blagajni i mislin se bi li stavija na intro riffove - kaže on.
- Aaaa, ludilo. Ja u naslovnicama, ti u riffovima – na to će s oduševljenjen urednik ispunjen činjenicon da nije samo njegova glava "u poslu" i kad ode iz firme.
I ka šta na neočekivanim mistima i trenucima našen glazbeniku sine ideja za neke pisme, tako se nakon izlaska iz kvartovskog dućana počela pisat i ova naša priča.
A riječ je o Anti Pupačiću Pupiju, pedesetogodišnjaku kojega ponajbolje prepoznaju po "Genima kamenim", vjerojatno najpoznatijem gitarskom intru u Hrvata.
- Ne mogu pobić od toga – slatko se nasmija Pupi koji nas je ugostija u svon studiju dok mu kapa zasad skriva one prepoznatljive duge vlasi koji prate figuru rokera s poznatog Thompsonova koncerta na Poljudu.
- Kad to sviran, gori vatra – rukon će žestoko po ariji ilustrirajući kako to izgleda dok je na pozornici.
- Istina, to me obilježilo. I di god dođen, to izveden. Znaju me i pozdravljat: “Di si, geni kameni!” To je jedna od poznatijih gitarskih stvari koju san napravija. Recimo, dolazim na probu uoči koncerta na poljudski stadion, a onda ostaneš paf! Dočeka vas transparent s tribina “Sviraj, Pupi, legendo – geni kameni”. Pa kako se nećeš osjećat posebno - potvrđuje, ali i nastavlja kako je cili život u to uložija.
Puno je truda i rada tribalo da se geni iz tila pritoče u "gene" na papir, na računalo, na žicu..., uz osmijeh će Pupi, prepričavajući još takvih događaja koje neće zaboravit.
Ma svakom je piru mora svirat
- Skoro na svakon piru di dođen to moran odsvirat pod obavezno. No, najlipši su mi osjećaji kad izaberu moje pisme za prvi ples: 'Stvoreni da starimo', 'Volim te'... I sad se naježim na to, iskreno će.
- Kad nešto radin, ja ginen do kraja...- nastavlja Pupi u žaru.
- Bubalo (Ivica Bubalo, splitski estradni menadžer) je jedanput reka: “Pupi ne daje sto posto, nego trista.” I bija je u pravu, ne znan nać sredinu... Ja stvarno ginen za to... Je l' brzo pričan? - zaustavlja se na trenutak prateći u moj notes.
- Nema straja, upalit ćemo diktafon. Je, malo duži posal, al posli će mi “špijat” sve šta san zaboravila.
- Ja to zoven "hvatač inspiracije" – nadovezuje se Pupi.
- Kad se probudin, odma moran "zapisat" ono šta mi je u glavi, jer brzo nestane. Zato se poslužin diktafonom. Ako on nije zabilježija šta san prvo izveja, onda više ne valja, jer obično to prvo bude najbolje. To se dogodi u trenu, a onda slijedi improvizacija aranžmana i produkcija, to dugo traje, bekovi, miksevi...
Onda se tek ubijen od posla, a tekst, e, to u zadnje vrime naknadno radin, šta je naopako, al je tako. Volin surađivat sa Vilmom Neškovčin i Alenom Nižetićen po ton pitanju.
- Ja san čovik koji cili život živi glazbu i to šta radi: skladatelj, aranžer, producent, a u principu san gitarista, to mi je produžena ruka, s njome se najbolje izražavan, s njon cili život radim, za to živin i od toga živin. E, pa sad kako se živi, to je neka druga pisma, ali evo, uspijevan živit od toga.
Nisan se obogatija u životu, ali san uspija jer san cili život radija šta najviše volin, s gitaron - predstavlja se tako.
Pupi svira još od sedmog razreda, ali se nije odma bacija na rock, kako bi to odma pomislili, već je počeja s klasikom: Sjećanje na Alhamru, Asturias, Ljubavna serenada... Prva ljubav bila je ipak klasična i flamenco gitara.
- A, onda su mi u život ušli neki "električari". U tome san se razvija... Sluša san sve te glazbenike i pravija neki svoj stil i mislin da sam dosta dobro uspija objedinit taj rock s duhon Zagore, što se dosta dobro čuje kod stvari koje san radija za Thompsona, Vucu ili Zečića, taj me etno privlači... - govori.
Rađa mi je đak, on je ekstra dobar čovik
- S Markom Perkovićem Thompsonom spojila nas je upravo ta ljubav prema rock glazbi s iskonskon dušon Zagore. Pokušavali smo napravit nešto novo. Puno je tu divnih priča, još lipših druženja, pa i zajedničkih pisama na koje smo obojica ponosni. Uz legendarni nastup na Poljudu s Thompsonon sam napisa mnoge pisme poput: Poljubi me, Volim te, Ruku na srce, Crne noći - bijeli putevi, Sine moj... Iz naroda izvučeš, kanaliziraš sve šta se oko tebe događa u glazbu - veli.
- Najvše me zanima naš melos, uvik san to spaja s gitaron. Evo i sad nešto radin po ton pitanju s Dinon Rađon, obradija san splitsko kolo na rokerski način... Čut ćete još o tome. Dino Rađa mi je đak, ali se i družimo, on je ekstra dobar čovik.
Dino se kroz relativno kratko vrime bavljenja gitaron profilira ka solidan gitarist, o svome će suradniku Pupi jer zajedno idu i na bajkerska druženja di izvode i bajkersku himnu koju je napisa. "Da je bajker biti lako", Dino i Pupi bend...
- Volin izazove, radin šta se drugi boje napravit, dosta njih radi po pravilima, a ja ih stalno kršin. Moji prvi bendovi bili su lokalni, Splitski Jaffo i Ana. Spajan nespojivo, 1986. godine kad san ima grupu "Ana", među prvima san spaja Dalmaciju sa zvukon električne gitare, s klapon. To se još danas može čut ka odjavna špica na Radiju Split - drago je Pupiju.
A, vjerovatno je, kaže, i prvi odsvira hrvatsku himnu na električnoj gitari u rokerskom štihu. Odgledali smo to i odlušali zajedno na YouTubeu. Odigralo se to na košarkaškoj utakmici između Zadra i Splita 2013. godine na Gripama. Balun na parketu, ruka na srcu, a elektrika nosi cilu Lijepu našu, skroz neobično, zanimljivo...
- Ovo di je sad studijo ovde je bija stan. Studio san napravija da bi lakše realizira svoju glazbu. Nije to bilo radi financija, već da mogu sam ostvariti svoje filmove iz glave, da ne ovisin puno o drugima. Možda san moga i više da san se tija komercijalizirat, al' tija san bit svoj. Ako nisan iskren kad radin onda to ne valja, a i malo san svojeglav - priznaje.
- S pismon "Zora" Dražen Zečić je pobijedija na radijskon festivalu 2006. godine, ta mi je pisma donila neku kunu, tek san tad skužija šta su "tantijeme", našalit će se Pupi.
- U počecima bija san u različitih sedan bendova, noću svira, a onda ujutro iša radit različite poslove. Kod svirke neman tremu, jedino me straj da mi ne pukne žica ili da nešto ne rikne. Volin svirat, a onda kad nešto voliš, sve daš u to. Ne znan šta bi danas drugo radija.
Mada san u životu radija svašta, bija pitur, stražar, dizaličar..., ali san paralelno uvik bija u glazbi. Kad san radija u trogirskon škveru zna san odma iza svirke ić na posal. Koliko san želija da buden to šta danas jesan, kad se zbog brojnih putovanja više nije moglo uskladit s nijednin poslon, jer tribaš stalno pitat ljude da te minjaju, onda san da otkaz u "Lavčevića". Vidija san jednostavno da je glazba moj poziv, zapravo poslanje. Ma, da san bogat ja bi isto ovo radija, sklada, snima i miksa. Možda samo na drugi način, možda ne za svakoga - razmišlja ovako Pupi otkrivajući kako je takvin poslon doša i do prvog najdražeg instrumenta.
- Tuka san i ruzinu u škveru da bi moga kupit prvu gitaru.
- Čovik mora virovat u svoje snove, al ne samo virovat, mora i radit na njima, ja san griza cili život, ne gledan koliko se naradin, ubijen, ja gledan rezultat. Znan ne izać deset dana iz studija dok to ne napravin, a kad završin onda san ispunjen. I ako dođe još koja lova da moš živit, super. Sad radin deset stvari... Komponiran, aranžiran, produciran, a iman osin Dina i druge đake koje učin, a puno san se angažira i za jedan veliki projekt koji mi je u srcu - Pupi ga želi posebno istaknit.
- "Omiš Guitar fest" je jedna prekrasna priča. To mi je jedan od najdražih projekata u životu. Možemo bit ponosni na činjenicu da se jedan takav međunarodni festival održava u našen Omišu. Odgovornost nije malena, ja i prijatelj Neno Munitić, profesor akustične gitare, već godinama gradimo taj fesival. Neno je direktor, a ja glazbeni producent te šef dijela festivala koji se bavi električnom gitarom. Festival raste iz godne u godinu, čeka nas osma edicija, nadan se da će doći i do 88 - kazuje Pupi, prisjećajući se njegovih i Neninih druženja kroz djetinjstvo.
- Nas dva smo dva svijeta, dva feelinga, dvi različite tehnike sviranja. Nastupali smo po radio postajama i TV emisijama. Još u to vrime smo imali ideju napavit gitaristički fest. Prošlo je dosta vrimena ali nas je sudbina opet spojila na jedan zanimljiv način. Ka dica smo to sanjali, i eto, nakon dvadeset godina ga i pokrenili - Pupi će o uspjehu festivala, a onda i o osobnijin stvarima.
- Nisan oženjen. I to san priskočija, možda me je glazba odvukla ili nije kliklo. Kažu mi, nisi ima vrimena. Istina, prezauzet san, dignen se u šest, a legnen u ponoć da bi sve stiga. A, da neman nećake ne bi zna kako je to – odmah se ozarilo lice Pupiju kad je počeja govorit o svojin najmilijima, najmlađin članovima obitelji.
- Kad volin, ja volin, tako i moje nećake, ovo je moj Toni, borac ga ja zoven, ima sada sedamnaest godina - pokazuje na ekran koji krasi lice dječaka. Ima i mlađeg brata Stipu, dođu kod mene, zanimljivo im je kako nastaju pisme. To su dica od mog brata Bernarda, a sestra Lea ima trogodišnjeg Antonija.
On obožava bubanj, a veća je palica od njega. 'Oćemo danas malo lupat?', pita. Korijeni me vežu za Kostanje, odakle su mi mater i otac došli u Split radit. Ja san se ovde odgojija, na Splitu 3, al' volija bi nešto jednon napisat i za taj poljički kraj.
Uvik kažen kako su majčini savjeti i bratove ruke napravili ovaj studio, virovali su u mene, cila obitelj bila mi je velika podrška - naglašava naš sugovornik koji je tijekon karijere radija i sa Gibonnijen, Oliveron, Cocon i mnogin drugima.
- Koncert na Poljudu s Thompsonon, to je bija već moj oproštajni koncert s bendom, ima san tad neke druge izazove. Nekako u to vrime san i napravija svoj studio, pa opet krenija iz nule, borija, dokaziva...
Osin šta san s Thompsonon tada svira i vodija san taj band. Najdraže od svega mi je šta san s njime proputova cili svit, steka masu prijatelja, kumova. Osan puta san bija kum. I vjenčani kum san ljudima u Škabrnji - ponosan je Pupi.
Jer, reći će vam Pupi, kako sviranje nije samo svirka, to je sklop svijesti, o sviranju, pričanju, druženju, izgledu...
- Neki sviraju za sebe ja sviran za ljude, nije mi dobro ako je samo meni dobro, već ako je dobro i drugima, ističe Pupi, pa tako namjerava na nagovor ljudi iz kvarta napisat i himnu ulice, bivše "Ruže".
- Sve mi se događalo u toj ulici, i prijatelji i studio, odgojija san se tu, svi hitovi su mi tu nastali: Sine moj, Geni kameni, Tražena si roba u gradu... Obeća san ekipi da ću je napisat, puno je tu uspomena sedamdesetih, osamdesetih godina. Oni znaju sve šta se događa, upućeni su u ono šta radin. A, kako i neće kad se ponekad čuju "bubnjevi" i izvan studija.
Možda od svih susida najviše onome poviše mene, profesoru Nikoli Kuvačiću. Možda im i smeta, ali nikad se nisu žalili. Mislin da me ljudi iz ulice razume, a ja im se nekad odužin kojon karton za koncert. Bilo je još glazbenika iz ove ulice, Giuliano je sta na vrhu, portun do nas Saša Kuzmić iz "Kuzma i Shaka Zulu", Joško Bogavčič Joke iz portuna broj jedanaest, a i vaš kolega novinar Siniša Kekez u mom ulazu - prisjeća se Pupi.
A, malo ligadine mu je već da i fotoreporter Tom Dubravec, koji isto dili uspomene iz te ulice. Lupeština dinja, trk do "Čokolina", skakanje u pržinu s velikih visina, atak na kartaše iz "Tina", ili bend koji svira s "električnon rižon", rižon u kutiji od Kraš expressa, a refren im je iša ovako: "Kruva, sira i salame, to je prava marenda!...", dodatno nas je glazbeno oraspoložija Tom.
Ko zna, možda nešto od toga i završi u Pupijevoj, odnosno Ružinoj himni.
Dva čovika. Dva imenjaka. Davno je kraj radnoga dana triba bit, osan je uvečer. Noga prid nogu i pogled u pod. Zamišljeni. Moj urednik, “vrti” u glavi naslove na povratku doma, i jedan glazbenik, roker, smišlja riffove.
Susreli su se parkiralištu isprid zgrade. Ulica je Marina Getaldića, bivša Ružica Markotić, popularno zvana Ruža. Iz istog su, dakle, kvarta, a ni portuni im nisu daleko. Odgojili su se tu, al' više se ne vide često, niti znaju šta ko danas radi, čin se ko bavi.
- Ej, di si, Pupi, legendo? Otkad te nisan vidija, šta ima? - u tim situacijama uslijedi uvik isto pitanje.
- A, evo, glazba. Uvik je glazba, cili život san s njon – odgovara susid mome uredniku, pa objašnjavaju jedan drugon zašto su se zamalo i sudarili. Ne gledaju prid sebe, svak u svome filmu.
- Evo, skoknija malo do dućana, da se proluftan od posla, taman bija na blagajni i mislin se bi li stavija na intro riffove - kaže on.
- Aaaa, ludilo. Ja u naslovnicama, ti u riffovima – na to će s oduševljenjen urednik ispunjen činjenicon da nije samo njegova glava "u poslu" i kad ode iz firme.
I ka šta na neočekivanim mistima i trenucima našen glazbeniku sine ideja za neke pisme, tako se nakon izlaska iz kvartovskog dućana počela pisat i ova naša priča.
A riječ je o Anti Pupačiću Pupiju, pedesetogodišnjaku kojega ponajbolje prepoznaju po "Genima kamenim", vjerojatno najpoznatijem gitarskom intru u Hrvata.
- Ne mogu pobić od toga – slatko se nasmija Pupi koji nas je ugostija u svon studiju dok mu kapa zasad skriva one prepoznatljive duge vlasi koji prate figuru rokera s poznatog Thompsonova koncerta na Poljudu.
- Kad to sviran, gori vatra – rukon će žestoko po ariji ilustrirajući kako to izgleda dok je na pozornici.
- Istina, to me obilježilo. I di god dođen, to izveden. Znaju me i pozdravljat: “Di si, geni kameni!” To je jedna od poznatijih gitarskih stvari koju san napravija. Recimo, dolazim na probu uoči koncerta na poljudski stadion, a onda ostaneš paf! Dočeka vas transparent s tribina “Sviraj, Pupi, legendo – geni kameni”. Pa kako se nećeš osjećat posebno - potvrđuje, ali i nastavlja kako je cili život u to uložija.
Puno je truda i rada tribalo da se geni iz tila pritoče u "gene" na papir, na računalo, na žicu..., uz osmijeh će Pupi, prepričavajući još takvih događaja koje neće zaboravit.
Ma svakom je piru mora svirat
- Skoro na svakon piru di dođen to moran odsvirat pod obavezno. No, najlipši su mi osjećaji kad izaberu moje pisme za prvi ples: 'Stvoreni da starimo', 'Volim te'... I sad se naježim na to, iskreno će.
- Kad nešto radin, ja ginen do kraja...- nastavlja Pupi u žaru.
- Bubalo (Ivica Bubalo, splitski estradni menadžer) je jedanput reka: “Pupi ne daje sto posto, nego trista.” I bija je u pravu, ne znan nać sredinu... Ja stvarno ginen za to... Je l' brzo pričan? - zaustavlja se na trenutak prateći u moj notes.
- Nema straja, upalit ćemo diktafon. Je, malo duži posal, al posli će mi “špijat” sve šta san zaboravila.
- Ja to zoven "hvatač inspiracije" – nadovezuje se Pupi.
- Kad se probudin, odma moran "zapisat" ono šta mi je u glavi, jer brzo nestane. Zato se poslužin diktafonom. Ako on nije zabilježija šta san prvo izveja, onda više ne valja, jer obično to prvo bude najbolje. To se dogodi u trenu, a onda slijedi improvizacija aranžmana i produkcija, to dugo traje, bekovi, miksevi...
Onda se tek ubijen od posla, a tekst, e, to u zadnje vrime naknadno radin, šta je naopako, al je tako. Volin surađivat sa Vilmom Neškovčin i Alenom Nižetićen po ton pitanju.
- Ja san čovik koji cili život živi glazbu i to šta radi: skladatelj, aranžer, producent, a u principu san gitarista, to mi je produžena ruka, s njome se najbolje izražavan, s njon cili život radim, za to živin i od toga živin. E, pa sad kako se živi, to je neka druga pisma, ali evo, uspijevan živit od toga.
Nisan se obogatija u životu, ali san uspija jer san cili život radija šta najviše volin, s gitaron - predstavlja se tako.
Pupi svira još od sedmog razreda, ali se nije odma bacija na rock, kako bi to odma pomislili, već je počeja s klasikom: Sjećanje na Alhamru, Asturias, Ljubavna serenada... Prva ljubav bila je ipak klasična i flamenco gitara.
- A, onda su mi u život ušli neki "električari". U tome san se razvija... Sluša san sve te glazbenike i pravija neki svoj stil i mislin da sam dosta dobro uspija objedinit taj rock s duhon Zagore, što se dosta dobro čuje kod stvari koje san radija za Thompsona, Vucu ili Zečića, taj me etno privlači... - govori.
Rađa mi je đak, on je ekstra dobar čovik
- S Markom Perkovićem Thompsonom spojila nas je upravo ta ljubav prema rock glazbi s iskonskon dušon Zagore. Pokušavali smo napravit nešto novo. Puno je tu divnih priča, još lipših druženja, pa i zajedničkih pisama na koje smo obojica ponosni. Uz legendarni nastup na Poljudu s Thompsonon sam napisa mnoge pisme poput: Poljubi me, Volim te, Ruku na srce, Crne noći - bijeli putevi, Sine moj... Iz naroda izvučeš, kanaliziraš sve šta se oko tebe događa u glazbu - veli.
- Najvše me zanima naš melos, uvik san to spaja s gitaron. Evo i sad nešto radin po ton pitanju s Dinon Rađon, obradija san splitsko kolo na rokerski način... Čut ćete još o tome. Dino Rađa mi je đak, ali se i družimo, on je ekstra dobar čovik.
Dino se kroz relativno kratko vrime bavljenja gitaron profilira ka solidan gitarist, o svome će suradniku Pupi jer zajedno idu i na bajkerska druženja di izvode i bajkersku himnu koju je napisa. "Da je bajker biti lako", Dino i Pupi bend...
- Volin izazove, radin šta se drugi boje napravit, dosta njih radi po pravilima, a ja ih stalno kršin. Moji prvi bendovi bili su lokalni, Splitski Jaffo i Ana. Spajan nespojivo, 1986. godine kad san ima grupu "Ana", među prvima san spaja Dalmaciju sa zvukon električne gitare, s klapon. To se još danas može čut ka odjavna špica na Radiju Split - drago je Pupiju.
A, vjerovatno je, kaže, i prvi odsvira hrvatsku himnu na električnoj gitari u rokerskom štihu. Odgledali smo to i odlušali zajedno na YouTubeu. Odigralo se to na košarkaškoj utakmici između Zadra i Splita 2013. godine na Gripama. Balun na parketu, ruka na srcu, a elektrika nosi cilu Lijepu našu, skroz neobično, zanimljivo...
- Ovo di je sad studijo ovde je bija stan. Studio san napravija da bi lakše realizira svoju glazbu. Nije to bilo radi financija, već da mogu sam ostvariti svoje filmove iz glave, da ne ovisin puno o drugima. Možda san moga i više da san se tija komercijalizirat, al' tija san bit svoj. Ako nisan iskren kad radin onda to ne valja, a i malo san svojeglav - priznaje.
- S pismon "Zora" Dražen Zečić je pobijedija na radijskon festivalu 2006. godine, ta mi je pisma donila neku kunu, tek san tad skužija šta su "tantijeme", našalit će se Pupi.
- U počecima bija san u različitih sedan bendova, noću svira, a onda ujutro iša radit različite poslove. Kod svirke neman tremu, jedino me straj da mi ne pukne žica ili da nešto ne rikne. Volin svirat, a onda kad nešto voliš, sve daš u to. Ne znan šta bi danas drugo radija.
Mada san u životu radija svašta, bija pitur, stražar, dizaličar..., ali san paralelno uvik bija u glazbi. Kad san radija u trogirskon škveru zna san odma iza svirke ić na posal. Koliko san želija da buden to šta danas jesan, kad se zbog brojnih putovanja više nije moglo uskladit s nijednin poslon, jer tribaš stalno pitat ljude da te minjaju, onda san da otkaz u "Lavčevića". Vidija san jednostavno da je glazba moj poziv, zapravo poslanje. Ma, da san bogat ja bi isto ovo radija, sklada, snima i miksa. Možda samo na drugi način, možda ne za svakoga - razmišlja ovako Pupi otkrivajući kako je takvin poslon doša i do prvog najdražeg instrumenta.
- Tuka san i ruzinu u škveru da bi moga kupit prvu gitaru.
- Čovik mora virovat u svoje snove, al ne samo virovat, mora i radit na njima, ja san griza cili život, ne gledan koliko se naradin, ubijen, ja gledan rezultat. Znan ne izać deset dana iz studija dok to ne napravin, a kad završin onda san ispunjen. I ako dođe još koja lova da moš živit, super. Sad radin deset stvari... Komponiran, aranžiran, produciran, a iman osin Dina i druge đake koje učin, a puno san se angažira i za jedan veliki projekt koji mi je u srcu - Pupi ga želi posebno istaknit.
- "Omiš Guitar fest" je jedna prekrasna priča. To mi je jedan od najdražih projekata u životu. Možemo bit ponosni na činjenicu da se jedan takav međunarodni festival održava u našen Omišu. Odgovornost nije malena, ja i prijatelj Neno Munitić, profesor akustične gitare, već godinama gradimo taj fesival. Neno je direktor, a ja glazbeni producent te šef dijela festivala koji se bavi električnom gitarom. Festival raste iz godne u godinu, čeka nas osma edicija, nadan se da će doći i do 88 - kazuje Pupi, prisjećajući se njegovih i Neninih druženja kroz djetinjstvo.
- Nas dva smo dva svijeta, dva feelinga, dvi različite tehnike sviranja. Nastupali smo po radio postajama i TV emisijama. Još u to vrime smo imali ideju napavit gitaristički fest. Prošlo je dosta vrimena ali nas je sudbina opet spojila na jedan zanimljiv način. Ka dica smo to sanjali, i eto, nakon dvadeset godina ga i pokrenili - Pupi će o uspjehu festivala, a onda i o osobnijin stvarima.
- Nisan oženjen. I to san priskočija, možda me je glazba odvukla ili nije kliklo. Kažu mi, nisi ima vrimena. Istina, prezauzet san, dignen se u šest, a legnen u ponoć da bi sve stiga. A, da neman nećake ne bi zna kako je to – odmah se ozarilo lice Pupiju kad je počeja govorit o svojin najmilijima, najmlađin članovima obitelji.
- Kad volin, ja volin, tako i moje nećake, ovo je moj Toni, borac ga ja zoven, ima sada sedamnaest godina - pokazuje na ekran koji krasi lice dječaka. Ima i mlađeg brata Stipu, dođu kod mene, zanimljivo im je kako nastaju pisme. To su dica od mog brata Bernarda, a sestra Lea ima trogodišnjeg Antonija.
On obožava bubanj, a veća je palica od njega. 'Oćemo danas malo lupat?', pita. Korijeni me vežu za Kostanje, odakle su mi mater i otac došli u Split radit. Ja san se ovde odgojija, na Splitu 3, al' volija bi nešto jednon napisat i za taj poljički kraj.
Uvik kažen kako su majčini savjeti i bratove ruke napravili ovaj studio, virovali su u mene, cila obitelj bila mi je velika podrška - naglašava naš sugovornik koji je tijekon karijere radija i sa Gibonnijen, Oliveron, Cocon i mnogin drugima.
- Koncert na Poljudu s Thompsonon, to je bija već moj oproštajni koncert s bendom, ima san tad neke druge izazove. Nekako u to vrime san i napravija svoj studio, pa opet krenija iz nule, borija, dokaziva...
Osin šta san s Thompsonon tada svira i vodija san taj band. Najdraže od svega mi je šta san s njime proputova cili svit, steka masu prijatelja, kumova. Osan puta san bija kum. I vjenčani kum san ljudima u Škabrnji - ponosan je Pupi.
Jer, reći će vam Pupi, kako sviranje nije samo svirka, to je sklop svijesti, o sviranju, pričanju, druženju, izgledu...
- Neki sviraju za sebe ja sviran za ljude, nije mi dobro ako je samo meni dobro, već ako je dobro i drugima, ističe Pupi, pa tako namjerava na nagovor ljudi iz kvarta napisat i himnu ulice, bivše "Ruže".
- Sve mi se događalo u toj ulici, i prijatelji i studio, odgojija san se tu, svi hitovi su mi tu nastali: Sine moj, Geni kameni, Tražena si roba u gradu... Obeća san ekipi da ću je napisat, puno je tu uspomena sedamdesetih, osamdesetih godina. Oni znaju sve šta se događa, upućeni su u ono šta radin. A, kako i neće kad se ponekad čuju "bubnjevi" i izvan studija.
Možda od svih susida najviše onome poviše mene, profesoru Nikoli Kuvačiću. Možda im i smeta, ali nikad se nisu žalili. Mislin da me ljudi iz ulice razume, a ja im se nekad odužin kojon karton za koncert. Bilo je još glazbenika iz ove ulice, Giuliano je sta na vrhu, portun do nas Saša Kuzmić iz "Kuzma i Shaka Zulu", Joško Bogavčič Joke iz portuna broj jedanaest, a i vaš kolega novinar Siniša Kekez u mom ulazu - prisjeća se Pupi.
A, malo ligadine mu je već da i fotoreporter Tom Dubravec, koji isto dili uspomene iz te ulice. Lupeština dinja, trk do "Čokolina", skakanje u pržinu s velikih visina, atak na kartaše iz "Tina", ili bend koji svira s "električnon rižon", rižon u kutiji od Kraš expressa, a refren im je iša ovako: "Kruva, sira i salame, to je prava marenda!...", dodatno nas je glazbeno oraspoložija Tom.
Ko zna, možda nešto od toga i završi u Pupijevoj, odnosno Ružinoj himni.
Dva čovika. Dva imenjaka. Davno je kraj radnoga dana triba bit, osan je uvečer. Noga prid nogu i pogled u pod. Zamišljeni. Moj urednik, “vrti” u glavi naslove na povratku doma, i jedan glazbenik, roker, smišlja riffove. Susreli su se parkiralištu isprid zgrade. Ulica je Marina Getaldića, bivša Ružica Markotić, popularno zvana Ruža. Iz istog su, dakle, kvarta, a ni portuni im nisu daleko. Odgojili su se tu, al' više se ne vide često, niti znaju šta ko danas radi, čin se ko bavi.
- Ej, di si, Pupi, legendo? Otkad te nisan vidija, šta ima? - u tim situacijama uslijedi uvik isto pitanje.
- A, evo, glazba. Uvik je glazba, cili život san s njon – odgovara susid mome uredniku, pa objašnjavaju jedan drugon zašto su se zamalo i sudarili. Ne gledaju prid sebe, svak u svome filmu.
