Scena Mozaik

NA BRIZI SAMOZATAJNIH REDOVNICA

Zavirili smo u skroviti splitski dom za umirovljenike: 'U raju smo nebeskom! Volila bi ovde i umrit, da me časne sestre obuču i da mi očenaše, ‘vako, stave'

NA BRIZI SAMOZATAJNIH REDOVNICA

Jedna po jedna, znatiželjno su izvirivale iz svojih soba, začuvši žamor u hodniku osvijetljenom lampicama na čijemu se kraju kroz otvorena vrata blagavaonice i dnevnoga boravka nazirala velika, raskošno ukrašena jelka.

Milica, Franka, Marija, Ivanica, Marta, Ivka, Mila, Luce, Eva i Zorka, ukupno deset korisnica dom za starije i nemoćne pri splitskom samostanu “Majke Divne” na Marjanskom putu, nisu navikle na posjete novinara, baš kao ni samozatajne redovnice Družbe kćeri Božje ljubavi, koje predano, 24 sata na dan, brinu o njima sve do trenutka prelaska u život vječni.

- Toliko se radilo na njemu... Svaki dan. Pogledaj ti to, kako je lip. Ma, moga bi bor i godinu dana stat ovako. Ali morat će ga skinit... - veselo nas dočekuje vitalna umirovljenica Marija (94) žustro grabeći, uz pomoć hodalice, sitnim koracima prema jelki, kako bismo se zajedno izbliza divili njezinoj ljepoti. U jednom trenutku hodalicu diže u zrak i, držeći je u rukama, žuri do božićnog drvca.

- Za Božića se ovo i napravilo. Aaa, kako nan je bilo?! Jesti, piti, pozdravljati, čestitati... Evo, došla mi je unuka, ćer mi ima puno bolesnoga muža pa ne može uvik dolazit’. Ma neka su mi samo svi dobro i zdravo – živo priča vedra teta Mare, kako joj se časne sestre od dragosti obraćaju, i upoznaje nas sa svojim domskim prijateljicama, koje se polako okupljaju oko lijepo uređenog blagdanskog stola.

Kćeri Božje ljubavi, inače velike štovateljice svetoga Josipa, koji među njihovim zaštitnicima ima prvenstvo časti, svojim štićenicama uistinu nastoje olakšati i uljepšati život. Pogotovo u ove dane, kad stisne samoća, a u misli navru sjećanja na nekadašnje Božiće i Nove godine. Zato su i njihov posljednji ovozemaljski dom u najsvečanijem mjesecu u godini ukrasile lampicama, balončićima...

Na vratima soba svjetlucaju šljokicama ispisana imena korisnica, baš je nekako toplo u srcu i u duši kolikom su pažnjom i ljubavlju okružene. Časna sestra Božana, inače medicinska sestra, sestra Mihaela, fizioterapeutkinja, sestre Mihajlina i Većeslava, uz dvije njegovateljice, njihov su (uz ostalih osam sestara samostana “Majke Divne”, koje pomažu u brizi oko štićenica molitvom, nabavom, kuhanjem...), i oslonac i utjeha u teškim trenucima.

Mnoge među njima načela je demencija, neke imaju Parkinsonovu bolest, druge Alzheimerovu, jedna korisnica obje. Kćeri Božje ljubavi u svima njima vide Kristov lik. Spremne su pomoći im u bilo koje doba dana ili noći. Našaliti se s njima, moliti, zapjevati... Okupati ih, nahraniti. Utješiti u tuzi. Potaknuti osjećaj sigurnosti i bliskosti. Stvoriti im ugođaj koji će im probuditi pozitivne misli.

- Sve su van ovo naše časne sestre napravile. Nakitile, uredile... Ma nema na svitu lipše nego šta je ovde. Dobre naše časne sestre. I lipo i čisto, one poštene i dobre. Kažen van, nema na svitu ‘vakvoga doma. A pedantne, a peru... Šta ću van poć’ govorit. Ima dvi godine da san ovde, prije toga san bila u privatnom domu. A šta san sve tamo doživila – duboko uzdiše gospođa Zorka. Ali ajmo o lipšim stvarima...

- Kako vam je u domu? Kako ste provele Božić?

- Dobro mi je, lipo. Ne more bit bolje nego je. Za Božić?! Slavili smo, pivali, molili... Ma to je bilo... A šta ću van reć?! Srića Božja! U raju smo nebeskome. Na Svetoga Stipana nam je bio i nadbiskup Marin Barišić. E, to je baš bilo lipo.

- A koliko godina imate?

- A koliko bi mi dali?

- Pa, oko 70.

- 83 - slavodobitno će Zorka, jer nas je svojim izgledom i energijom uspjela “prevariti”.

Deset godina starija od nje je domska joj prijateljica Marta. Iz Sarajeva je, nakon umirovljenja, prije 43 godine došla u Split. U glavnom gradu BiH radila je kao učiteljica u školi, a kad ju je strefio infarkt, liječnica joj je preporučila sarajevsku klimu zamijeniti onom u Dalmaciji. I Marta je poslušala. Sve do prije mjesec dana živjela je sama u svom stanu, a onda su je okolnosti prisilile na preseljenje u dom. Sada rado ispunjava vrijeme poučavajući svoju cimericu koja boluje od Alzheimera.

- Kad sam stigla u Dalmaciju, upoznala sam se s volonterima koji rade s ljudima s posebnim potrebama i tako sam, posjećujući bolesnike, upoznala cijeli Split. Ovdje sam srela divne ljude, ali uvijek sam održavala veze sa Sarajevom. Kad je nakon mame umro i tata, a brat se oženio u Dubrovniku, nitko mi u Sarajevu nije ostao. Sada mi Split više znači nego Sarajevo. Ne poznajem više Sarajevo, danas je to sasvim drukčiji grad – govori Marta. Desnu nogu nema, lijeva joj je slaba, pa je prisiljena kretati se u kolicima. Prvi joj se put, veli, dogodila nesreća kad je išla nekom u posjet, a na nju autom naletio jedan mladić.

- Obje su mi noge ‘otišle’. Zapravo jedna nije skroz - zamišljeno će.

Novogodišnjih želja nema, jer ono što bi htjela više nije u stanju. A proputovala je za radnoga vijeka pola Europe, s djecom išla na ekskurzije, baš je to nekako voljela.

- Ah, da mi je otputovati negdje... - sjetna je Marta.

- Ne priželjkujem ništa, samo mi fali zdravlja. Da mi bude familija zdrava i da nađu stalni posa’ i da radu – priželjkuje Zorka i u tren joj suza zaiskri u oku.

- Brat mi je umra, ćer mi je umrla, njezin sin, a i ja molin dragoga Boga svaki dan da me digne šta prije. Ne valja srce, pa grlo, pa sve, sve... Ali volila bi da ovde umren, da me sestre obuču i da mi očenaše, ‘vako, stave – pobožno će Zorka, križajući prste na prsima. Pa se opet u čas udaljava od teških misli, izranja iz tuge i vraća osmijeh na lice.

- Teška je starost, teška je bolest, teško je obiteljima odvojiti se od najmilijih i napraviti taj korak da stavite nekoga u dom. Došao je prije neki dan sin jedne naše teško bolesne gospođe, koja je ovdje već nekoliko godina, i rekao nam:

“Kad dođem ovdje, odmah bih sebe upisao u ovaj dom. Toliko sam miran i sretan da je tu” – govori nam brižna časna Božana, jedna od splitskih Kćeri Božje ljubavi, reda koji je 1868. u Beču utemeljila Majka Franziska Lechner.

Prema Franziskinoj želji članice Družbe zavjetuju se biti službenice i oruđe neizmjerne Božje ljubavi, a danas ih, rukovodeći se njezinim postulatima, u svijetu djeluje oko 1000. Žive na četiri kontinenta (Europa, Sjeverna i Južna Amerika, Afrika) i prisutne su u 19 država svijeta, između ostalih zemalja i u Austriji, Njemačkoj, Češkoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu, u Ugandi, Brazilu, Argentini, Ukrajini, SAD-u...

Ove godine Družba je proslavila 150. obljetnicu osnutka i 100. godišnjicu djelovanja na ovim prostorima. Ovdašnjim redovnicama Družbe veliki su uzor i njihovih pet blaženica, znane Drinske mučenice, koje su između 15. i 23. prosinca 1941. u Goraždu u Bosni i Hercegovini ubili četnici “iz mržnje prema vjeri”.

U ‘Majci Divnoj se i za njih, uoči Božića, molila devetnica. Vjerne želji Majke Franziske, redovnice žele svima onima koje Bog u svojoj providnosti stavlja na njihov put činiti dobro, darivati im radost, usrećivati ih i voditi u nebo. Istu misao vodilju dijele i redovnice na Marjanskome putu...

- Najvažnije je u zadnjim trenucima života pružiti im ljudskost, toplinu, molitvu i, naravno, kvalitetnu medicinsku skrb. Zahvaljujući našim dobrim liječnicima i farmaceutima i uz njihovu pomoć pokušavamo, ukoliko je to moguće, da u domu ostanu s nama do prelaska u vječnost, a da im ništa ne bude uskraćeno - ni medicinska, ni duhovna ni ljudska pomoć.

Radimo puno na prevenciji i higijeni tako da po potrebi imaju antidekubitalne madrace, a u terminalnoj fazi koristimo oksigenator, infuzije... što se nekako i podrazumijeva. Uvijek nastojimo pozvati svećenika što prije, razgovarati s njima, pripremati ih za vječnost – kaže sestra Božana. Ističe da im je, do njihova smrtnoga časa, zadaća dati cijele sebe, vodeći se Kristovom: “Što god da učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni ste učinili”.

- Krist boravi u svakom čovjeku koji pati, u svakoj od njih otkrivamo lice Kristovo i prvenstveno to radimo iz ljubavi prema Bogu. Nastojimo da među nama vlada obiteljska atmosfera, da se ne osjećaju osamljeno... I, hvala dragom Bogu, dajemo sebe koliko možemo. Drago nam je vidjeti osmijeh na licima njihove rodbine i njih samih, da se ovdje osjećaju sigurno i zbrinuto. Obiteljima puno znači kad vide gdje su smještene, da im je ugodno i lijepo, uređeno i čisto – požrtvovno će sestra Božana.

Da besprijekornome domu “Majka Divna” ime savršeno pristaje, najbolje svjedoči božićna čestitka kćeri jedne od korisnica upućena Kćerima Božje ljubavi: “Naš sudbinski križ uz vašu pomoć i strpljenje puno lakše nosimo i podnosimo, hvala vam na tome”.

Slijepa Franka

- Lipo se šetamo gore-dolje, dolje-gore. Puno se priča, jer ne radimo puno. I molimo... Ja najviše sidin. Najmanje radin. Odma mi je tu, uz krevet, stol i stolica. I ne triba mi ničija pomoć. A za one koje tribaju nešto, tu su naše sestre. Recimo, one meni neće dat da nešto skuham. Ali svi se slažemo, to ti je najvažnije – mudro nas poučava teta Mare životnim vrijednostima.

U njoj još čuči volja za nešto učinit’, pa tako, da je sestre ne vide, malo češće zalije cvijeće.

- Stvarno uvijek nastojimo jedna drugoj pomoći – prisnažuje Marta dok se Ivanica plaho smiješi. Malo slabije čuje, a nije ni čudo kad će za još malo vremena napuniti 90. Nema riječi kojima bi izrazila zahvalnost časnim sestrama...

- Čisto je, lipo, sestre su dobre. Sve je predivno. Jedino vas ne čujen dobro... - sramežljivo će Ivanica, s čijim se mišljenjem u trenu složila i tiha, slijepa Franka (80). Najmlađa među korisnicama, Mila (u rujnu će napuniti 55 godina) jedina je Kristov rođendan provela u svom prvotnom domu.

- Za Božić sam lipo bila kod kuće s obitelji. I neman više nikakvih želja – zadovoljna je Mila.

Strah od smrti

- U većini situacija nama dolaze ljudi koji su i ranije bili vjernici, ali smo, primjerice, imali i gospođu koja je bila vjernica dok se nije udala, pa je onda zanemarila svoju vjeru zbog obitelji ili muža koji nije dao da ide u crkvu i sl. Meni je velika radost kad, kroz komunikaciju i molitvu, uspijemo u njima probuditi želju da se ispovijede i pričeste nakon 50 ili 60 godina – kaže sestra Božana.

- Ljudima se događa da, dok su u nekoj životnoj dobi i akciji i sve ide svojim životnim tijekom, zanemare vjeru i odnos s Bogom. Ali što smo bliže smrti, što godine više odmiču, u nama se javlja milijun pitanja, strahova... Susrećemo se s onima koji uistinu žive u velikom strahu od smrti, a mi u njima nastojimo ponovno probuditi tu duhovnu dimenziju.
Na tome je najveći naglasak, naravno uz sve ostalo što nosi život u njihovoj dobi – veli jedna od sestara iz Družbe kćeri Božje ljubavi.

Naslovnica Mozaik