Scena Kultura

150. obljetnica

Luka Botić, pjesnik i nemirni dječak iz Varoša

150. obljetnica

Mihovil Pavlinović,  Botićev prijatelj iz djetinjstva i biograf, odaje svom prijatelju iz đačkih dana priznanje zbog dosljednog domoljublja i pjesničkog dara, ali nije prešutio ni njegov neuredan privatni život

Kad se danas govori o Luki Botiću (Split, 1830. - Đakovo, 22. kolovoza 1863.), a izvan stručnih krugova rijetko, onda se život ovog hrvatskog književnika i političara sažima u tipičnu koliko i monotonu biografsku česticu - rođen u Splitu, gdje je završio i gimnaziju, narodni preporoditelj i osnivač hrvatskog romantičnog epa.

Nemirni dječak iz Varoša

Za mnogu splitsku djecu i njihove roditelje, to je ona bista od bakra u borovoj hladovini, pokraj Zoološkog vrta i Meteorološke postaje na Marjanu. O toj bisti, inače ranom Meštrovićevu radu, pisali smo nedavno, a povod je isti - ove godine obilježava se 150. obljetnica Botićeve smrti. Stoga bi, ako ne i šire, barem u Splitu i u Đakovu o Botiću trebalo znati malo više.

Luka Botić bio je dijete siromašnih splitskih pučana, dječak rođen 1830. u Velom varošu, s tom relativnom srećom da je njegova majka za njega htjela obrazovanje. Stoga ga je uputila u sjemenište, odakle je otišao studirati teologiju u Zadar. Međutim, nije postao svećenik, a kako će neka neka kasnija svjedočanstva i pretpostavke pokazati, to i je i logično za životni put okrenut svjetovnom i profanom.

Botiću su očito bila zanimljivija suvremena europska idejna i ideološka previranja od mladomisničkog ruha, pa još kao golobradi momčić od dvadesetak godina, kako bilježi povjesničar Tihomir Rajčić, “odlazi pješke u Srbiju tražiti nacionalnu slobodu koju su dalmatinskim Hrvatima uskraćivali bečka vlada i bogata i utjecajna talijanska manjina. Došavši u Beograd doživio je razočarenje budući u ovoj balkanskoj kneževini za njega kao stranca nije bilo mjesta. Pomoći mu nije mogao ni Matija Ban, posrbljeni Dubrovčanin, koji je kao agent tamošnje nacionalne propagande imao dobre veze u srpskoj vladajućoj eliti”.

Od ove crtice poznatiji su Botićevo druženje s preporoditeljem Ljudevitom Gajem u Zagrebu i službovanje pod biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom. Potonji, biskup đakovačko-bosanski i srijemski, inače jedna od najutjecajnijih hrvatskih ličnosti 19. stoljeća, uspijeva donekle smiriti romantični i buntovnički Botićev duh zaposlivši ga kao činovnika u upravi Đakovačke biskupije. 

Za Luku je i to bilo kratkog daha jer ne pristaje položiti prisegu bezuvjetne vjernosti koju je car Franjo Josip zahtijevao od svih službi i zaposlenika Austro-Ugarske Monarhije, pa dobiva otkaz. Nakon pada Bachova apsolutizma, 1861. postaje zastupnik u Saboru, gdje gorljivo zastupa ujedinjenje Hrvatske i Dalmacije, ali samo dvije godine kasnije, u svojoj 33. umire, navodno od tuberkuloze. 

Povjesničar Tihomir Rajčić u vezi s time ima zanimljivu tezu da je Botić zapravo umro od sifilisa, koju temelji na pismu iz 1885., koje je Strossmayerov tajnik Mihovil Cepelić poslao Botićevu biografu i prijatelju iz školskih klupa Mihovilu Pavlinoviću.

Žrtva oskudice i dokolice

Pismo je i tiskano 1963. godine i čuva se u splitskoj Sveučilišnoj knjižnici, a navodi, upućuje nas Rajčić, kako “Botićev privatni život toliko raskalašen biješe, da ga je gnjusoba prije reda u grob shrvala” i kako je “uslijed raskalašenog života zadobio veneričnu bolest od koje je stradao”. I sam Pavlinović odaje svom prijatelju iz đačkih dana priznanje zbog dosljednog domoljublja i pjesničkog dara, podsjeća Rajčić, ali nije prešutio njegov neuredan privatni život.

Prema Pavlinoviću, Botić je bio žrtva “teških oskudica iz mladosti, pa možda i potonjih dokolica posavskih” te “pokvarenog slavonskog miljea” u kojem su ga svladale “ljudske slabosti”. Bilo kako bilo, Botićeva literarna baština veća je od opsega koji zauzima u biblioteci: veliki uspjeh postigla je njegova pripovijest u stihu “Pobratimstvo”, a njegovo glavno djelo, spjev “Bijedna Mara”, bilo je vrlo popularno među suvremenicima. Ostala značajnija djela su mu spjev “Petar Bačić” i proza “Dilber Hasan”.

JAKOV KOSANOVIĆ

Spljetu grade, teško uzdisanje

Epska pripovijest “Bijedna Mara” starijim je “klasičarskim” generacijama zasigurno najbliže Botićevo djelo. Ovaj epski deseterac u šest pjevanja smješten je u Dalmaciji, između Konjskog, Klisa, solinskih Rupotina i Splita (u Spljetu, pak, između Pazara i vinograda na Dujmovači), u drugoj polovici 16. stoljeća, i pjeva o nesretnoj i zabranjenoj ljubavi muslimana Adela Seimovića i kršćanke Mare Vornić. 

Ljubav prema zavičaju u Botića je romantičarski zavijena u karakteristične lirske motive zorice, danice, i sunca, u pitoreskne prizore plave zore od Mosora, gdje je “Sva priroda od zemlje do neba/Bajna, čarna, vilinska i rajska/I ponosna sa krasote svoje/U toj divnoj spljetskoj okolici”, a citirano je i sjetno Adelovo promatranje Splta s Klisa: ”Spljetu grade, teško uzdisanje/Tko te spljeo, divno li te spljeo!/Što te kiti more i brodovi/To te kiti tvoje župno polje/A brane te čelik-bedemovi/O kojijem Turci taman ginu/Da bi mi se u te udomili/I savili pitomo gnijezdo.”

Naslovnica Kultura