Razumio bih SDP-ovce i ljevičare da se Milanovića stide.
To je sasvim prirodan, upravo neizbježan refleks, tisuću puta iskušan u obiteljima koje su, na svoj užas i sramotu, othranile i podigle galamdžije, lažljivce i nasilnike. Zacijelo i vi poznajete neku takvu familiju, možda su vam susjedi ili čak svojta.
Inače su to fini ljudi, čestiti, pristojni, danas bi se reklo – ponizni. Uredno plaćaju režije, odvajaju smeće, uvijek te nasmiješeni srdačno pozdrave, ostavljaju dojam ljudi na koje se možeš osloniti, kojima možeš povjeriti ključ od stana ako te doma neće biti neko dulje vrijeme, da ga oni ponekad prozrače. I doista možeš. S njima možeš sve, ali s njihovim sinom ništa, jer ta bitanga bez zanimanja i zaposlenja terorizira cijeli portun, od jutra do večeri samo traži i, nažalost, nalazi nekoga koga će kinjiti.
Sa svim se susjedima posvadio, s većinom i više puta, čim zine, vrijeđa, podmeće, provocira, prijeti... I nema nikoga da mu u brk skreše što ga spada jer su ljudi većinom ipak domobranski raspoloženi, nerado stupaju u konflikte, pa radije trpe povremene inkomodacije. Uostalom, što uopće mogu učiniti?
Ne možeš nikoga pospremiti u zatvor samo zato što je odvratan i pokvaren. A s druge strane, odbrusiš li u lice tome nasilniku, tko kaže da on s teških riječi neće prijeći na odgovarajuća djela? Samo bi vam još falilo da se s takvim magarcem potučete. Zato trpite, baš kao i njegovi ukućani kojima je, naravno, tisuću puta gore, jer se, uza sve nevolje, moraju još nositi i s nepodnošljivim osjećajem stida.
To bi neugodno čuvstvo trebalo moriti i SDP-ovce, jer koliko god Milanović bio samonikla i izvorna elementarna nepogoda u ljudskome obličju, ipak je on izašao iz inkubatora stranke s Iblerova trga.
Da su na vrijeme prepoznali o kakvom se neubrojivom destruktivcu radi, mogli su spriječiti njegov uspon partijskom vertikalom i danas bi Zoki možda bio napast samo za svoje susjede iz haustora, a ne za cijelu zemlju, pa i lijep komad Europe po kojoj u zadnje vrijeme sve češće uredno izlijeva kible žuči.
Iako imaju sve razloge ovoga svijeta osjećati se posramljeno, SDP-ovci to ipak nisu. Njih, naime, progoni puna veća muka o kojoj se donedavno samo kuloarski šuškalo i nagađalo, a koja je u međuvremenu procurila u medije: oni se Milanovića plaše. Svi redom, od Peđe Grbina naniže, strepe da će ih nekadašnji gazda, čim se usude prigovoriti mu ovo ili ono, samljeti u svojoj retoričkoj flajšmašini. I mora se priznati da im je ta procjena potpuno na mjestu.
Znajući predsjednikovu tešku narav, nema šanse da se ijedan njegov polemički protivnik lako izvuče iz javne debate. K tome, viđeniji SDP-ovci su lake mete. Eto, na primjer, Peđa Grbin. Čovjek koji, kad nalije čuturu, voli zapjevati Thompsona, koji je godinama lagao o odvojenom životu i ubirao od toga lijepe pare, a partnerica mu se ponosi diplomom obrazovne ustanove s kriminalnom reputacijom, past će kao pokošen u prvoj minuti rasprave čak i ako se suoči s neusporedivo mekšim suparnikom od Milanovića koji bi vlastiti jezik trebao registrirati kao oružje masovnog uništenja.
Grbinu je to jasnije nego vama ili meni, pa zato ni ne pokušava otvoriti front s predsjednikom Republike. Dapače, već je svečano objavio kako Milanović može računati na njegovu podršku odluči li ući u utakmicu za drugi mandat (a naravno da hoće, čime bi se drugim uopće bavio kad je shvatio da mu leže poslovi iživljavanja i zlostavljanja o državnome trošku?).
Kandidat ljevice – ma koliko jadna i uvjetna ona bila – bit će, dakle, osvjedočeni lažljivac koji je izdao sve, ali baš sve moguće principe na kojima bi trebao počivati program čestite socijaldemokratske stranke, koji se pretvorio u manekena desnice napuhanih, micehlinovskih proporcija, entuzijastičnog lobista najprljavijeg režima današnjice i, povrh svega, čovjek koji ne može kontrolirati ni sebe samog, a htio bi državu. A sve to samo zato što Grbin i njegovi napune gaće pri samoj pomisli da se Milanoviću suprotstave.
To, međutim, nije ništa ni neobično ni neočekivano, prije će biti da se radi o izrazu kontinuiteta. Naime, povijest SDP-a ne može se napisati drukčije nego kao povijest straha. Lišeni kuražnosti i mrvice dostojanstva, oni su davno patentirali "odlučno možda" kao svoj credo i samo nastavljaju utabanom stazom sklanjajući se pred svima kojih se plaše, dakle, svima. I zato bi bilo vrijeme da konačno skončaju tamo gdje im je i mjesto, u reciklažnom dvorištu za partije čiji je rok trajanja istekao.
Iz dana u dan trudimo se približiti naš sadržaj vašim potrebama, Slobodna Dalmacija je tu za vas i zbog vas. Molimo vas stoga da izaberete jedan od ponuđenih odgovora i podijelite s nama mišljenje o članku koji ste upravo pročitali.