Ivica Skelin KEMIJA JE POGOĐENA, SPLITSKA KOŠARKA RASTE

Čudna godina tijekom koje se poremetio cijeli svijet, pa tako i svijet sporta, košarkašima Splita bila je sportski pozitivna. Učinkom u prošloj, zbog koronavirusa prekinutoj sezoni, uslijed proširenja lige osigurali su povratak u 1. ABA ligu. Ove su sezone pak momci trenera Ivice Skelina iznad svih očekivanja startali u elitnom regionalnom društvu.

- Ove sezone smo krenuli dobro, ali to još ništa ne znači. Inventura će se pravit na kraju sezone – skromno će Skelin na početku naše „inventure”.

„Žuti” su ove sezone u regionalnom i domaćem prvenstvu pobjeđivali Cibonu dvaput, Zadar, FMP..., bili blizu iznenađenja protiv euroligaške Crvene zvezde, Mornara.

- Najviše nam je žao što nema publike. Godinama smo sanjali kako će se dvorana napunit, čekali tu pravu nagradu za sve nas. U normalnim okolnostima dvorana bi vrlo često bila puna. Na nama je da zadržimo kvalitetu igara, u nadi da ćemo publiku dočekati na proljeće.

Prije sezone prognozirala se grčevita borba za ostanak. Što se promijenilo? Nisu tome razlog samo dolasci Lukovića, Mesičeka...?

- Prije svega radi se o skupini dobrih, karakternih momaka koji su se pronašli. Kemija je pogođena. O kvaliteti se uvijek može pričati, ali s užitkom pristupaju svakoj utakmici, treningu. To se automatski odrazi na rezultat. Ostanu raditi i poslije treninga, ne jedan-dvojica, nego praktično svi. Koliko puta dođem na trening, a već imam dvojicu-trojicu koji su odradili 45 minuta ili sat u dobrom ritmu. Lakše je raditi kad imam tako ambiciozne momke.

Je li ipak ključni igrač Luković, kvalitetom, liderstvom? Inzistirali ste na njegovu dolasku?

- Bitno je da svi mogu dati još više, napredovati, a onda i momčad može biti bolja. Vidjet ćemo kako će se stvari razvijati, zasad dobro idu. Priču ne treba završavati, mi smo tek na početku priče. Da postanemo još ozbiljnija momčad moramo ostati fokusirani na još bolji rad, ne na analizu rezultata - naglasio je Skelin.

- Lukovića smo znali još od prije. Donio je šarm, natjecateljski naboj koji nam je možda nedostajao. Ima otvorenost, sve kaže u facu. Izuzetno je pozitivan, vjeruje da možemo pobijediti svakoga. Ali mislim da su i drugi momci ključni. Marčinković nam je izuzetno bitan, pruža najkvalitetnije igre otkad je u Splitu. Đoković je pozitivac, imamo Mesičeka, Perkovića, Čamparu koji je napravio izuzetan pomak, u zadnje vrijeme se Vranković izuzetno digao... Imamo tu još nekoliko igrača koji imaju iznimne rezerve, prije svega Bajo. Očekujem da do kraja sezone da ono što može.

Marčinković je ljetos bio na izlaznim vratima, još je i sezonu počeo loše, a onda je proigrao?

- Start u sezonu je bio loš kod cijele momčadi.

Ušli ste u sezonu sa znakom „radovi u tijeku”? Luković je došao u pet do 12, a Mesiček u 12 i pet.

- Osim Đokovića i Čampare nikog nismo doveli prije ili tijekom priprema. Kasnili smo jer smo čekali da cijene padnu da bismo mogli dovesti odgovarajuća pojačanja.

To je logično, ali oteža posao treneru?

- S obzirom na naš budžet ne možemo kao druge momčadi 15. kolovoza ili 1. rujna složiti momčad. Bili smo prisiljeni pojačanja dovesti praktično u zadnji čas. Mesiček je došao u listopadu. Ali zadovoljan sam jer bez obzira što imamo vjerojatno drugi najmanji budžet u 1. ABA ligi igramo sasvim pristojno, čak i protiv najjačih.

Jesu li narasle ambicije?

- Ciljevi se nisu promijenili, opstanak u ABA ligi, što bolji plasman u hrvatskom prvenstvu. Opasno je da pomislimo kako neke protivnike možemo dobivat uz pola angažmana.

Na trofej Split čeka od kupa 2004.?

- Nema imperativa, ali navijače su malo zaškakljale pobjede protiv Cibone i Zadra. One pokazuju da više nismo toliko daleko od njih koliko smo bili prošlih godina, taj jaz se smanjuje. Međutim, za osvojiti nešto moramo ih biti sposobni pobjeđivati u kontinuitetu, a tek moramo pokazati da li smo to u stanju već ove sezone. Za osvojiti nešto moramo i mentalno biti spremni. Ne smije nam se dogodit da pobijedimo u Zadru, pa se vratimo tamo za 15 dana i gubimo 15 razlike već nakon prve četvrtine.

U odnosu na period kada ste istovremeno bili izbornik i trener Splita (rujan 2017.-ožujak 2018.), kada ste djelovali nekako „prazni”, sada djelujete puni energije, samopouzdanja koje prenosite na momčad?

- Svake godine sam zreliji. Ulazim u najbolje trenerske godine (47, nap.a.). Trudim se ne ponavljati greške koje sam radio. Iskusniji sam, imam odlične suradnike, pomoćnike (Ante Marović i Srđan Subotić, nap.a.), fizioterapeuta, kondicijskog trenera, doktore... Prije sam patio od toga da sve kontroliram i sam radim. S vremenom sam shvatio koliko su mi pomoćnici bitni. Danas im dajem puno više slobode i rade fenomenalno, bolje nego što bih ja. Veliki dio posla odrade oni. Tu je puno bolja organizacija, a to se reflektira i na rezultat - kazao je Skelin i dodao da reprezentacija nije najsretniji primjer.

- Tada je bio ogroman pritisak, veliki broj utakmica. Da mi je ova pamet, ne bih nikad više te dvije funkcije obavljao istovremeno. Jedan posao možeš raditi dobro, drugi loše, ali loši rezultati ili energija se prelijevaju s jednog na drugo. To je bila greška. Kad si mlađi, misliš da sve možeš.

Kakvi su odnosi s Upravom? Uvijek je isto u svakom klubu, trener bi što bolje igrače, Uprava je tu da pazi da se ne ode u „crveno”?

- Uvijek tu postoje razmimoilaženja, različite ideje, mene zanima isključivo najbolji mogući igrač, Upravu da ostanemo u nekim gabaritima. Ali nema tu nikakvih problema. Nije lako danas pronaći novce za klub i ja to respektiram.

Ali i vi ste diplomirani ekonomist?

- Jesam ha, ha... Ali sam prije svega trener! Naš budžet je praktično isti, ako ne i malo manji od prošlosezonskog. Ni ja nisam mislio da s takvim budžetom možemo na početku sastaviti konkurentnu momčad.

Jeste li kao klub onda i sami sebe zasad iznenadili?

- Sad smo možda svi malo ugodno iznenađeni rezultatima, ali ne volim sada donositi sud. Za mjesec dana možemo biti neugodno iznenađeni.

„Mali” Perasović veliki talent?

- Zadovoljan sam kako radi, napreduje. Ovo mu je prva sezona da igra u kontinuitetu. Ima određenu minutažu. Zadnje utakmice je odigrao zrelije, a fizički i igrački ima potencijala da bude još bolji.

Jeste li smršavili?

- Nisam. To je vjerojatno radi crne boje trenerke i odijela. To je jedina utakmica koju stalno gubim.

Ali često šetate?

- Šetam, trudim se, ali problem je što više šetam - više i jedem. Uglavnom šetam na Žnjanu, to mi je omiljena lokacija. Živim blizu. Da bih mogao trenirati igrače, usaditi im svoje ideje, moram biti jasan u svojoj glavi. To je moj trening, na taj način se najbolje koncentriram.

Je li toj utakmici koju ne možete dobit krivac i ritam utakmica i putovanja?

- Mislim da je generalno krivac stres u ovome poslu. Mogu to određeno vrijeme kontrolirati. Kad se puno stresa nagomila, na taj način se nekako smirujem kroz hranu.

S obzirom na taj ritam uspijete li kćeri odvesti u školu, na treninge, nešto skuhati...?

- Ne, ono što normalni roditelji rade ne stignem. Recimo u Zadru smo igrali u četvrtak, u petak krenuli za Zagreb gdje smo igrali u subotu. Potom smo produžili za Beograd gdje smo igrali u nedjelju i u ponedjeljak ujutro smo došli doma. Praktično kćeri nisam vidio od četvrtka do ponedjeljka. To sve „drže” moja žena Marina i punica.

Kad ste se vratili u Split 2015. bilo je to najviše zbog obitelji od koje ste bili odvojeni dok ste radili u Belgiji i Nizozemskoj?

- Tada smo imali jednu utakmicu tjedno i 22 u sezoni, a sada ih i bez kupa i playoffa ima 59. U pet godina igramo više nego duplo utakmica, a možda će ih biti i troduplo. Imam sreću da su moje kćeri već starije, u svome gradu i dobro se snalaze. Maša ima 13 godina, Luna 17.

Maša igra u Košarkaškoj akademiji Žana Lelas?

- To voli, pa dok ide, nek ide.

Jeste li od onih roditelja što vise na utakmicama opsjednuti budućim karijerama svoje djece?

- Ne. Nikad ne dođem na trening. Zna sam prije doć pogledat utakmicu, ove godine ih je manje. Zadnji put sam je gledao prije godinu dana. Ali zbilja dođem jer mi je gušt gledat kako igraju. Ne bih volio da mi se nijedna kćer bavi profesionalnim sportom. Ljudima to sa strane izgleda puno izazovno, ali samo onaj tko je unutra vidi koliko je tu strašno puno odricanja, pritiska na mladim ljudima, sa vrlo neizvjesnim ishodom.

Dajete li joj savjete?

- Niti ih dajem, niti bi ih vjerojatno prihvatila. Ima trenericu koja najbolje zna. Kako ja ne volim da se drugi miješaju i daju savjete mojim igračima, tako ih ni ja ne dajem njoj.

Onda nema individualnih treninga?

- Ništa ha, ha. Nekad smo znali malo otić šutirat, igrat basket jedno protiv drugog, ali u zadnje vrijeme nismo stigli.

A kakav je trener predsjednik kluba Vjekoslav Lokica, Žanin suprug, s obzirom da je ipak originalno nogometni trener, a košarkaški spletom okolnosti?

- Dobar. Pun temperamenta, živ. Te curice imaju „old school” pristup. Pokušava im usaditi neke vrijednosti koje su prije bile više naglašene, da je važno pobijediti, zalaganje sto posto...

A Luna?

- Uči, pleše i to je to.

Što kaže punac Dražen Mužinić?

- Frfa živi umirovljeničke dane, lagano.

Završili ste ekonomski fakultet, ali život vas je ipak odveo u drugom smjeru, što nije ni čudno jer ste odrasli sto metara od dvorane na Gripama?

- Mjesto gdje sam se rodio odredilo je moju sudbinu. Završio sam ekonomiju, ali nisam nikad radio u toj struci. Već sam na zadnjoj godini dobio u klubu stalni posao. Još sam malo lomio, ali kada sam 2001. otišao vani (kao pomoćni trener Pepinstera, nap.a.) to je bilo gotovo.

Da ste danas na takvoj vagi?

- Definitivno bih izabrao ekonomiju, puno je lakše naći posao. Ali tada su bile druge okolnosti. U sezoni 1997/98 smo igrali Euroligu, bio sam pomoćni trener. Igrali smo protiv Benettona kojeg je vodio Željko Obradović, Estudiantesa, PAOK-a, Turk Telekoma... U ove 22 godine je klub definitivno klizio prema dolje.

Diže li se sada lagano prema gore?

- Diže, rezultatski i organizacijski. Vratio sam se prethodni put 2015. i od tada iz godine u godinu je klub sve bolji.