Asti Dingača krajem studenog! Obukao se plavac mali na strminama u zlato, u crveno, okitio jesenskim bojama baš carski, pa su vinogradi što se gotovo ruše u beskrajnu modrinu mora čista fascinacija. A brinuli smo se dok smo odlazili po priču k poznatom vinaru Ivici Radoviću kako ćemo sa slikama: vinogradi nisu zeleni, grožđe je davno pobrano, gola loza i nije baš fotogenična, kad ono – čudesna ljepota drugačijeg lica Dingača. Nikad se nisam spustila u vinograde Dingača, uvijek pogled samo odozgo s ceste. Ovog puta jesam, ali sam se usudila zakoračiti tek na početak. Strmina je tolika da se i Radović pozirajući za sliku pridržavao za lozu dok su mu sitni kamenčići bježali ispod nogu i rušili se u dubinu. Talijani za ovakve položaje, mjesta gdje loza raste na gotovo nemogućem mjestu imaju natjecanje i naziv – herojski vinogradi. I bogme su herojski i koliko god da košta grožđe odavde - vrijedi svoje cijene.
Za one koji o vinu manje znaju: Dingač je ime najvrjednijeg, najcjenjenijeg vinogradarskog položaja u Lijepoj našoj. S te južne strmine poluotoka Pelješca dolaze najbolja i najskuplja crna vina, plavac mali je ovdje najmoćniji, aromatičan, alkoholan, pun, grožđe je trostruko osunčano od sunca, od mora odakle se odbija dodatna sunčeva toplina i od bijelog kamena koji također zrcali sunce ka lozi.
Na Dingaču je svuda strmo, ali negdje više, negdje manje. Vinograd Ivice Radovića je, čini mi se, na najstrmijem dijelu, kao da je nagib i više od 50 stupnjeva. S ceste smo uskim puteljkom, širokim taman koliko je široko auto, ušli dolje u vinograd. Na rikverc! Ispod provalija – loza na kamenu i skroz dolje duboko more. Radović je s osmijehom rekao: „Ako vas je strah, zatvorite oči, ali milijun puta sam ja ovdje ovako.“ A onda u vinograd sav od terasa s lozom koje se kao kiklopske stepenice nižu do mora. Ovdje se rađaju čuveni Dingači vinara Ivice Radovića. A terase je sam zidao!
- To smo sve ja i otac Bogoslav ručno obnavljali, sve je to bilo kopanje naveliko i svaku među je s ove donje strane tribalo srušit i ponovo napravit. Dvi godine tu sam radio međe. Svaku sam ja napravio.
Koliki je zapravo Dingač? – pitam Ivicu Radovića.
- A to je mislim desetak kilometara ove južne padine Pelješca, od Podobuča pa do Trstenika. Do Podobuča je Postup. To su isto južne padine tamo na zapadu od Orebića prema Dingaču, tamo je malo manji nagib.
Vrhunska vina Ivice Radovića i Dingači i Postup, uprkos doslovno nikakvom talentu ovog samozatajnog vinara za ikakav marketing, imaju zavidan broj obožavatelja, redom iskusnih znalaca vrhunskih vina. Lani negdje u ovo doba Radović mi je donio na kušanje bocu Dingača: „Probaj ovo, i meni je iznenađenje!“ Kušala sam – izvanredno vino, odrasli, elegantni, glatki i baš čudesni dingač zrelih tanina. A samo je godinu dana bio star! Čudo. „Ne znam što se dogodilo, ali ovo je berba 2018., a već je vino odraslo, pravo, kao da je odležano.“ Dingači inače odležavaju godinama, pa se i veliki znalac vina Davor Butković u svojoj Plavoj kamenici začudio i ocijenio da je Radovićev Dingač President berbe 2018. ekscentrično vinsko iznenađenje godine.
- Lani, dakle 2019. u ovo doba sam u hotelu "Esplanade" na Vinocomu predstavio prvi put taj svoj President 2018. i – rekli su mi da mi ne viruju da je to Dingač samo godinu dana star. Ja sam rekao: žene vole lagati da imaju manje godina, a mi bi vinari volili lagati da nam je vino starije nego je, pa neću ja lagat da je mlađe! I Danijeli Kramarić iz Plavog podruma u Voloskom se to vino isto svidilo. To je vino koje će bit pod ovom novom etiketom, na crnoj podlozi sa zlatnim jedrenjakom ispod kojega je grozd. Ići će i pod novim imenom. Umjesto Dingač President imat će ime Plavac Primis, jer su mi rekli „gori“ iz Zavoda za vinarstvo da po zakonu ne mogu Dingač nazvat President, nego samo ili Klasiko ili Reserva, a ovo je nešto treće pa neće ni pisat na boci Dingač, šta je, nego Plavac Primis. Napunit ću ga negdi za Novu godinu. Mislio sam ga promovirat na festivalu vina u "Esplanadi", ali to je zbog korone propalo pa kad bude prva iduća dobra prilika, možda na idućem festivalu vina Slobodne Dalmacije u Dioklecijanovim podrumima, ako nas korona napusti.
Koliko imaš vinograda i gdje su?
- Ukupna je moja količina oko dva i po hektara vinograda, ali otkupljujem i od drugih. Recimo, ja nemam vinograde na Postupu, ali imam par prijatelja od kojih godinama s Postupa otkupljujem grožđe. Uz vinograd na Dingaču, imam i vinograd u polju u Potomju i … rado bih ih se riješio jer s te pozicije ne može biti vrhunsko vino, a ja se u kategoriji kvalitetnih vina ne mogu boriti s onima koji daju litru vina za 13 kuna. Niti hoću. Ostao bih u proizvodnji samo vrhunskih vina.
Ivica Radović je jedan od nekoliko veterana vrhunskog Dingača. Iako je u samostalnom vinarstvu od sredine 90-ih, veli: „Ja za sebe rečen da san vinogradar od djetinjstva, a vinar sticajem dal‘ sretnih ili nesretnih okolnosti. Mene je dida ka maloga vodija sa sobom u Dingač. A moj dida Nikola je bija vrhunski. Zna se da kad su mu 1935. godine predstavnici firme ‘Julius Mein‘, danas čuvene po kavi, piše evo na šalicama, koja se u to doba bavila trgovinom vina, ušli u podrum i kad su vidili kako je to sređeno, rekli: Kupujemo vino bez da probamo. Na kraju su naravno probali, ali to se znalo da je u dide Nikole sve ‘po špagu‘, piturano, sređeno, i po pameti se znalo di šta stoji.“
Radovići su baš iz Potomja, odakle su gotovo svi vlasnici vinograda na Dingaču?
- Jesu, 16 familija Radovića je iz Potomja i svi vinari iz Potomja imaju žicu Radovića. Eto: dva brata Matuška - mati im je Radovićka, Miličiću je mati Radovića, Kiridžiji je mati Radovića, Buri je mati Radovića, svim poznatim vinarima iz Potomja je ženska strana Radovića – nasmijao se Ivica zbrajajući. Pa nastavlja priču o Dingaču i plavcu malom na njemu: „I zato što sam cili život uz plavac i na Dingaču kao i svi moji ja znam kako plavac treba izgledat i kakav je. On uvik ima i malo zelenih bobica i malo suvica, takav je. Kod caberneta su sve bobe iste i iste boje u isto vrime i ne može mi sad doć netko iz Francuske kao Michel Rolland, koji je napravija odlična vina s merlotima, cabernetima, i učit me kakav bi plavac triba bit. On je takav kakav je i taj iz Francuske o plavcu ne zna ništa. Plavac ima svoje karakteristike i pašu mu te određene pozicije jer je on vrhunski samo na dobrim pozicijama, nagibima, kamenu, na jakom suncu, uz more. Plavac u polju ili na lošim pozicijama ne može dat vrhunsku kvalitetu. On da bi bio vrhunski, mora propatit, mora bit na suši, ne smije bit puno kiše, ni vlage, jer kad se dogodi jedna jako kišna godina, kao 2014., te godine je samo 20 posto bilo vrhunskoga u odnosu na sve ostale normalne godine. Morao sam bacat grožđe i onda sam od onoga šta je ostalo napravija vrhunsku kvasinu!
S Dingača ćemo nazad u Potomje, s južne strane Pelješca na sjevernu. Tunel od samo 400 metara vodi s jedne na drugu stranu, nevelik je, ali kao da je - Sveti Rok. Dok se na još toploj južnoj strani sunce ljeskalo na površini mora, nakon tih par stotina metara ušli smo u Potomju skoro u mrak i hladnoću – drugi svijet. Godišnja proizvodnja Ivice Radovića je nekih 25.000 boca vrhunskog vina što Dingača, što Postupa te nešto kvalitetnih vina. Uz mnogima omiljeni vrhunski Postup ima i tri varijante Dingača: Klasiko, Reservu i President. U konobi pitam u čemu je razlika među njima?
- Ja Dingač onaj moj standardni crni Klasiko imam svaku godinu i pokušavam da tu nema oscilacija. U nekim izuzetno dobrim godinama kada je to špica, baš vrh, onda je to Dingač President, a kada je to nešto između baznoga Dingača i Presidenta, onda je to Reserva. Dakle, nema Dingača President svake godine, samo u nekim godinama. Dingač Radović President je bio 2007., 2008., 2012., 2015. i 2018. godine. Onda sam napravio Plavac Aurelius, tu ima nešto grožđa iz Dingača, nešto iz Postupa, ima 15,5% alkohola, to sam pokušao neko vrime, ali tu bi se trebalo angažirat marketinga i svega, a ja sam ne mogu. Čak je nešto skuplji od Dingača i Postupa, a nisam ga nazva ni po jednoj toj lokaciji jer... ma, nažalost, ta slavna imena Dingač i Postup u novije vrijeme su devalvirala. Dingač koji košta u trgovini 50 kuna, da je najbolji na svijetu, s tom cijenom sebe ruši.
Čujem, ima novosti za iduću godinu. Kažu, prvi put ćeš na tržište s pošipom i s prošekom…
- Je, prvi put ide pošip baš iz mog vinograda u Potomskom polju, imao sam ga i prije, ali to sam otkupljivao grožđe. Ovaj baš moj pošip bit će skroz nešto drugo, osim šta konačno imam svoje grožđe, nabavio sam i rashladni uređaj, bez kojega se ne može dobro bilo vino radit. Bit će ga oko tisuću litara i to će bit dogodine na tržištu.
A prošek? Vi ovdje na Pelješcu prošek nazivate pečeno vino…
- Ovo je prva godina da ću na tržište pustit svoj prošek. Berba 2019. Zapravo ne smin ga zvat prošek, nego desertno vino. Imam ga negdje 150 do 160 litara, grožđe sam odabrao, sušio sam ga na suncu i trebalo mi je 8 do 9 kila za jednu litru toga prošeka. Ako si tih 9 kila grožđa platio po 6 kuna kilo, to ti je odmah skoro 60 kuna. I kad vidiš u butigi prošek za 30 ili 40 kuna – nije ti jasno. Ovo je grožđe osušeno na suncu, pa isti dan samljeveno i isti dan tiješteno. Naši stari su na onim kamenima u polju na suncu sušili rukatac ili maraštinu. I kad bi ga osušio, ti bi ga donio, mlio…Danas to ne može, ili bi ti grožđe ukrali ili bi ga pojele divlje svinje. Imaš kod nas na Pelješcu dvije vrste sušenja grožđa za prošek: pod krovom i sušenje na suncu. Ono što se sušilo na suncu zvalo se pečeno vino, a ono što se sušilo u hladu zvalo se prošek. Mada bi mi sve to na kraju zvali prošek. Ove godine sam ubra nešto, bile su kiše pa ga nisam sušio na suncu, nego sam ga stavio u podrum da se suši. Ali ovo što će sad na tržište sušio sam vanka, na suncu, kao pravo pečeno vino, i onda sam ga samlio i eto ga.
Razgledavamo prijedloge novih etiketa Radovićevih vrhunskih vina. Na crnoj podlozi zlatni jedrenjak i grozd grožđa pod njim.
Otkud baš takav znak?
- Na mojoj rodnoj kući u Potomju nalazi se u krugu ankora, sidro, jer je u kući bio kapetan Nikola Radović koji je bio kapetan na jedrenjacima. To je bio zapravo didov dundo, stric, on je živio u toj kući. Bio je u kući njegov sekstant, kad smo odselili u Orebić, ukrali su ga, provalili. Jedina uspomena koja mi je ostala od njega je jedan jedrenjak na slici, Trapanj se zvao brod. I pošto je u kući nekad bila tradicija da je bio kapetan, a i sin mi je pomorac, onda mi je znak jedrenjak, ali na grozdu grožđa, dvije naše tradicije, pomorska i vinogradarska, vinska. To su zapravo dvi najduže i najveće tradicije Pelješca. Sin je pošao vani i ne misli se vraćat pa to sa mnom završava, iako pokušat ću nekoga od daljnje rodbine zainteresirat da nastavi.
Prije rastanka, već u mrak, probali smo nova vina. I? Prošek je – opasan, toliko dobar, aromatičan, baš lijep pa vam je čašica malo. A pošip? Zaljubila sam se na prvi gutljaj! Još je mutan i mlad, ali bude li ono što obećava, bit će to krasno vino, iznimno, neko novo Radovićevo čudo, za koje će on opet reći, onako antitalentiran za samohvalu: „Ma nisan ti ja tu puno zaslužan…“
