Novosti Hrvatska

POGLED U CRNU BUDUĆNOST

Priča iz Hrvatske: Došao sam kući, u kraj koji je nekoć hranio cijelu državu. Potražio sam prijatelje. Nikoga nisam našao. Svi su se odselili...

POGLED U CRNU BUDUĆNOST
Boris, Marko, Mario i Luka danas su svjetski ljudi, iako svi redom obećavaju da će se vratiti u svoj grad. Hoće li?
Boris, Marko, Mario i Luka danas su svjetski ljudi, iako svi redom obećavaju da će se vratiti u svoj grad. Hoće li?

Ne postoji na cijelom svijetu ljepši grad od Osijeka. Posebno u proljeće, kada lišće zazeleni gradske parkove i sve procvjeta kao u nekakvoj bajci. Drava mirno protječe, ljubeći grad, a na njezinoj lijevoj obali prekrasna Baranja, i u njezinu srcu Kopački rit, dom bezbrojnim biljnim i životinjskim vrstama, biser hrvatske prirode, mjesto koje morate vidjeti za života.

Ipak, ono najljepše u Osijeku, Slavoniji i Baranji nisu bogata i bremenita povijest, netaknuta priroda ili nešto treće. Najljepše što ćete ovdje vidjeti ili upoznati su ljudi. Nigdje vas neće dočekati tako srdačna dobrodošlica kao u ovim krajevima.

Otvoreno srce svakome došljaku uvijek je karakteriziralo Slavoniju. Možete to pitati svakoga tko je barem jednom kročio ovdje. Pitajte sve one koji su trbuhom za kruhom napustili svoje rodne krajeve i skrasili se u plodnoj ravnici. Kao i velik broj ljudi rođenih u Slavoniji, i autor ovih redaka porijeklo vuče s dalmatinskog krša. I zaista, posebna je i neraskidiva veza Slavonije i Dalmacije. Spona koja nikada neće puknuti.

Nakon hvalospjeva prijeći ćemo, nažalost, na jednu puno tužniju temu. Prijeći ćemo na temu koju političke elite tako nevoljko spominju. Na njihovu tabu temu, onu koju ignoriraju, o kojoj pričaju samo pred izbore.

Slavonija, jedan od najbogatijih krajeva bivše države, mogla je snabdijevati 22 milijuna ljudi hranom. U Slavoniji posla nije bilo samo za one koji nisu htjeli raditi, a Osijek je kao najveći grad regije nadaleko i naširoko bio primjer prosperitetna grada.

Razvijena industrija, velike poljoprivredne površine i vrijedni ljudi bili su srce grada koji je čekala lijepa budućnost. No, Domovinski rat i lokalni čelnici odlučili su da će Osijek krenuti u drugom smjeru.

I danas, 24 godine nakon završetka krvavog rata, rata u kojem je Osijek podnio jednu od najvećih žrtvi za slobodu Domovine, mladost ovog prekrasnog grada iz njega odlazi trbuhom za kruhom. Baš onako kako su u njega dolazili njihovi preci, tražeći bolju budućnost.

Grad u kojemu je prema popisu stanovništva iz 2011. živjelo 108.000 ljudi, zadnjih je godina izgubio čak deset posto stanovništva. I to prema najoptimističnijim izračunima.

Irska, Australija, Novi Zeland, Njemačka, Norveška... Stavite prst na kartu svijeta i nećete promašiti. U svakom kutku kugle zemaljske pronaći ćete Osječane. Među njima, nažalost, i puno onih koje zovem svojim prijateljima. A i ja sam, baš kao i oni, promijenio adresu i za sada se skrasio u Splitu.

Ovih sam dana došao kući. Prolazim starim kvartom, u večernje sate sablasno praznim. Dječjeg smijeha i vike sve je manje, tek pokoji prolaznik žuri u samo njemu poznatom pravcu. Teškim se korakom upućujem u "naš" kafić, mjesto druženja, mjesto gdje smo nekada provodili duge, kišne sate u priči. Tu su još uvijek neka poznata lica, oni koji su ostali boriti se za svoje bolje sutra. I oni koji su pomireni sa sudbinom i o boljem sutra uopće ne sanjaju. Sjedim sam i gledam u prazan stol do mene. Stol koji bi nekada davno bio spojen s mojim, a galama nas desetak koji bismo za njima sjedili bila je uhu tako draga. A danas samo tišina, svi ispijaju kave ili piva u tišini, kartaška ekipa u kutu kafića glasno daje do znanja da su prisutni.

Bezbrižno i razigrano djetinjstvo, neopterećeno ratnim patnjama, zamijenili su nesigurnost kada smo dosegli punoljetnost. Nekoliko godina pokušavali su moji prijatelji pronaći sreću u Osijeku, radili su najrazličitije poslove koje nitko drugi nije htio, mučili se iz dana u dan i prelomili... Bilo je dosta, sreća se očito krila negdje drugdje.

Mario, Marko, Boris i Luka odlučili su se na najteži korak u svojim životima. Otišli su živjeti i raditi vani.

Boris je otišao prvi. Dublin pa Novi Zeland. I onda opet Dublin.

- Bilo mi je dosta toga da nitko ne cijeni moj rad. Cjelodnevno crnčenje nije imalo smisla. Vidjevši primjer stotina svojih sugrađana, odlučio sam otići u Irsku. I znate što? Nisam požalio. Niti sekunde. Upoznao sam druge kulture, vidio drukčiji način života, obogatio se kao čovjek. Naravno, i financijski sam bolje prošao nego što bih da sam ostao ovdje. U ovih šest godina koliko sam u inozemstvu, stekao sam iskustvo koje je neprocjenjivo - govori nam Boris.

Slično razmišlja i Marko.

- Nije vani lako. Ne teku ovdje med i mlijeko, kao što mnogi misle. Da bi se dobro živjelo, mora se raditi, ali na kraju dana ipak dolazim sretan kući. Jer znam da poslodavac cijeni ono što sam napravio i da će me pošteno platiti za moj rad. Kod kuće, nažalost, napori na poslu nisu urodili većom plaćom, a bilo je mjeseci kada je nisam ni dobio. Odluka o odlasku bila je teška, ali zaista ne žalim. Baš kao i Boris, upoznao sam puno različitih ljudi i shvatio sam što je pogrešno kod nas. U Hrvatskoj je radnik iz bilo koje branše podcijenjen, dok ovdje u Njemačkoj svatko tko je vrijedan može živjeti od svog rada - kaže Marko, stanovnik Frankfurta.

Život u Frankfurtu u usporedbi s Osijekom?

- Naravno da kao velik grad Frankfurt nudi puno više mogućnosti, ali nema do moga kvarta. Želim se jednog dana vratiti, a siguran sam da će doći i to vrijeme. Moraju se stvari i kod nas pomaknuti nabolje.

Svoj kruh u Njemačkoj zarađuje i Mario, ali južnije, u Stuttgartu.

- Sve naše priče vam se svedu na isto. Nitko od nas nikada nije imao želju otići iz Osijeka. Sve nam je tu. Iza nas su ostale obitelji, prijatelji. Ja sam otišao u Njemačku i pronašao posao u rekordnom roku. Vrijedan sam bio na svim poslovima koje sam obavljao dok sam bio kod kuće, a s jednakim sam stavom došao u Stuttgart. Samo nekoliko dana nakon što sam došao, poznanik me kontaktirao i rekao da ima posao za mene. Naravno, kada dođete negdje, niste u poziciji birati i odmah sam prihvatio ponuđeno. Na moju sreću, sve je ispalo sjajno - kaže Mario.

Iako ih dijele stotine kilometara, Mario, Boris i Marko uspijevaju se vidjeti često. Druže se, kažu, intenzivnije i kvalitetnije nego ikada.

- Evo, sad smo se baš vratili iz Barcelone. Naučeni na putovanja, bez problema nalazimo povoljne letove, putujemo jedni kod drugih, a sada smo odlučili i otići na destinaciju koju još nismo posjetili. Tjedan dana smo uživali, a to si zaradom u Hrvatskoj nikada ne bismo mogli priuštiti. I sada, kad smo stariji, zapravo sve više cijenimo ove trenutke slobode i trudimo se vrijeme provesti kvalitetno, učeći nešto novo - govore nam.

Na drugom kraju svijeta, u Australiji, u rano sam jutro pozivom probudio Luku.

- Znaš ti koliko je sati, konjino?! - pita me, iznerviran.

- Ma znam, al radim priču o nama koji smo otišli iz grada, rok mi je brzo, morao sam te zvat. Uostalom, šta si ostavio uključene tonove - odgovaram.

- Aj, šta oćeš da ti kažem, samo brzo, moram spavat, ujutro je šljaka - kaže Luka.

- Bilo šta, zašto si ošo i oš se vratit?

- Da zašto sam otišao... Kao da ne znaš. Otišao sam jer nisam imao nikakav posao, a završio sam fakultet. Otišao sam jer su me na svakom razgovoru pitali imam li stranačku iskaznicu. I jednih i drugih. Znaš i sam da mi je dopizdilo, htio sam otići što dalje. I otišao sam.

- I, kako ti je, oš se vraćati?

- Naravno. Još pet, šest godina sam tu, dok zaradim dovoljno. I onda bye, bye Australija. Jedva se čekam vratiti. Stekao sam ja i ovdje prijatelje, znaš mene, ali nije to to. Uzalud mi i velika plaća, i posao u struci i sve kad nisam kod kuće. Kad ne možemo na basket ko nekad da te razbijem ili na pivo do birtije kad je predosadno. Vratit ću se, ali moraš i ti - govori Luka.

Pišući posljednje retke ovog teksta, shvaćam da nitko od nas nikada nije otišao odavde. Jer ni Osijek nikada nije otišao iz nas. I dok je tako, i mi smo u Osijeku. I vratit ćemo se. I opet, kao nekada, zajedno i bezbrižno čekati novi dan. U jednom boljem Osijeku, gradu koji će otvorena srca primati sve one koji ga vole i nuditi bolju budućnost svima. Jer ovaj grad, a i mi, to zaslužujemo.

Vjerujete li u ovakav kraj?

 

Naslovnica Hrvatska