Novosti Hrvatska

obračun s rivalima

Je li Milinovićev desant na središnjicu HDZ-a klopka koju mu je namjestio sam Plenković?

obračun s rivalima

Plenkoviću laka pobjeda nad Milinovićem izvrsno dođe u ovom trenutku, kao nekakva dobivena utješna bitka unutar HDZ-a, kao pokazna vježba da je on taj koji odlučuje i drži stvari pod kontrolom. Odabrati Milinovića kao metu za takvu demonstraciju bilo je i jednostavnije i perspektivnije nego uhvatiti se ukoštac s daleko ozbiljnijim izazivačima

Nije novost da Andrej Plenković nema dovoljnu kontrolu nad HDZ-om, čak ni onda kad se čini da je ima, kao sad u slučaju Darka Milinovića.

Izbjegavanje unutarstranačkih izbora, zatim sporazumno primirje s najvećim rivalima u HDZ-u i usto građenje usporedne, stranački neovjerene piramide moći oko premijerskog kabineta omogućili su predsjedniku HDZ-a da kupi već dosta vremena za relativno mirno i prilično neometano izvršavanje planova skupo i teško sklepane koalicijske vlade, piše Jutarnji list.

No ostala je dvojba o dugoročnosti tog čudnovatog političkog konstrukta, s obzirom na to da se ni značajan dio stranačke baze, a ni dobar komad biračkog korpusa, i dalje ne identificira s Plenkovićevom politikom, a realno je da će tako nekako i ostati.

Bez obzira na tu slabu podlogu i rupičaste temelje, naivno je bilo očekivati da će projekt u koji je uloženo toliko truda i oko kojeg se preklapa tako puno interesa pasti već kod prve, slabije senjske bure. Tobože vječni vladar Like, a zapravo već dulje ozbiljno načet HDZ-ov veteran, pogrešno je procijenio da bi on mogao biti upaljač velike unutarstranačke pobune protiv sadašnjega vodstva.

Darku Milinoviću to je bila samo još jedna, ali ovaj put vjerojatno fatalna pogreška: pred onima koji su namjerno i očito planski ušutjeli na neko vrijeme (Brkić, Čuljak...) Milinović je htio ispasti “faca” - sad ću ja vama pokazati tko je hrabar - a završit će kao zapravo rijedak pravi luzer u Plenkovićevoj eri status quoa, tijekom koje je ustvari bilo više amnestiranja (u stilu Kalmete) nego pravih likvidacija (poput očito nadolazeće Milinovićeve).

U slučaju Milinovića i Plenkovića interesi za okršaj bili su očito obostrani, s tim da je predsjednik HDZ-a nešto bolje procijenio vlastite šanse u tom dvoboju. Plenkoviću laka pobjeda nad Milinovićem izvrsno dođe u ovom trenutku kao nekakva dobivena utješna bitka unutar HDZ-a, kao pokazna vježba da je on taj koji odlučuje i drži stvari pod kontrolom. Odabrati Milinovića kao metu za takvu demonstraciju bilo je i jednostavnije i perspektivnije nego uhvatiti se ukoštac s daleko ozbiljnijim izazivačima, koji uostalom niti ne daju povoda na način na koji je to sve vrijeme činio Milinović.

Prilično je velik politički amaterizam u Milinovićevu slučaju što nije primijetio da je svojim stavom i aktivnostima Plenkoviću napravio puno veću korist, a štetu svima koji ozbiljnije od njega planiraju bilo kakve unutarstranačke opozicijske aktivnosti protiv sadašnjeg vodstva. Svi Plenkovićevi izazivači nakon ovog promašaja mogu biti nervozni najmanje iz jednog razloga: Milinovićeva parada prikazala je bitku protiv Plenkovića, Jandrokovića i drugih kao puku borbu za stečene pozicije, za moć i za fotelje, i to do karikature.

Na tim osnovama neće dobiti podršku niti može uspjeti bilo koja buduća pobuna ili alternativna inicijativa u HDZ-u. Trebat će to puno, puno bolje zamotati. U tom smislu, svima koji će nakon Milinovića pokušavati izazvati Plenkovića, valjat će se dvostruko potruditi: prvo će morati potrošiti vrijeme na uvjeravanje da podloga njihove akcije nije tako banalna kao Milinovićeva, a tek onda, uspiju li uspostaviti razliku, mogu pokušati licitirati s idejama o novom-starom HDZ-u.

Bez obzira na sav mit koji je relativno uspješno godinama gradio o sebi, Milinović očito ipak nije format niti potencijal političara od nacionalnog značaja. Da ga u odlukama nisu vodili isključivo obrambeni instinkt i jedino misao na zaštitu svoga lokalnog plijena, Milinović bi vjerojatno primijetio kako ga Plenković i Jandroković namjerno provociraju i da ga na silu žele istjerati upravo u akciju poput one koju je izveo pred središnjicom HDZ-a, piše Jutarnji list.

Svi su vidjeli, osim vjerojatno Milinovića, kako se iz vrha HDZ-a potencira neki takav Milinovićev incident koji onda može doći kao formalni povod za dugo planirani obračun. Doslovno im se ponudio na pladnju.

Prijetnje osvetom, zamaskirane u tobožnju etičnost u politici (“vratit ću mandat župana HDZ-u” ili “kad se vratim u Sabor neću biti a priori protiv Vlade”) također su pokazatelj slabosti i Milinovićeve iznenađenosti situacijom u kojoj se našao. Uz svu popularnost i mrežu oko sebe, Milinović izvan HDZ-a nema značajne izglede u politici. Posebno stoga što je lojalnost otvoreno gradio prije svega na kupovanju pristaša funkcijama, plaćama i privilegijama.

Sve su to obaveze koje, u mjeri u kojoj će biti potrebno, može danas-sutra preuzeti i Plenković i većinom su to ljudi koji su emotivnije vezani uz taj svoj privatni komfor nego uz Milinovića, Plenkovića ili bilo koga trećega. Milinović naprosto nije Bandić da može uvjereno računati na još jedan politički život poslije stranačkoga. Utoliko je ova njegova “žrtva” iracionalnija: išao je na sve ili ništa da ne izgubi Liku, a na kraju će lako moguće izgubiti i Liku, i HDZ, i priliku da ikad više sudjeluje u visokoj politici.

Moguće da je, opet intuitivno, Milinović toga svjestan već neko vrijeme. I da su i njegov pohod na središnjicu i svi njegovi zadnji istupi zapravo obični napadi panike i izraz političke agonije. Moguće je da je s nekoliko stotina zasad lojalnih upao u HDZ samo iz svijesti i očaja da više nikad neće imati tu priliku jer ga jednostavno neće pustiti na porti. Iz sličnih je pobuda viđen i u Saboru, i tamo će teško dobiti mandat jednom kad ga odbace iz HDZ-a. Naprosto, Milinovićev juriš na Plenkovića zapravo je njegov polagani, pomalo sentimentalni oproštaj s institucijama za koje se bio desetljećima vezao (nekad i doslovno, lancima), od kojih je puno dobio i za koje ima razloga vjerovati da će mu strašno nedostajati.

Naslovnica Hrvatska