Novosti Hrvatska

fešta za ljudinu ivana

Ogulinac velikoga srca: upoznajte hrabrog člana Gorske službe spašavanja koji je dao krv 200 puta, a jubilarni upravo - splitskom KBC-u

fešta za ljudinu ivana

Meni je jedan klinac izliječen od tumora uručio plaketu za 150 davanja, a taj osjećaj ću pamtiti čitav život. To je bilo najveće priznanje koje sam mogao dobiti - kaže Ivan Host.

Moći dati sebe na dan, sat ili tek na trenutak, drugima, pomoći im, ozdraviti ih, pa čak i spasiti im život, plemenita je misija kojoj se čitav život vodi Ivan Host, gorski spašavatelj rodom iz Ogulina, godinama sa zagrebačkom adresom, koji je proteklih dana u splitskoj bolnici dao krv, kao dobrovoljni davatelj krvi i krvne plazme, i to po rekordni 200. put!

- Prvi put sam dao krv ne znam ni sam koje godine, al' znam da je bilo u Ogulinu. Desila se teška prometna nesreća u Vrbovskom. Moj otac bio je dobrovoljni davatelj, sa 75 davanja, pa su iz ogulinske bolnice došli po njega jer su trebali zalihe krvi. Samo mi je rekao: "Ajmo!" Odgovorio sam mu da ne znam niti koja sam krvna grupa, a on mi je samo odgovorio: "Ako si moj, onda si A+, a drugo ćemo pitat mater." I tako je krenulo. Nisam više razmišljao o tom činu darivanja, niti sam uzimao slobodne dane za to, samo bih se odazvao kada bi trebalo i kada bi mogao dati krv, a kasnije sam počeo davati i krvnu plazmu kada sam došao u Klaićevu bolnicu i vidio djecu oboljelu od leukemije i pročitao letak u kojem se objašnjava na koji način plazma pomaže toj djeci.

Ovo je naša krv

Host se u Splitu "zatekao" kao član Hrvatske gorske službe spašavanja koji tijekom turističke sezone pomaže dalmatinskim kolegama, i to kao spašavatelj letač helikoptera, pa ne čudi što smo ga zatekli na dežurstvu na helidromu na Firulama gdje su mu kolege letači priredili lijepo iznenađenje, darovavši mu prigodnu majicu "200 puta je 200 puta" uz prigodne stihove Doris Dragović "Ovo je naša krv".

- Ovo su moji dragi prijatelji, dijelimo dobro i zlo i fala im od srca. Baš su me ugodno iznenadili predivnom večeri. Nema puno ljudi obučenih za helikoptersko spašavanje, pa je pomoć splitskim kolegama nešto što se podrazumijeva. Dolazi nas nekoliko iz raznih stanica, smješteni smo u blizini helidroma, pa smo na hitni poziv spremni za manje od 10 minuta. Na helidromu čekamo helikopter i onda u akciju - kaže ovaj iskusni letač.

Riječ je o naprednijem stupnju spašavanja, koji zahtijeva dosta znanja, ali i izvanrednu psihičku i tjelesnu pripremljenost. Iako su svi spašavatelji iskusni alpinisti navikli na visine, rad s helikopterom posebno je zahtjevan jer se zbog buke i trešnje sposobnosti smanjuju za 50 posto. Host je gotovo četiri desetljeća u HGSS-u, gdje djeluje kao instruktor GSS-a, učitelj skijanja, alpinist, voditelj i drugo.

Njegov angažman i požrtvovnost više su puta nagrađeni i službenim priznanjima, između ostalih onim predsjedničkim, kao i onima od DUZS-a iz 2007. za naročit pothvat za helikoptersku akciju spašavanja s talijanskog broda "Costa Serena" u kojoj je Host sudjelovao s kolegama i posadom HRZ-a.

- Sve to ordenje je divno, ali kad vidite na dan darivatelja krvi, svu tu djecu i odrasle koji kažu da su ih spasile doze krvi i krvne plazme, onda osjetite nešto ponosno. Meni je jedan klinac izliječen od tumora uručio plaketu za 150 davanja, a taj osjećaj ću pamtiti čitav život. Meni je to bilo najveće priznanje koje sam mogao dobiti - kaže Ivan Host.

Dok se krv može dati do 4 puta godišnje, plazma se inače daje svakih mjesec dana, sve do 70. godine života ako vas zdravlje posluži. Host zbog svog načina života, "puca" od zdravlja, a samo jednom su ga odbili u laboratoriju i to zbog povišenih leukocita koje je zaradio upalom mišića, odnosno lopatanjem snijega.

Tražio curicu na Šolti

Neumoran duh doveo ga je i do poziva letača spašavatelja. Ovo ljeto bilo je akcija od kojih je teža bila ona na Rabu gdje se tražio nestali čovjek sedam dana. Posljednja je bila ona na Šolti kada se izgubila 6-godišnja djevojčica.

- Čak 150 ljudi, vatrogasaca, susjeda, prijatelja, spašavatelja i drugih se našlo u rekordnom roku kako bi pronašlo malenu. Kad je dijete u pitanju, onda je to posebna priča. Svi krećemo sa zebnjom u sebi i nadom da ćemo stići na vrijeme. Dijete ne zna za samozaštitu, nema orijentaciju kao odrasli, tako da treba što hitnije doći. Nažalost, ljeto nikad nije dosadno na moru, kao što zima nije dosadna na planinama - kaže ovaj 60-godišnji električar po struci koji u mirovini obavlja visinske radove, drži obuke budućim spašavateljima i edukativna predavanja od vrtića, preko škola i fakulteta.

- Znate i sami da smo mi udruga građana.Većina našeg poziva odnosi se na preventivu jer pravilnom edukacijom puno toga možemo spriječiti ili barem umanjiti. Dok političari nemaju sluha za neke realne potrebe, primjerice za organiziranjem hitne helikopterske pomoći, javnost nas najviše prepoznaje i od nje imamo najveću podršku. Kad nas pitaju treba li naplaćivati spašavanje, pa zašto se svi ti unesrećeni penju po brdima i slično, čudimo se jer u ljudskoj prirodi je da se kreće, da istražuje, da otkriva nova mjesta, traži nove izazove, a uz edukaciju to se može odvijati na siguran način, uz smanjenje potencijalnih opasnosti.

Svašta doživimo u akcijama. S godinama uspijevate zadržati emocije i biti hladne glave. U početku je bilo jako teško, nekad i prilično mučno, ali s godinama očvrsnete i steknete tu zrelost da pribranije reagirate. Nipošto to ne prelazi u rutinu jer uvijek se radi o ljudskim životima - smatra Host.

Ratni heroj
Ivan Host, bio je dozapovjednik Planinske satnije. Pripadnici te postrojbe okupili su se 1991. godine u Zagrebu i po zadatku su otišli na planinu Velebit, iako s vojničkim pozivom nisu imali dodirnih točaka.

Mahom su svi bili vrhunski alpinisti koji su se za odlazak na Velebit spremali kao da idu na Himalaju, znajući da će u planinskim bespućima ostati i mjesecima. Kada je pao Lovinac i Sveti Rok, te krenuo zbjeg preko Velebita, trebalo je spasiti petnaestak starih, uglavnom nepokretnih ljudi koji su čekali na vjetrometini, na hladnoj kiši. Planinska satnija uspjela ih je spasiti unatoč lošem vremenu i neprestanoj paljbi koja ih je pratila.

- To nam je bila prva akcija. Sjećam se da nisam stigao ugasiti svjećicu na torti za sinov prvi rođendan. Tako je bilo i na mnogim drugim akcijama - digne te usred noći, neke fešte, nekog važnog događaja. No, tada se išlo na planinu, a tu sam doma. Da su me poslali u kakvu ravnicu, mislim da bih izginuo - prisjeća se Host.

 

Naslovnica Hrvatska