Novosti Hrvatska

RAZLIČITI KRITERIJI

Pismo kolegama i ministru: Ja odlazim u mirovinu, a mogao sam raditi do 70. godine. Pitam Vas, zašto suci mogu raditi do te dobi, ali ne i liječnici?

RAZLIČITI KRITERIJI
Prelaskom u mirovinu, do tada ugledni liječnici u dobroj kondiciji i sa željom za radom postaju suvišni sebi i društvu. U isto vrijeme se naglašava izraženi nedostatak liječnika!

I tako... nakon 41 godine dođe vrijeme da se konačno oprostim od svojih pacijenata i ustanove u kojoj sam proveo najbolje i najljepše godine svoga života, stekao neprocjenjiva životna iskustva u praksi primjenjujući Hipokratovu zakletvu.

A doživjelo se i lijepih i tužnih trenutaka, ponekad se radost zbog spašenog života jednog bolesnika smjenjivala s tugom zbog smrti drugog...

Ne mogu a da se ne osvrnem unatrag i podsjetim na sve te trenutke: dolazak u bivšu splitsku Opću bolnicu davne 1977., staž, potom državni ispit, zatim specijalizacija… specijalistički ispit, subspecijalizacija, rad na fakultetu sa studentima, od 1984., pisanje radova, knjiga, građenje karijere sveučilišnog profesora… Sve to prođe kao tren.

Kao što je to uobičajeno na Zapadu, liječnik se oprašta od svojih pacijenata, pozivajući svakog pojedinačno, najavljujući svoj odlazak da bi mogli odabrati novog liječnika koji će ih nastaviti liječiti. Tako je na zapadu, kod nas je donedavno bilo pravilo biranja liječnika, sada to nije moguće zbog nedostatka liječnika, a sve zbog strogih europskih pravila o zabrani 24-satnog radnog vremena za liječnika.

Pa, eto, uz opraštanje od mojih dragih pacijenata, dodat ću i par opservacija koje bi mogle pripomoći rješavanju problema nestašice liječnika. Taj je broj aproksimativan, govori se o oko 4000 liječnika koji nedostaju u sustavu (i koji će biti sve veći zbog njihova odljeva u zapadne zemlje).

Prema Zakonu, suci u RH mogu raditi do svoje 70. godine. Analogno tomu, zar ne bi i liječnici, upravo zbog gore navedenih razloga, mogli nastaviti raditi na svojim radnim mjestima, dakako ako oni to žele? S druge strane, redoviti profesori na Medicinskom fakultetu mogu također raditi do svoje 70. godine, naravno ako žele.

Čini se jednostavno, ali u praksi ne ide baš glatko, jer po sadašnjih zakonskim propisima liječnici moraju u mirovinu s napunjenih 65 godina i samo rijetki, uz blagoslov nadređenog šefa i ravnatelja, mogu nastaviti raditi šest mjeseci (što se može produljiti ako se ocijeni potreba).

Oni koji žele raditi puno radno vrijeme, trebaju uz privolu nadležnog šefa, potom ravnatelja, imati i pozitivno mišljenje ministra. Što se tiče nastavka rada profesora kliničara sveučilišnih profesora, mora se usuglasiti bolnica i fakultet da bi im se produžio rad. U praksi je to neizvedivo.

Dakle, ovaj problem nije riješen sustavno po principu jednakosti za sve, nego mu se pristupa voluntaristički. Nema zakonskog uporišta glede opcionalnog produženja rada do 70. godine, kojim bi se izjednačili suci i liječnici. Također, nema ni pravilnika kojim se regulira produženje šestomjesečnog rada liječnika, nego sve ovisi o subjektivnoj procjeni nadležnog šefa, a tu su moguće manipulacije. Ukratko, ako si blizak sa šefom, bit će ti produljen rad, ako nisi, nema šanse.

Drugi, ne manji problem, jest pitanje rukovodećih radnih mjesta u bolničkoj hijerarhiji. Prema nepisanom pravilu, donedavno, najstariji član kolektiva s najvišom akademskom titulom nasljeđivao je šefa, što je bilo vrlo bitno jer se na taj način izbjegla surevnjivost među kolegama koja je neminovna ako netko, koristeći se politikom ili vezama, preskoči kolegu koji je bio na redu za tu poziciju.

Što to znači u praksi, može se pretpostaviti; dojučerašnji kolege postaju neprijatelji, prekida se komunikacija, a to je onda zaista ozbiljan problem. Ni ovaj problem nije reguliran zakonom ni pravilnikom, odnedavno svaka politička opcija postavlja svoje ljude, a toga u medicini zaista ne bi smjelo biti: struka bi trebala biti presudna, nikakve političke opcije s bilo koje strane ne bi trebale određivati ono što određuje struka.

Zašto govorim o ovome?

Više od 40 godina sam u medicini, sjećam se doba iz mojih ranih početaka kada se institucija šefa poštovala kao u vojsci, i sve je štimalo. Nije ovo žal za vremenima kada je vladala kolegijalnost i međusobno uvažavanje, i u ono ratno doba kada smo imali minimalne plaće ali je sve štimalo, radilo se po sustavu dežurstava i ništa nam nije bilo teško.

Naravno, nova vremena donose nova pravila koja treba poštovati. RH je u EU-u i mora se pridržavati EU pravila o smjenskom radu i zabrani 24-satnog radnog vremena. Međutim, prelaskom na smjenski sustav rada, javlja se veliki nedostatak liječnika, i to je trenutno veliki problem u funkcioniranju bolničkih ustanova.

Evidentno je da liječnici koji su cijeli radni vijek u struci, odlaskom u mirovinu imaju popriličan problem prilagodbe novonastaloj situaciji. Prelaskom u mirovinu, do tada ugledni liječnici u dobroj kondiciji i sa željom za radom postaju suvišni sebi i društvu. U isto vrijeme se naglašava izraženi nedostatak liječnika!

Primjera radi, sjećam se kolege primarijusa, vrhunskog stručnjaka, koji je otišao u mirovinu, ali je po inerciji nekoliko mjeseci volonterski dolazio na posao! Konačno, nakon vrlo mučnog razgovora sa šefom, jedva se odlučio otići u svoje rodno mjesto i počeo se baviti – poljoprivredom. S druge strane, jedan dio liječnika se prijavljuje na honorarni rad u privatnim zdravstvenim ustanovama prvenstveno da bi se osjećali korisni, dijelom radi popune kućnog budžeta.

Prije nekoliko dana sam se čuo s kolegom sa studija, moja generacija, prof. Pašić, iz Milwaukeeja, u SAD-u, kojem sam kazao za novost da odlazim u mirovinu. Iskreno začuđen, kazao mi je da mu ne pada na pamet u punoj snazi ići u mirovinu, da u SAD-u to nije slučaj, liječnik radi sve dokad može i želi, nema vremenskog ograničenja.

Da se razumijemo, osobno smatram da liječnik u mirovini nije u psihofizičkom statusu kao mladac, ali sam siguran da uvijek ima posla za iskusnog, starijeg kolegu, koji će uz rad prenositi svoja znanja i iskustva na mlađe kolege.

Kako imam svoju web-stranicu, nedavno sam dobio e-mail iz Engleske s pozivom za radno mjesto seniora gastroenterologa uz vrlo dobru plaću. Odgovorio sam im, uz primjedbu da je vjerojatno greškom poziv za posao upućen meni i da imam 65 godina. Odgovor je bio ekspresan: godine su samo broj, nama je važno vaše znanje i iskustvo. U konačnici poziv sam odbio, osobno imam druge životne prioritete.

Zaključno: uz dobru volju i zajedničku akciju Ministarstva i Komore, siguran sam da bi se ova problematika mogla kvalitetno sustavno riješiti. I to na način da se umirovljeni liječnici kojih se olako odričemo angažiraju kao pripomoć (makar na četiri sata!) na zadovoljstvo pacijenata i liječnika.

Naslovnica Hrvatska