Valentinovo ili "drugo ime za ljubav"? Važno da nekoga volimo počevši od nas samih, ljubavi se nadamo i radujemo što smo – uopće zdravi.
Tako kažu ljudi iz Splita, najluđega grada na svitu, koji i kad ljubavi nemaju, imaju duha. A di ćeš boljih batudi čut na tu temu, nego na splitskom Pazaru, koji ovih dana više bruji o uvođenju eura nego o ljubavnim tlapnjama. Mnogima su to ionako, da prostite, neke uvozne američke zvizdarije.
Vedar duh pun ljubavi, međutim, krasi Ajku Keserović, rođenjem Bosanku a stanovanjem u Splitu; i ne samo vedrina, krasi je i jakna cvjetnog dezena, zbog nje izgleda "ka cvit u cviću", pogotovo kad je za fotografiju vragolasti Joško Šupić posjedne usred štanda s rezanim cvijećem.
– Sama sam, ali voljela bih da me neki kavalir iznenadi buketom cvijeća za Valentinovo, da mi se dogodi i neka romantična noć – sanjari Ajka dok se – razbuđuje.
I to u buffetu "Anđelka", uz najbolju kavu na Pazaru. Poslije toga jutarnjeg rituala može gdje hoće, a najmirisnije je – među cvijeće.
De, reci Lili nek se javi strini
– Znaš, ja sam ti udovica pokojnog Bačića, i strina Lidije Bačić. Zgodna cura, jelda? Nikako se s njom vidjet, čut. De, reci joj ovako preko novina da se javi strini. Čekam je na kavici – umiljava se Ajka, zna ona da "Slobodna" spaja ljude...
Na cvjetnom sektoru splitskog Pazara prodavačice su uvijek malo "finćukastije" negoli u njegovu ostatku; kako i ne bi kad imaju posla s finim svitom koji kupuje ono što se smatra "luksuznom kategorijom".
– Ima u mene cvića i za pireve, i pogrebe; momentalno računam na ruže za Valentinovo, iako je lani malo oslabilo – rezignirano će Ines Kriste iz obrta "Ines-K". Nije Valentinovo nikoga na Pazaru "obogatilo", ali Inesku veseli jedna druga okolnost.
– Osmi mart se vratija! Doduše, nikad ka prije, i ne kupuje se cviće ka neka ljubavna romantika, nego ga kupuje žena ženi, kolega kolegici, i tako. Ali uskrsnija je iz pepela, opet se drži do njega i očekujen veći promet za Dan žena nego za Valentinovo – prognozira cvjećarka.
Frezije, anemone i ranonkule
Informira nas da je sad vrijeme od...
– Frezija, anemona i ranonkula – navodi.
– Zvuči ka nazivi nekih alergija – primjećujemo.
– Neupućeni ste – zaključi naša sugovornica.
Inesina susjeda na štandu je Darinka Tomić, i sa svojim je štandom već proslavila srebrni pir. Nagledala se u 25 godina Darinka svih blagdana i prigoda, a svega ima osim – šparoga.
– Iman i njih, ali to su one za aranžmane, ne za jist – smije se.
Rodom je sa Zelova, roba joj je iz Holandije.
– Nema na Pazaru domaćeg cvića. Ko kaže da ga ima, laže. Evo vidiš ruže, one će sad ić po 20 kuna komad; znaš kako ih zovu? Ekvadorice. Ko zna di je to niklo! – smije se Darinka Tomić, rođena Gabrić. Naša, a svjetska.
Iz Stuttgarta je direktno na Pazar stigao Halid Zologaj (67), i to u nadi da će za sebe pronaći ženu.
I njegova je priča svjetska: Albanac je, rodom iz Prizrena, nastavnik povijesti i geografije. Radio je u struci, u Prizrenu osam godina, a potom je šest godina u Srebrenu kod Dubrovnika vodio građevinsku tvrtku.
Prije Domovinskog rata ipak se odselio u Stuttgart, i tamo 35 godina proveo radeći za Mercedes, oženio se, dobio dvije kćeri, sina i četvero unučadi te – obudovio. Prije pet godina umrla mu je supruga, eto prošla je korota, a on se sad nada novoj ljubavi. Došao ju je potražiti u Split, najlipši grad na svitu s najlipšim ženama, pravi izbor. Ipak...
– Još nisam našao pravu, znaš, samo ozbiljno me interesira. Čini mi se da žene danas puno gledaju pare, a malo romantiku, ali vidjet ćemo još. Zasad uživam, šetam se po Splitu, gledam lijepe dame, udišem morski zrak pa ću nazad u Stuttgart – iza Valentinova. Imam smještaj u centru, sve je dobro osim što je Split skup!
Skuplji od Stuttgarta; tamo možeš popit kavu na kolodvoru za kunu, u Splitu košta više. I nema baš plesova za nas starije, ja bih da upoznam neku zgodnu babu za sebe – priželjkuje Halid uoči Dana zaljubljenih; dabogda ga sveti Valentin čuo, pa uslišio...
Ne treba meni taj uvoz Amerika
– Ne treba meni taj Valentin, te izmišljotine uvoz Amerika – prizemljeno će Pero Gruevski, najpoznatiji splitski Makedonac. I ne samo splitski; Pero je predstavnik makedonske nacionalne manjine za županiju, te predsjednik Makedonskog kulturnog centra u Splitu. Praktičnog je duha, cvijeće smatra precijenjenom, izlišnom kategorijom.
– U Makedoniji se slavi sveti Trijumf i pije vino, ovog Valentina slave samo klinci s Instagrama. To je neozbiljno – grinta Pero Gruevski, zvani Pero Makedonac, inače vrsni kiropraktičar, dok se šeće Pazarom.
Pero je i "praktičar", ususret Valentinovu sam sebi je, umjesto "beskorisne" kite, poklonio nešto sigurno: bocu piva.
– Od litre! Fino ću pojest pa ga popit. Izvolte i vi sa mnom – nudi nas ljubazno.
Ako pitate Mariju Knez (80), najstariju prodavačicu na Pazaru, zvanu Mare Kupusarka, korisnije je voljenoj osobi darovat glavu kupusa od kite cvijeća, bez obzira na prigodu.
– Nema od cvića koristi, ćerce. Baciš pare, a ovde kilo kupusa tri kune i najideš se ka čovik. Evo, roba sva iz Ogorja, uključujući luk. Nije sve u Ljubitovici, luk i u nas raste. Kumpir "kleopatar" isto, vidi ga lip li je – hvali urod "lika i antibiotika" Mare, djevojačkim prezimenom Bučević. Kerum iz Ogorja joj je rođak, veli.
– Nije mi ništa pomoga, kupus nas je spasija. Penzija pokojnog muža mi je tanka, 1400 kuna; bija je stražar u poduzeću Sigurnost. Iman blizance, jedan je isto stražar/vratar, oženjen, ima dicu. Drugi je poljoprivrednik ki i ja, imaju mi 53 godine sinovi. Ovaj drugi nije oženjen – tužno će Marija Knez.
Po ciloj Dalmaciji cviće sadila
Iako je u Split sa sela došla nadničiti još 1964., "prikopala cilu Dalmaciju i cviće sadila" (najviše karanfile), kultura kojoj se najviše klanja nije cvijet nego, rekosmo, kupus.
– I u Jadra san petnaest godina radila, nakopala san se ja. I još kopan! Radila san za pokojnog barba Marina, karanfile sadila tamo di je danas Ivaniševića zgrada 1974. I za Prošpu san salatu sadila tamo di je sad bolnica Firule. Prikinila san posal jedino kad san išla rodit blizance, pa onda jopet kopaj.
Udovica san dvanaest godina i nije me više briga ni za cviće, ni za ljubav. Samo kažen svaki dan: Bože, daj mi snage da ne padnen na tuđe ruke! Imala san koronu prije misec dana i prigrmila je zahvaljujući luku i kupusu. Neće mene cjepivo vidit! – viče Mare.
Iznijela nam je stav i o Valentinovu, cvijeću, cjepivu... Fali još samo – euro.
– Hoćete li se znat prišaltat na euro kad dođe?
– Is, da oću li! Pa nisam luda – frkne Mare, legenda Pazara.
Uz kupus, zna se, dobro ide komad pancete, pršuta dade li Bog. A i pečenica se lipo ljubi uz jaje, ka i bokun zeleni sa strane. Za te mirisne blagodati nadležna je, pak, Marica Nejašmić (60) iz Šestanovca.
– Roba nije moja, od gazde Ćuka iz Muća je! On goji, kolje, suši i donese meni da prodam. A luk (češnjak, nap.a.), e on je moj, šestanovački! Nema lipšeg poklona za Valentinovo od komada lipe pečenice, dva-tri luka. Pusti cviće – Marica će.
– Isto bi vas razveselilo da vam muž za Valentinovo donese cvitić, bombonijericu, ha? Nemojmo se lagat – bockamo je, a ona malko spusti pogled, porumeni.
– A je, vridilo bi i to – prizna uz stidljiv osmijeh, i obasja Pazar.
