Za Georges St-Pierrea kažu da je jedan od najvećih šampiona MMA u povijesti. Ovaj višestruki prvak UFC je međutim pokazao i jedno svoje drugo, mnogo toplije lice. Priča o susretu ovog šampiona karatea i slobodne borbe lekcija je o karakteru, praštanju, ljudskosti i ljubavi, prenosi Telegraf.rs.
Pročitajte je, onako kako ju je sročio Sean Kernan:
Georges je bio mršav dječak u nesretnom djetinjstvu. Tog dana hodao je kroz autobus tražeći mjesto. Iza njega je vrebao stariji i krupniji dječak iz škole. Iznenada, povukao je Georgesu hlače do članaka. Čuo se smijeh i Georges je žurno podizao hlače, okrećući se kako bi vidio svoju simpatiju koja ga je gledala mrtvim pogledom.
Drugi put, nasilnik je udario Georgesa u glavu i prikovao ga za sjedište poput divlje životinje. Da stvar bude gora, nasilnik je bio zgodan i atletski građen. Štoviše, osoba koja je uništavala Georgesov život bila je popularna i obožavana od strane svih djevojaka.
Nasilnik je bio neumoljiv i stvari su išle prema gorem. U strahu da ga ne smatraju slabim, Georges nikada nije tužio nasilnika. Stoički je podnosio zlostavljanje. Međutim, tijekom jednog povratka kući, nasilnik ga je udario u lice, gotovo ga onesvijestivši. Njegovi roditelji su poludjeli i natjerali ga da otkrije što se događalo. Tada su razumjeli njegovu depresiju i loše ocene.
Georgesov otac je odlučio razgovarati s ocem nasilnika. Otišao je do njihove kuće. Njih dvojica su se sastali i razgovarali o tome. Georgesov otac je zamolio čovjeka da razgovara sa svojim sinom.
Nije uspelo. Georges je bio mali, ali je uvijek bio borac pun ponosa. Nastavio je boriti se, gubeći svaki put. Na kraju, nasilnik se umorio od njega i prešao na lakšu metu. Ipak, to nije bio posljednji put da je nasilnik vidio Georgesa.
Dvadeset godina kasnije — iznenadan susret
Georges je sada UFC šampion, koji tuče vrhunske hrvače i elitne kik-boksere. Na kraju svoje karijere, branit će svoj naslov devet puta i neki će ga smatrati najvećim MMA borcem svih vremena.
Nalazi se na billboardima širom Kanade i poznat je po svojoj fizičkoj spremi, udarcima nogom u glavu, nalik Van Dammeu... Georges je sjedio u svom automobilu i okrenuo ključeve kako bi otišao obaviti neke poslove. Odjednom, visok i neuredan čovjek pokucao je na njegov prozor. Georges je spustio prozor i čuo: „Imate li nešto sitniša?“
Bio je to nasilnik. Nasilnik je prepoznao Georgesa i lice mu je poblijedilo. Georges je isključio auto i izašao. Započeo je razgovor s čovjekom. Razgovarali su petnaest minuta, pričajući o životu i o tome kako su prošle godine. Bivši nasilnik je upao u teško stanje. Bio je nezaposlen i živio je na ulici.
Postojao je trenutak kada je ovaj nasilnik imao toliko moći nad Georgesom — kada je Georges sanjao o tome ga prebije. A sada, sudbina mu je pružila ovaj povoljan trenutak. Njihova dinamika moći se preokrenula.
Umjesto da ga prebije, Georges mu je dao 100 dolara i rekao: „Pun si potencijala. Idi, čovječe. Ostvari nešto u svom životu. Zaslužuješ bolje od ovoga.“
Prošlo je godina dana
Georges je otišao posjetiti svoje roditelje. Kada je ušao u kuću, njegov otac mu je rekao: „Jedan čovjek je došao da te posjeti.“ Ispostavilo se da je to bio nasilnik. Svratio je zahvaliti Georgesu što mu je dao novac i razgovarao s njim. To mu je promijenilo život. Tada je Georgesov otac otkrio nešto što nikada ranije nije spomenuo.
Kada je Georgesov otac otišao posjetiti oca tog nasilnika svih tih godina ranije, primjetio je da je otac pio alkohol. A kada je odlazio, čuo je kako otac viče na svog sina i tuče ga. Nasilnik je plakao i molio oca da prestane. Nasilnik je naučio komunicirati samo putem agresije i nasilja. I kao što često biva, ponovio je ponašanje koje je vidio kod kuće.
Ljudi zaboravljaju da nasilnici nisu stvoreni u vakuumu. Treba dugo da se shvati da nasilnici dolaze iz sličnih disfunkcionalnih domova i da nisu znali kako da pomire svoje osjećaje.
Nisu mogli izlečiti svoj bol, pa su to projektirali na druge. To je bila jedina valuta koju su znali. Georgesova priča oslikava snagu oproštaja nad osvetom. Kada izaberemo da oprostimo, biramo biti slobodni.
Kada se držimo zlopamćenja, trujemo sebe iznutra. Postajemo osvetoljubivi, ogorčeni ljudi. Postajemo ništa bolji od zlostavljanog nasilnika. Širimo svoju bol umjesto da je izliječimo.
Kao što je Konfucije rekao: „Prije nego što krenete na put osvete, iskopajte dva groba. Jedan za vašu metu. Drugi za sebe." Koliko god zvučalo otrcano, najbolja osveta je ostati ljubazan, uspjeti i uživati u svom životu.