StoryEditor
Životsvršeno vrijeme

Ivica Ivanišević: Fiksni telefon služi samo uznemiravanju i pravo je pitanje zašto toliko ljudi još koristi spravu koja je samo generator stresa

9. ožujka 2021. - 18:40

Od bitke na Maratonu, dakle, Komoraču (máratho je grčko ime za ovu aromatičnu začinsku biljku) prošlo je 25 stoljeća, a našom se kulturom i dalje širi budalasta priča o vojniku Filipidu koji je, navodno, nakon pobjede Atenjana nad višestruko brojnijom sirijskom vojskom trčao više od četrdeset kilometara da bi svojim sugrađanima što prije prenio radosnu vijest. Tek što ju je uspio izmucati, siromah je preminuo od iznemoglosti.

O tome pothvatu prvi je pisao Platonov učenik Heraklid Pontski čije djelo nije ostalo sačuvano, ali za njega znamo jer ga je citirao Plutarh kojega su potom kao vjerodostojan izvor koristili deseci i stotine drugih autora sve do naših dana. Filipidova žrtva postala je vječnom nakon što je nadahnula najsuroviju atletsku disciplinu: utrku na 42.195 metara.

Istini za volju, verzija koju je stvorio Heraklid, a raširio Plutarh, u nekima je od početka pobuđivala sumnju. Zašto bi se, Zeusa mu, itko izlagao takvom štrapaciranju s vjerojatnim smrtnim ishodom? Zar dobra vijest ne može pričekati nekoliko sati ili dana? Herodot se, primjerice, zauzimao za teoriju da Filipid ustvari nije išao u Atenu, nego u Spartu, tražeći pomoć u obrani od Perzijanaca, što bi značilo da se na ovaj iscrpljujući pothvat odvažio prije, a ne poslije slavne bitke.

Nema nikakve sumnje da je druga verzija kudikamo uvjerljivija od prve, jer Filipida ne predstavlja kao antičkog Forresta Gumpa koji se uludo izložio stradanju, nego kao vrlo hrabrog i pomalo očajnog ratnika koji je pokušao spasiti svoje suborce. No "fake news" je pobijedila, pa danas cijeli planet štuje atenskog pronositelja sretne vijesti, iako se njegova motivacija za trčanje ne može okvalificirati drukčije nego kao debilna.

Ali neovisno o tome kojoj ćete inačici davne priče pokloniti povjerenje, jedna je stvar neupitna: u zadnjih gotovo 150 godina odvažni trkač poput Filipida više nikome ne treba. Jer od trenutka kad je Alexander Graham Bell – obilato se oslanjajući na otkrića i inovacije drugih znanstvenika kao što su bili Antonio Meucci, Johann Philip Reis i Elisha Gray – izumio široko upotrebljivi telefon, više nitko ne treba puštati dušu kako bi svijetom pronio dobre ili loše vijesti.

Otkriće sprave koja pomoću elektromagnetske indukcije prenosi govor u rangu je izuma parnog stroja, jer su oba tehnološka iskoraka temeljito promijenila lice (i sva zamisliva naličja) naše civilizacije. Kao što se sveukupna povijest ljudskoga roda može podijeliti na vrijeme prije i poslije konstrukcije uređaja koji energiju vodene pare ekspanzijom pretvara u mehanički rad, tako se i otkriće telefona može smatrati razdjelnicom epoha.

Ni najpedantniji kroničar ne bi bio kadar nabrojiti sva dobra koja nam je donio ovaj komad bakelita, odnosno plastike; on je spašavao zdravlje, živote, imovinu, čak i čitave države. Naravno, kako to uvijek biva s naprednom tehnologijom, osim brojnih koristi, telefon je napravio i podosta štete. Njime se fantastičnom brzinom i na još fantastičnije udaljenosti nisu širile samo korisne, na svaki način dobrodošle informacije, nego i one potpuno oprečne.

Dotična se sprava vrlo brzo pokazala kao iznimno učinkovito sredstvo širenja lažnih vijesti te raspirivanja straha i panike, kao idealan alat ucjenjivača, ali i vrlo upotrebljiv instrument nadzora (jer je razvoj tehnika prisluškivanja išao ruku pod ruku s usavršavanjem telefonije).

Konačno, čovjek se ne mora naći na meti ucjenjivača ili agenata strane sile (koji se služe nekom od prokušanih tehnika specijalnog rata), niti ga tajne službe vlastite države moraju staviti na popis sumnjivaca čije razgovore valja prisluškivati, a da bi shvatio kako mu telefon može zagorčati život. Dovoljno je da nekom znancu koji je nemilosrdni gnjavator neoprezno povjeri svoj broj, i vrlo brzo će razumjeti kakve rizike podrazumijeva korištenje te čudesne sprave koja može proširiti glas na drugi kraj zemaljske kugle.

Ipak, kad se podvuče crta, svatko će zaključiti kako nam je telefon – onaj izvorni, danas bismo rekli starinski, dakle, fiksni – donio neusporedivo više blagodati od razloga za glavobolju. Želimo li se, pak, mjesto prošlošću, pozabaviti sadašnjošću, onda ocjenu moramo temeljito revidirati. Danas, u vremenu smartphonea koji nam omogućuju slušanje glazbe, gledanje filmova, čitanje novina, i još milijun pogodnosti o kojima potpisnik ovih redaka kao osvjedočeni techno nevježa nema pojma, obični, da ne kažem primitivni, monofunkcionalni telefon doima se kao prapovijesni relikt.

Nitko normalan, dakle, komotan neće ustajati s kauča i hodati do fiksiranog kućišta, odnosno baze na kojemu se napaja kabasti komad plastike, nego će lijepo iz džepa trenirke izvući mobitel od kojeg se nikad i nipošto ne odvaja, pa nazvati onoga s kim je poželio razgovarati. Telefon – onaj antikni, samostojeći – danas više ne služi razgovoru s članovima obitelji ili prijateljima. Za to imamo mobitele.

Pa koja je onda njegova svrha u ovim vremenima? Jedna jedina: uznemiravanje pretplatnika. Na fiksni telefon svatko od nas može primiti poziv samo s tri adrese: iz neke agencije za ispitivanje javnoga mnijenja, iz call centra čiji vas operateri žele nagovoriti da masno platite neki proizvod ili uslugu te iz banke ili središnjice telekom operatera nakon što oni ustanove da ste im dužni neke pare. S neke četvrte adrese nitko vas, zajamčeno, nikada neće zvati.

Kad vas ne suočava s činjenicom da je svijet pun napasnih gnjavatora, fiksni telefon vas podsjeća na vlastito siromaštvo ili barem škrtost zbog koje se lecnete svaki put kad vam neki ravnodušni glas poruči kako niste platili račun. I to je danas sva njegova svrha. Tim je veći misterij zašto golemi broj ljudi – skrušeno priznajem, i sâm pripadam tome nerazumnom mnoštvu – i dalje raspolaže tom spravom koja je davno prestala biti dragocjeno sredstvo komunikacije, a pretvorila se u ozbiljnog generatora stresa.

Zar nam ne bi bilo pametnije konačno odjaviti te zastarjele aparate te pustiti anketare i utjerivače dugove da nas gnjave suptilnije, manje napasno i tiše, recimo, mejlovima? Naravno da bi, ali to ipak ne činimo. Vrag će ga znati zašto; možda i zato što smo nostalgični, što znamo da je prije, naravno, bilo bolje, pa se ne želimo lišavati podsjetnika na prošlo savršeno vrijeme, čak i kad nam ti rekviziti počnu ozbiljno zagorčavati život.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
24. lipanj 2021 16:33