StoryEditorOCM
Životprava zamka

Društvo nas bombardira uputama da budemo sretniji, bogatiji, u formi... Zašto smo postali nezadovoljni jer smo obični?

Piše S.Pg.
2. veljače 2023. - 07:00

Sve nemilosrdnija konkurencija u kapitalističkom okruženju, razmetanje na društvenim mrežima, imperativ izvrsnosti na svim poljima... razorni su za samopouzdanje ljudi koje se sve teže nose s vlastitom nesavršenošću. To u suvremenom svijetu postaje vrlo ozbiljan problem kojim se pozabavio i ugledni magazin The Economist.

U opsežnom eseju "Zamka perfekcionizma" o tome, na primjerima iz svoje profesionalne prakse, piše Josh Cohen, psihoanalitičar i profesor književnosti na Sveučilištu u Londonu.

Društvo nas bombardira uputama da budemo u što boljoj formi, sretniji, ljepši i bogatiji - napominje on i pita se zašto smo, zaboga, postali nezadovoljni time što smo "samo" obični? Ili prosječni, što danas već zvuči kao uvreda.

Koliko težnja k perfekcionizmu može biti sputavajuća, prof. Cohen ilustrira slučajem studenta Roya kojem je kao mladi sveučilišni predavač prije dva desetljeća predavao američku književnosti 19. stoljeća. Ovaj je bio izrazito aktivniji na predavanjima od svojih kolega. Na kraju semestra većina studenata uredno je predala svoje prosječne eseje. Ali, Roy je došao u Cohenov dva dana prije isteka roka moleći ga za produljenje. Ispostavilo se da je zapravo napisao svoj rad, ali je smatrao - baš on, najbolji student - da mu je esej "užasan".

Nije dobio odgodu, za koju je nadležan studentskin savjetnik; predao je tekst s danom zakašnjenja i unatoč kaznenim bodovima zbog probijanja roka dobio najvišu ocjenu. Svejedno, tijekom studija nastavio je kasniti u težnji da svoje eseje doradi do savršenstva. "Upisao je magistarski program koji sam vodio. Njegov radovi postajali su sve blistaviji, a odgode sve dulje", kaže profesor. Nikad nije vidio Royevu disertaciju. Ovaj ju je izbrisao iz računala nakon što je pročitao posljednju verziju. Kopiju nije imao. Izbrisao je više od 20.000 riječi. “Previše vas poštujem da bih vam to donio", rekao je prof. Cohenu. Ispostavilo se da je to bio posljednji put da se vide.

image
Shutterstock

Izvori još u Bibliji

U svom poslu psihoanalitičara Cohen, kaže, često susreće ljude s tjeskobom zbog nemogućnosti da dosegnu samonametnuti ideal profesionalnog, ljubavnog, tjelesnog ili moralnog savršenstva. Taj se osjećaj obično pojačava uvjerenjem da bi netko drugi na njihovom mjestu uložio potreban napor ili bio domišljatiji kako da bi uspio.

"Pomislite li ikada da nas ovakvo samoispitivanje može omesti u akciji?", upitao ga je jedan pacijent za seanse u ordinaciji. "Zar nije ponekad bolje prestati koprcati se i jednostavno poduzeti nešto, krenuti u akciju?"

Ni tada, za psihoterapije, nije se mogao opustiti.

Akcija, u smislu "samopopravljanja" - svjedočimo tome često, osobito na društvenim mrežama - posebno bizarne oblike poprima u potrazi za nametnutim idealom fizičke "ljepote".  Promjena dimenzija nosa ili poprsja postala je uobičajena metoda u potrazi za zamišljenom boljom budućnošću, kao jedna od perfekcionističkih fantazija koje sve više određuju živote u doba konzumerizma.

Savršena vjenčanja, domovi i turističke destinacije na koje putuju neki drugi, "savršeniji" i uspješniji ljudi, pune reklamne panoe, TV ekrane i društvene mreže, potičući osjećaje zavisti, neadekvatnosti i čežnje kod "pasivnih" promatrača. Onih manje bogatih, slavnih, lijepih, uspješnih... ukratko - običnih. Kakvog li prokletstva živjeti prosječnim životom!

Prof. Cohen je zaključio da je perfekcionizam tvrdokoran, duboko ukorijenjen u našu kulturu. Podsjeća da je već Biblija počela pričom o posrnuću ljudskih bića, stvorenih božjom milošću, u grijeh običnih smrtnika. Iz te perspektive, religija nudi shemu za vraćanje našeg izgubljenog savršenstva, bar u svojim monoteističkim varijantama.

No, ona ima i suprotnu svrhu, kao drugu stranu iste priče: stoljećima je religija bila primarno sredstvo pomoću kojeg smo se mirili s time da smo zapravo u svojoj biti nesavršeni. Vjernička težnja za moralnim i duhovnim "popravkom" ide pod ruku s priznanjem da savršenstvo pripada samo Bogu. A kada smrtnici u Bibliji ili mitologiji - poput Prometeja ili arhitekata Babilonske kule - pokušaju uzurpirati božanski status, bivaju propisno  kažnjeni. U religijskom imaginariju, ljudska savršenost je - bogohuljenje.

Religijska stega ipak je olabavila s pojavom industrijskog društva i dolaskom novih, sekularnih "bogova": Kulture, Znanosti, Trgovine, Države i, uostalom, Individualizma.

"Sebstvo" se u modernom zapadnom društvu sve više smatra najvišom vrijednošću. Osobni obrazovni, estetski i financijski napredak te potreba za potvrdom drugih elementi su koji tvore perfekcionističku atmosferu koju danas svi udišemo, kaže Josh Cohen.

Prenatrpano tržišta rada - posebno ono za poželjnije i kreativnije poslove - kao i nepriuštivost stanova, tjeraju mlade ljude i njihove roditelje na sve veće napore kako bi osigurali konkurentsku prednost. Tako započinje još jedno neplaćeno stažiranje, daljnje usavršavanje ili neka druga "tlaka".

U znanstvenom članku iz 2017. godine dva britanska psihologa, Thomas Curran i Andrew Hill, pripisala su eksponencijalni porast perfekcionizma u mlađim generacijama "sve zahtjevnijim društvenim i ekonomskim parametrima" unutar kojih se bore da izgrade svoje živote. Također su za to okrivili i roditelje koji su sve zabrinutiji i sve veći "control freakovi" vezano uz njihovu djecu.

Naročito pogođeni mladi

Širenje perfekcionističke tjeskobe povezano je s ozračjem nesigurnosti i konkurencije koja obavija slobodno tržište. Ono održava poredak pobjednika i gubitnika, donoseći "oholost i samohvalisanje" među prvima i kronično nisko samopouzdanje među drugima.

U takvoj kulturi, mladi ljudi će vjerojatno često biti nezadovoljni onim što imaju i onim što jesu. Društvene mreže stvaraju dodatnu potrebu za stvaranjem savršene javne slike, pojačavajući naš osjećaj neprikladnosti. U nedostatku temeljnog osjećaja vlastite vrijednosti, perfekcionist će je mjeriti vanjskim mjerilima: akademskim statusom, sportskom vještinom, popularnošću, profesionalnim postignućima. Kada ne ispuni očekivanja, osjeća se posramljenim i poniženim.

Breme društvenih očekivanja ne nosimo od jučer, ali postala je posebno teško posljednjih desetljeća, možda zato što su ta očekivanja postala vrlo raznolika i zapravo kontradiktorna. Svijet je, primjerice, bio jednostavniji 1950-ih pa je u to doba perfekcionist bio pod pritiskom da bude kao svi ostali, samo još bolje. Današnji perfekcionisti, nasuprot tome, osjećaju obvezu istaknuti se svojom originalnošću, žele li steći vlastito uporište u općoj potjeri za pozornošću.

Kada smo nezadovoljni životom koji vodimo i sami sebe korimo zbog svojih nedostataka, izvrstan rezultat na nekom testu ili puno lajkova na Instagramu mogu pružiti prolazan osjećaj da je sve pod kontrolom. Utoliko perfekcionizam može i pomoći. Taj osjećaj, naravno, brzo izblijedi i zahtijeva stalno osvježavanje. Tako se živi za ono što nije, a ne za ono što jest. Ako stalno pokušavate učiniti svoj život onakvim kakavim ga želite, zapravo ne živite život kakav imate.

Godine 1990. američki psiholog Randy Frost formulirao je 35 pitanja namijenjenih mjerenju perfekcionizma. On razlikuje tri tipa perfekcionizma. Prva vrsta je onaj samonametnuti "refren" koji vas progoni ponavljajući da biste morali biti bolji. To rađa visoko motivirajuću, ali u konačnici iscrpljujuću obvezu da postanete idealizirana verzija sebe.

Drugi tip je društveno propisani perfekcionizam, koji nas goni da pokušavamo ispuniti očekivanja drugih. Ali, taj progoniteljski glas okreće se i prema van jer i mi ćemo -budemo li u prilici - zahtijevati da oni oko nas također ostvare naše nemoguće ideale.

Teško je razlikovati navedene kategorije. Tako je imperativ da se bude mršaviji ili pametniji često potican "zborom" unutarnjih i vanjskih glasova. Lako je vidjeti kako se samokritičnost lako može kanalizirati u kritiku drugih.

image
Shutterstock

Klinička slika

Perfekcionizam je, dakle, vrlo sklizak teren. Klinički se očituje u velikom rasponu simptoma: depresiji i tjeskobi, opsesivnim poremećajima, narcizmu, psihosomatskim bolestima, suicidalnim mislima, zaokupljenošću umišljenom ili malom estetskom manom i poremećajima prehrane.

Perfekcionizam, upozorava Josh Cohen, ima kameleonsku sposobnost prilagodbe različitim tipovima karaktera i ranjivosti, što je možda i razlog zašto nikad nije kategoriziran kao barem laki mentalni poremećaj.

Teškoće u bijegu od zamki perfekcionizma sugeriraju je on ugrađen duboko u strukturu ljudske psihe. Kako god da smo odgojeni, mi sami formiramo ideal osobe kakva želimo biti.

Naposljetku, iako perfekcionizam može nagrizati naš osjećaj vlastite vrijednosti, malo nas bi se željelo odreći ambicije da se razvijamo i rastemo.

Kako možemo izolirati ovu zdravu težnju od rasplamsavanja perfekcionističkog žara? Nema lakih odgovora na to. Ne želimo zatomiti nadu da ćemo jednog dana biti priznati kao izuzetni u nečemu, ali moramo se neprestano odricati fantazije o idealnom sebi i žaljenja zbog nemogućnosti njezina ostvarenja.

Može se činiti da nas u odrasloj dobi perfekcionizam potiče na uspjeh. Ali, zapravo je to fundamentalno djetinjast stav. Prožima nas uvjerenjem da život zapravo završava kada odustanemo od nade da ćemo postati najbolja verzija sebe. Upravo suprotno, to je trenutak u kojem život konačno može opušteno započeti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
01. lipanj 2023 08:30