Put svetog Jakova, poznatiji kao Camino de Santiago, najstariji je i najdulji hodočasnički put na svijetu, koji godišnje na sjeveru Španjolske prođe više od sto tisuća ljudi. Nekoliko je ruta, a onom najpopularnijom, Camino Frances, prikazanoj u filmu “The Way” s Martinom Sheenom, puna 33 dana hodao je i naš novinar Vinko Paić. Ukupno je pješačio gotovo 800 kilometara i svaki dan pisao sve što mu se događalo na putovanju života. Ove nedjelje donosimo vam drugi dio njegova Camino dnevnika.
DAN 7. (Torres del Rio – Logrono)
Probudio sam se malo poslije šest. Odlučujem sam započeti današnje hodanje. Koliko god volim upoznavati nove ljude i razgovarati s njima, toliko me to zna i umoriti. Ali htio – ne htio uvijek nekoga novog upoznam na stazi. Danas me čeka hodanje do Logrona. Grad se nazire u daljini kroz šumu.
Leđa me svakim danom sve više bole. Točno prstom osjetim bolnu točku. Sigurno zbog ruksaka. Još je dalek put ispred mene. Danas sam baš potonuo. Pitam se mogu li ja ovo. Zaista je naporan ritam, pogotovo kad vidite uspone pred sobom. Sve veće su vrućine, a ja očito nisam u najboljoj kondiciji. Kad sam kod kuće, ne hodam svaki dan između 25 i 30 kilometara.
Ostalo mi je oko šest kilometara do Logrona. Prolazim kroz borovu šumu čiji me mirisi podsjete na Dalmaciju. Odjednom dobijem neku nadljudsku snagu, gotovo pa letim! Čak mi ni štap više ne treba. Ne znam je li to zbog Brufena koji sam jutros prvi put popio na Caminu da mi ublaži bolove u tijelu, zbog pomisli na Dalmaciju ili svega skupa... Znam samo da sam dobio energiju kakvu dotad nisam imao na Putu.
Smjestim se u alberge. Jedan sam od prvih peregrinosa. Vlasnik je jako ljubazan. Priča mi kako mu je punac rodom iz Hercegovine. Sad živi u Argentini. Ponudi me limunadom, a na krevetu me dočeka jabuka. Od umora sam odmah zaspao.
Probudim se oko šest popodne i odem do centra grada. Ovaj tjedan su dani La Rioje, regije u kojoj se nalazi Logrono. Grad je živ, toliko je ljudi na ulicama, sve pršti od veselja i pozitivne energije. Na putu prema prenoćištu zastanem pokraj parka gdje svira limena glazba. Baš volim Španjolsku! Mogu se zamisliti da jednog dana živim u njoj.
Sutra je novi dan, rekla bi Scarlett’ O’Hara! Odlučujem ići dan za danom i ne proučavati više staze koje dolaze. Prepustit ću se univerzumu neka me vodi i da mi snage. Završavam pisanje današnjeg dnevnika u velikom dvorištu hostela naslonjen na ogradu. Preko puta mene, koji metar udaljena, jedna djevojka naslonjena na zid piše nešto u bilježnicu. Možda isto dnevnik? Slatko smo se pozdravili i nasmijali jedno drugom dok sam ulazio u sobu i kretao na počinak.
DAN 8. (Logrono – Najera)
Danas sam jedva došao do Najere. Izišao sam iz prenoćišta već oko šest. Htio sam i prije, ali mi nije bilo po volji hodati po mraku. Logrono spava debelim snom. Totalna suprotnost od jučerašnjeg živog grada. Tu i tamo tek pokoja skupina mladih koji se vraćaju kući nakon izlaska. Prohladno je, ali uopće mi ne smeta.
Izlazio sam iz grada gotovo sat i pol. Put me vodio kroz prekrasan park s vjevericama i zečevima. Jedna je vjeverica cijelo vrijeme veselo skakutala oko mene i pratila me dio puta.
Stanem u selu Navarette popiti kavu i pojesti tortilju. Put je predivan i vodi me kroz polja vinove loze. Upoznajem starijeg Amerikanca iz Kalifornije, blizu Santa Barbare. Zove se Alvin. Hodamo zajedno oko pola sata. Govori mi kako je inženjer koji dizajnira dijelove za avione. Tu je s ostatkom obitelji, no oni ne mogu hodati puno pa često uzmu taksi.
Još mi je ostalo 11 kilometara. Krećem se i dalje među vinogradima. Odlučim se odmoriti usred jednog polja. Nailazi Eran iz Izraela i sjedne do mene. Kažem mu da izvadi gitaru koju ima i nešto zasvira. Počne pjevati stari hit Pink Floyda.
Eran me nije mogao pratiti pa je poslije nastavio svojim ritmom. Na ulasku u Najeru čujem kako me netko zove. Kad ono Maysie i EmiIy. I one su iznemogle od hodanja. Smjestim se u alberge pa iziđem do rijeke koja se nalazi odmah pokraj hostela i tu meditiram oko pola sata.
Odspavam sat vremena i s Eranom odem na večeru. Priča mi o dvojici sinova i supruzi. Zovu ga videopozivom. Doimaju se sretnom obitelji. Roditelji su mu umrli prije dvije godine. Još sanja njihov gubitak. Iznenadi me priznanjem da bi volio umrijeti u 75. godini. Smatra da je nakon tih godina čovjeku jako teško u životu i da se više ne može brinuti sam za sebe, nego ovisi isključivo o drugima.
Pitam se ima li ovaj moj Camino smisla. Sve je to lijepo, upoznaješ nove ljude, gradove, sela, hodaš kroz predivnu prirodu, čistiš se od svih negativnosti... Ali već nakon osam dana postao sam jako umoran. Onaj početni entuzijazam kao da je splasnuo. Kako i zašto, ne znam... Međutim, odlučan sam izgurati ovo do kraja pa makar ništa ne osjetio kad dođem u Santiago...
DAN 9. (Najera – Santo Domingo)
Za razliku od jučer, danas mi se vratio entuzijazam! Već je deveti dan iza mene. Sad sam lagano u onom raspoloženju: “Pa ovo funkcionira, ja to mogu!”
Počeli su mi se javljati lagani žuljevi. Nisu toliko kritični, stavio sam na njih posebne flastere, valjda će biti od pomoći. Ramena me i dalje bole dok hodam. Sve teže mi postaje u zadnjoj dionici kad mi ostane nekoliko kilometara. Tada doslovno padam s nogu. Osjećam da sam smršavio, bar mi se tako čini kad se u pogledam u ogledalo.
Jutros sam se probudio oko pet te iz hostela izišao prije šest, dok su se drugi taman budili. Na izlasku iz Najere hodam s Jennie i AnnHelen. Idemo zajedno dok se novi dan polako budi i sunce izlazi.
Jennie mi priča kako je dva puta pokušala sebi nauditi. Rastavljena je i majka dvoje djece. Čvrsto je zagrlim.
– Idi dan za danom, pokušaj meditirati i sve će biti dobro. Najgore je kad razmišljaš o budućnosti i analiziraš se. Sami smo sebi najgori neprijatelji – govori mi.
U prvom selu popijemo kavu i pojedemo doručak. U lokalnoj trgovini kupim salamu i kruh. Negdje je oko osam sati. Kratko se zapričam s prodavačem kad ugledam španjolske dnevne novine. Volim taj miris štampe. Podsjeća me na davna vremena i vraća u devedesete godine, kad bi tata svaki dan s posla donosio Slobodnu Dalmaciju.
– Slabo se prodaju novine ovdje. Sve je sad na internetu – prodavač će i na spomen Hrvatske izgovori... Pogađate čije ime? U pravu ste, Luka Modrić je u pitanju. Spomene i rukometaša Luku Cindrića koji također igra u Španjolskoj.
U Cirueni, zadnjem selu prije Santo Dominga, doslovno u sekundi odlučim da ću večeras bukirati sobu u hotelu samo za sebe. Treba mi malo privatnosti i da se konačno naspavam kao čovjek. Na Bookingu brzo nađem hotel, a sobu platim oko 50 eura. Inače noćenje u zajedničkim sobama dođe između 10 i 15 eura. Požurim i gotovo počnem trčati želeći što prije doći u hotel. Toliko sam sretan zbog toga da na sav glas zapjevam hit Aerosmitha “Livin on the edge” kad mi se pojavi na “plejlisti”.
Još uvijek sam u pokrajini La Rioja. Vidi se promjena krajolika. Više nema vinograda, a puno je travnatih površina. Ulazim u Santo Domingo na izmaku snaga. Pored mene prolazi mladi Talijan Mateo. Ima samo 17 godina i bez novca je. Snalazi se kako može. Divim mu se da je na Caminu. Što je spoznao snagu Puta! Pitam se kakav sam ja bio njegovih godina? Vjerojatno nisam imao pojma o životu.
Toliko su mi nedostajali vlastiti krevet i kupaonica da cijeli dan ne izlazim iz sobe. Navečer se prošetam mjestom i rasteretim ruksak nekih stvari koje mi uopće nisu trebale u ovih devet dana. Primjerice, vreća za spavanje. Bacim ih u smeće. Uskoro se vratim u hotelsku sobu i brzo utonem u san.
DAN 10. (Santo Domingo – Belorado)
Probudim se oko šest. Čujem da vani grmi i pada kiša. Mislio sam da ću ostati dulje u hotelu zbog kiše, ali vidim da je prestala, pa nešto iza osam krećem dalje. Oblačno je i nema sunca. Par peregrinosa također se uputilo prema današnjoj destinaciji Beloradu. Pozdravljamo se s “Buen camino”. Ne poznajem nikoga od njih.
Iako govore da je nakon deset dana Camino sve lakši, meni je – sve teži! Prvi dio puta hodam s lakoćom, bez upotrebe štapa, ali to kratko potraje. Na dolasku u prvo selo zamolim jedan par da me uslika pokraj zanimljivog murala. Na njemu piše da su do Santiaga ostala 564 kilometra.
Nastavljam dalje kroz prekrasne zelene ravnice koje ostavljaju bez daha. Danas mi je čak čudno hodati sam. Krenuo sam kasnije i svi su već odavno prošli stazama kojima hodam. Oko šest kilometara prije Belorada odmorim se u jednom malom kafiću na samoj cesti koji drži čovjek ih Kolumbije. U Španjolskoj živi već 22 godine.
Danas je vrijeme promjenjivo – od sunca do oblaka. Sada se nebo odjednom promijeni i počne kišiti. Prvi put na Caminu navlačim na sebe kabanicu i zaštitnu prevlaku preko ruksaka. Zadnji kilometri do Belorada me izluđuju. Ali sva patnja i bol prođu kad dođem u alberge. Smjestim se u prostranu spavaonicu, otuširam i operem odjeću.
Upoznajem ženu iz Izraela koja spava blizu mene. Već sam je viđao. Roni se zove. Kratko porazgovaramo. Bila je u Splitu i posjetila Modru špilju kod Visa. Jedrila je. Oduševljena je Hrvatskom. Poslije se spuštam do bazena i tamo se relaksiram čitavo popodne.
– Na Camino sam došao kako bih gledao svitanje – čujem Johna kako govori Roni.
Sjećate ga se? To je onaj 19-godišnji momak iz Teksasa kojeg sam upoznao penjajući se prema brdu Alto del Perdon iznad Pamplone. Kojem sam na stupu pokazao naljepnicu Hajduka. John dalje nastavlja ispitivati Roni o trenutačnoj situaciji između Izraelaca i Palestinaca jer želi to čuti iz prve ruke. Baš je bistar za svoje godine!
Prošetam se malo selom i odmah na prvu mi se svidi Belorado. Ovdje je inače spavala čitava ekipa filma “The Way” kad su ga snimali 2010. godine. Pogledajte taj film ako niste! U Beloradu ima prekrasnih murala na temu Camina. Gotovo sva sela i gradovi u Španjolskoj imaju svoj središnji trg ili, u prijevodu, Plazu Major. Na ovoj u Beloradu susretnem Lauren, Mikela i mladi par iz Irske: Hanryja i curu mu Alanu. Hanry mi kaže da je bio u Splitu i da su mu ćevapi vrh.
Vraćam se u alberge na večeru. Vlasnici Hani kažem kako ima jako lijep hostel koji odiše posebnom energijom. Nakon večere u vrtu porazgovaram sa Sarom, koju sam vidio još prvi dan kad smo prelazili Pireneje, oboje iznemogli i na izmaku snaga. Super je cura! Ima godina kao ja. I ona voli biti isključena od svega pa joj je mobitel često na zrakoplovnom modu.
Oko deset i pol već sam u krevetu. Sutra je naporan dan!
DAN 11. (Belorado – Ages)
Izišao sam iz prenoćišta već oko pet i trideset. Prvi dio puta hodam sa Sarom. Napuštamo Belorado u potpunome mraku i krećemo u nepoznato puni entuzijazma. U prvom selu s nogu pojedem doručak koji sam sinoć kupio u albergeu (sendvič, jabuka i sokić na slamku). Još je rano i nema ljudi. Ali... Odjednom kroz maglu vidim kako mi se približava ženska silueta. Za nekoliko sekundi Candan raširenih ruku ide prema meni. Izgrlimo se jer se nismo vidjeli nekoliko dana. Još od večere u Estelli. Bio sam uvjeren da je više neću vidjeti. Ispričam joj što mi se sve dogodilo u međuvremenu.
Stanemo u idućem selu na kavu. Tamo su Lauren i Hanry, AnnHelen i Jennie, stižu Carol i Roni... Tu su i simpatične sestre iz Amerike, divne gospođe Mary i Shally, koje sam već primijetio na Caminu. Jako su drage. Popijem kavu i nastavljam dalje sam. Jutro je mistično i prohladno, a polja kroz koja prolazim u magli... Potpuno drukčiji osjećaj nego prijašnjih dana, kad je sijalo sunce. Zapravo mi je drago da nije uvijek isto vrijeme...
Prije nego se popnem na visoku liticu i uđem u gustu šumu kroz koju me čeka čak deset kilometara hodanja do sela San Juan, jedna od američkih sestara, Shally, kaže mi da imam lijepu jaknu. Nisam mislio da ću tu plavu jaknu ikad obući na Caminu, no jutros je tako prohladno da sam je morao izvaditi iz ruksaka.
Kroz maglovitu šumu hodam uglavnom sam. Osjećaj je malčice čudan, ali nisam u strahu. Već odavno imam osjećaj da nisam sam na Putu i da me netko cijelo vrijeme vodi, čuva i štiti. Kako idem dalje i spuštam se prema San Juanu, magla polako nestaje, pojavljuje se sunce i postaje jako vruće. Noge me užasno bole, najviše dosad. Na objema petama imam dva velika žulja. Jedva, ali baš jedva dođem do Agesa.
Smještam se u alberge. Odem prošetati selom i smjestim se na livadu pokraj mjesne crkve, gdje ovo pišem. Mislim da ću nakon večere rano na spavanje. Jaaaaako sam umoran. Danas mi je bio najteži dan. Ne znam kako ću nastaviti hodati. Hoću li uopće biti sposoban sutra krenuti. Umirem od bolova u nogama. Možda da sutra uzmem dan pauze?
U 19 sati dolazim na večeru. Sjedio sam na vrhu stola, meni s lijeve strane bile su Roni, jedna gospođa iz Švedske i AnnHelen, a s desne Mary, Shally, Jennie i obitelj iz Australije (o njima sam već pisao, to su ona žena i muškarac koji čitavim putem guraju sina u kolicima). Mary i Shally se zanimaju za Međugorje. Pokažem im ga na karti na mobitelu i kažem da je blizu moga Splita. Da moraju doći! Gane me kad mi Mary pokaže slike svoje djece, među kojima je posvojena djevojka iz Kine. Toliko je plemenita žena! Vidi joj se to u očima. Mary isto piše dnevnik. Radi kao profesorica u Chicagu, a Shally je dadilja.
Dolazim u alberge oko osam i pol, vani je još dan. U sobi nema nikoga. Istog trenutka utonem u san.
DAN 12. (Ages – Burgos)
Bit će mi žao jednom kad završim Camino! Sad već osjećam da sam tome sve bliže. Iako je tek dvanaesti dan, čini mi se kao da hodam puno više. Kad udarim pečat u hodočasničku putovnicu i napišem datum, shvatim koliko dani brzo prolaze.
Uvijek ću se rado sjetiti svih ljudi koje sam upoznao. Otvorimo se jedni drugima onoliko koliko to sami želimo. Svaki je dan jedna nova avantura i priča za sebe. Stigavši u Burgos, dok smo čekali da se čekiramo u hotel, na terasi kafića razgovaram s Roni. Suprug joj je umro u dobi od samo 60 godina. Bio je sportaš amater. Jednog dana samo se srušio u kući. Srce... Ostala je sama s trojicom sinova. Bilo je to prije četiri godine. Tri su trebale proći da nastavi dalje. Iznajmila je obiteljski stan i preselila se u manji, gdje sada živi s jednim od sinova. Roni je u mirovini, a s poslom je proputovala gotovo cijeli svijet. I njezin je otac volio putovati pa je tu ljubav prenio na nju. Razgovaramo o Bogu.
– Iako sam Židovka, ne vjerujem u Boga!
Na to joj odgovorim da ni ja nisam pretjerano religiozan, no da nastojim vjerovati kako ipak postoji neka sila koja je stvorila svemir, livade, šume, planine, oceane, ljude, životinje...
– Ako Bog postoji, on ti neće zamjeriti što nisi živio prema pravilima koja nalaže tvoja vjera. Najvažnije od svega je da budemo dobri ljudi! – Roni će.
Jutros sam se probudio točno u pet. Emily mi je rekla da sam čvrsto spavao, nisam čak čuo ni troje drugih ljudi koji su dugo u noć razgovarali u našoj sobi.
Grmlje i šipražje
– Bio je to pravi beauty sleep – dodala je Maysie.
Nakon izlaska iz prenoćišta pokušavam naći žute strelice Camina. Stavim svjetiljku na čelo jer je još noć i ništa se ne vidi. Javne rasvjete nema. Uskoro nađem put koji vodi kroz grmlje i šipražje. Malo mi se uvuče strah u kosti, ali opet imam osjećaj da me netko vodi i pokazuje mi put. Izlazim na cestu i uskoro čujem glasove drugih peregrinosa. Stanem u prvom selu popiti kavu i pojesti doručak. Sjednem zajedno s Maysie, Emily i Brianom. Nailazi simpatična Mi, cura iz Južne Koreje. Sva u strahu jer su je skoro napala dva napuštena psa, pokraj kojih sam i ja prije prošao. Režala su na svakoga jer smo očito zašli na njihov teritorij. Ne baš ugodan osjećaj. No ne vjerujem da bi bili u stanju napasti.
Obrisi Burgosa vide se u daljini. To je drugi najveći grad na Caminu. Prethodnih dana bila mi je dilema hoću li do grada ići kroz industrijsku zonu prepunu automobila (tu dosta peregrinosa uzme autobus do grada) ili kroz pomalo divlji rezervat prirode uz rijeku, put kojim ide manje ljudi. Dogovorim se s Maysie, Emily i Brianom da ćemo ići kroz prirodu, a pridružuje nam se i Roni. Bilo je baš lijepo tih nekoliko sati hodati s njima. Krajolik me podsjetio na rijeku Žrnovnicu, uz koju često šećem.
Dolazimo u Burgos oko podne. Noge su me opet počele lagano boljeti, ali lakše mi je nego jučer. Opet imam sobu samo za sebe, jedino je kupaonica zajednička. Danas sam odlučio da neću prati odjeću, nego se samo odmarati. Navečer idem do centra i shvatim da mi se Burgos veoma sviđa. Ima neku posebnu energiju. Šetam se ulicama koje me podsjećaju na dalmatinske kalete i preko plaze Mayor dolazim do katedrale. Zaista je fascinantna i ostavlja bez daha. Candan mi hrli u susret. Dogovorim se s Mary da se sutra nađemo u 6.15 ispred katedrale i krenemo zajedno.
DAN 13. (Burgos – Hornillos de Camino)
– Ono što krasi pustinju, reče mali princ, to je što se u njoj negdje skriva bunar...
Danas je počela Meseta! Idućih sedam dana hoda se kroz golemu visoravan bez trunke hlada. Doima se poput pustinje iako niste u pustinji. Za mnoge peregrinose Meseta je najzahtjevniji dio Camina, psihički i fizički. Temperature se ovdje kreću i iznad 40 stupnjeva.
Jutros sam sačekao Roni ispred hotela u šest kako smo se i dogovorili. Odemo do katedrale, gdje ćemo se naći s Mary, no vidimo je već nakon nekoliko minuta na ulici. Kod katedrale susretnemo Jennie i AnnHelen. Čekamo i Candan, međutim nakon tri minute idemo dalje jer nije dolazila. Sinoć mi je rekla da tako učinim ako se to dogodi.
Napuštam Burgos, grad koji mi se uvukao pod kožu. Ima lijepu energiju, najljepšu katedralu koju sam vidio u životu i svakako bih se volio opet vratiti.
Dobar dio jutra, dok je svitalo, hodam s Mary. Uhvatio sam čak i njezine brze korake. Sestra joj je jutros išla kući pa je tužna. Kroz suze mi priča o svom 21-godišnjem sinu koji je poginuo u prometnoj nesreći prije dvije godine. On je jedno od troje djece koje je posvojila, a ima i biološkog sina. Uistinu jedna posebna, iznimna i hrabra žena. Ima godina kao i moja majka. Razgovarali smo o svemu, zanimalo ju je kakva je hrvatska hrana, Međugorje, kako je raditi kao novinar...
U jednom selu popijem kavu i ugledam na zidu novčanice koje ostavljaju hodočasnici iz svojih zemalja. Na njima su napisane i kratke poruke. Primijetim i hrvatske kune. Na novčanici od deset kuna napišem: “Vinko Paić, Split, Croatia. Buen Camino.” Stavim i jedno srce. Konobarica mi da pribadaču da novčanicu stavim na zidni pano među ostale kune. Eto, sada sam i ja ostavio jedan mali trag na Caminu!
Jedva se dovučem do Hornillosa, gdje ugledam Saru i Carol koje nastavljaju dalje. Idućih dana će ubrzati ritam da stignu na povratni let za Ameriku. Nadam se da ćemo se ipak još vidjeti na Caminu. Prenoćište u kojem večeras spavam prekrasno je. Vlada prava domaća atmosfera.
Vani je tako vruće. Gori zemlja! U dvorištu upoznajem dva Mikea, mlađi živi blizu Londona, stariji je radijski producent u mirovini, iz Australije. Malo odspavam pa se predvečer prošetam selom koje se sastoji od samo jedne manje ulice. Kad me vidi, Mikele počne vikati na talijanskom: “Vinkooooo, mio!” (Vinko, moj).
Za večerom sam u društvu s Jennie, AnnHelen, Maysie, Emily, Brianom, Elaine... Pridruže nam se i dva Mikea s prijateljicama, Britankama Hazel i Julijom. Šale se da su oni družina koja se zove “Četiri Mikea”. Jedemo ukusnu domaću paellu. Nakon večere dolaze prijatelji obitelji koja drži alberge. Jedna gospođa spontano na gitari počne svirati španjolske tradicionalne pjesme. Oko sat vremena pjevamo i plešemo u vrtu. Bilo je predivno. Najljepša večer na Caminu!
DAN 14. (Hornillos de Camino – Castrojeriz)
Dobro sam spavao! Probudio sam se oko pet i vidio da su Maysie i njezini prijatelji već otišli. Ni bračni par iz Francuske nije tu. Otuširam se, doručkujem i popijem kavu s AnnHelen i Jennie. Malo poslije šest iziđem iz albergea. Prije toga napišem jednu lijepu poruku u knjigu pohvala jer mi je ovo dosad bio najdraži alberge.
U Castrojeriz stižem već oko 11. Taman da izbjegnem vrućine. Bilo je božanstveno ujutro u zoru hodati Mesetom dok sunce polako izviruje. Samo ja, nepregledni predivni krajolici oko mene i cvrkut ptica. Susreo sam tek jednu stariju gospođu.
Danas se planiram samo odmarati i odmarati! Nisam u najboljoj formi. Ramena i leđa me bole, noge da i ne govorim. Stvarno ne znam kako hodam. Teško je, ali ipak uspijevam. Žao mi je jer mislim da se s dosta ljudi koje sam upoznao više neću vidjeti.
Mnogi su produžili dalje. Ispred albergea upoznajem Karine iz Brazila. Tek joj je drugi dan Camina, počela je iz Burgosa i još je sva entuzijastična. Toliko da se planira popeti na dvorac na obližnjem brdu. Daje mi savjete koja mjesta posjetiti u Brazilu.
Nakon što u lokalnom dućanu kupim par stvari, srušim se na krevet i samo izležavam. Jako je vruće. Jedva se diše. Navečer odem na večeru do hotela gdje je Candan. Kaže mi da je i Maysie tu. Razveselim se i bude mi žao što se nismo vidjeli. Jako mi je ta cura prirasla srcu. Ima neka posebna energija među nama, još od prvog dana kad sam je u Puenta la Reini zamolio da mi posudi 50 centi na automatu za piće.
Nebo se odjednom promijenilo. I dalje je sparina, ali kao da će oluja. Srećom nije me uhvatila na putu prema albergeu. Vani je još dan. Sunce danas zalazi u pet minuta do deset. Vrijeme je za spavanje! Samo da me sutra noge ne budu boljele toliko...
(nastavlja se...)