StoryEditor
ŽivotBitan je put, ne hotel

'Nisam Krleža, ali Krleža ne bi uspio odvoziti što sam odvozio ja!': splitski bajker Željan Rakela u knjizi opisao svoje najveće motoavanture

19. siječnja 2018. - 22:00

Odrastanje u Splitu osamdesetih godina prošlog stoljeća – bilo je posebnim blagoslovom, grad kao i danas "najlipši na svitu", djeca biciklima vladala ulicama, a u kinu su se vrtjeli filmovi Brucea Leeja i pojavio se fantastični Mad Max.

- Zbog Brucea Leeja sam se počeo baviti borilačkim sportovima, a zbog Mad Maxa sam zavolio motore – priznaje nam Željan Rakela (41). Tri stotine i šesto tisuća kilometara je prešao Rakela na svojem motoru BMW R 1200 GS (za one koji se ne razumiju u mototehniku, poput autorice teksta, posebno pojašnjenje: to je jaaako velik i moćan motor!) u posljednjih sedam godina, obišao je pet kontinenata, posjetio više od sto država svijeta i sada o svemu tome napisao knjigu. Dakle, ne samo da je bajker napisao knjigu, već će je predstaviti u Hrvatskom narodnom kazalištu!

- Apsolutni sudar dviju kultura odvit će se u splitskom teatru sutra, u subotu 20. siječnja, točno u 11 sati. To mi je baš bila želja, zatražio sam i dozvolu da se motociklisti smiju za tu prigodu parkirati u špaliru pred teatrom, mislim da će to biti posebna slika – sanjari Željan, a tada nam u detalje pripovijeda kako je ostavio volan i dohvatio se olovke.

- U Nepalu sam sreo jednog njihova svećenika. Pozvao me u njegovu baraku i tu smo razgovarali o svemu. "Kad je luda glava, cijelo tijelo pati", kazao mi je pokazujući na mene. I tada me podučio kako za dobar i kvalitetan život u svemu trebaš imati balans – veli. Kome više treba balans doli bajkeru, sve mi tako pokušavamo biti duhoviti, ali otkrivamo kako je Željan u tom razgovoru, pored vatre, obasjan narančastom svjetlošću – naučio najveću lekciju u životu. I toliko je dobro naučio da ju je u praksi posve i primijenio.

- Taj mi je svećenik tada kazao kako mi za balans u životu vrijedi do 40 godine života napraviti tri stvari. Prva: napraviti dijete, druga: zasaditi stablo i treća: napisati knjigu!

- Moja mala Lana Marija ima godinu i sedam mjeseci, prvi zadatak obavljen – smije se bajker.

Sadnicu "Hajdukove" murve je posadio pred svojom kućicom u Ložišćima na Braču dva dana prije okrugloga rođendana, a i, kao što smo vam već i rekli – napisao je čovjek knjigu. I to ne bilo kakvu, već na 320 stranica opisao u detalje svoje motoavanture, priložio tome preko sto ilustracija, napravio priručnik za svakog onog koji njegovim tragom – želi provesti dva kotača.

- Rekao mi je prijatelj kako nisam Krleža, ali i da Krleža ne bi uspio odvoziti što sam odvozio ja – smijemo se upoznavajući ga. Dječak iz radničke obitelji uspio je u životu sve postići sam. Ništa zlatna žlica u ustima, ništa nasljedstvo, ništa sreća, samo rad i samo trud. Kao iskusan sportaš pokrenuo je svoj Kick boxing klub "Terminator", u 23. godini života otvorio tvrtku za zaštitu osoba i imovine, "Protector Rakela". S ponosom napominje kako mu firma do danas ima isti OIB, kako nikada nisu bili u blokadi, kako 50 zaposlenika redovito prima plaću.

- Za uspjeh treba biti gladan – kaže.

- Ja sam ti živi dokaz da iz ničega možeš napraviti nešto, teško je, ali izvodivo. Razumijem mlade ljude, žele puno, žele odmah. Slome nešto u sebi i odu! A ja im govorim, a mislim da imam na to pravo s obzirom koliko sam svijeta prošao, da imamo najljepši komad planeta – zazrcalile se oči Željanu, ali nakon malo češkanja po čelu dodaje:

- Najljepši dio svijeta, ali ga uopće ne zaslužujemo! Svi ovi naši vodeći ljudi bi trebali putovati, upoznati svijeta, osjetiti i glad i žeđ i probleme i nakon toga bi tek bili kompletni – zaključuje.

Željan je dijelom Rotary svijeta, član je splitskog kluba Split Plus, i kroz tu udrugu ljudi željnih i sposobnih pomagati drugima dodatno se ostvario. Organizirao je uz pomoć prijatelja Rotary Moto Rally Plus, u kojem su lani obišli Lijepu našu i uspjeli prikupljenim donacijama napuniti socijalne samoposluge. Ovog ljeta želi okupiti barem tisuću motorista, s istim ciljem.

Vraćamo se polako na priču o motorima i putovanjima. Jedan bajker i jedno dijete nekadašnjeg bajkera. Pod ovaj tekst potpisano "dijete" bajkera, s doživotnom roditeljskom zabranom sjedanja na motorkotač, izgara od znatiželje upitati – hoće li jednoga dana Lana Marija smjeti sjesti za volan?

- Hm – mrmlja i skreće temu. To su te tate. Znamo ih mi.

Prije dva desetljeća prvo putovanje završilo je neslavno, planirao je motorom obići Sloveniju.

- Stigao sam do Muća – veli. Frontalni sudar, kamion, dvadeset i osam slomljenih kostiju i embolija pluća. Vanjski fiksatori i silne operacije, a šta ću ti reć! Tibija, femur, fibula, zdjelica, rebra, rame, sve sam to polomija, tribalo mi je šest godina da se oporavim! Strast, ljubav, tako pojašnjava silnu želju o povratku u sedlo, jer razumnog odgovora nema. Svjestan je svih opasnosti, sve mu je savršeno jasno, ali:

- Emocije su zajebana stvar! Gledaj, motoristi su rizična skupina, poput vojske, recimo, svakodnevno gledamo smrti u oči. Prevelik broj mojih prijatelja je stradao u vožnji, nažalost, ali gledaj, ako pređem godišnje četrdesetak tisuća kilometara, a znaš da prosječan vozač pređe do sedam tisuća, onda je to jednostavno tako – jasno će. Deset godina ga je i supruga Ivana pratila na putovanjima, dok se nije dogodila Lana Marija.

- Ivana ti je moje jedro, a ne sidro. Ne drži me, nego me podupire – romantičan je Željan. Zbog nje je jednom od Istanbula do Splita "potegao" bez stajanja. Trebalo mu je 26 sati vožnje, a zaustavljao se samo da napuni gorivo i obavi formalnosti na granici. Na naše praktično pitanje – je l' ga boljela, oprostite, guzica, odgovara:

- Navikla je! To ti je moj "Iron But"! A što li je "Iron But" sve tek prošla u Australiji, ljudi moji! Naime, Željan je poželio u 60 dana obići usamljeni kontinent. Zamislio, ostvario.

Sletio u Sydney, sjeo na motor i vozeći po gradu, nepoznatim mu avenijama, razmišljao kojim će putem i kamo. Tako zamišljenom odjednom mu pred kolo istrči muškarac i maše rukama, zaustavljajući ga.

- Kaže on: Alo, brale, šta'š ti ovdi?! Parilo mi se ka da san u Splitu, a ne u Sydneyju – smije se Željan. Splićo koji ga je zaustavio bio je Boris Tošić, odgojen na splitskim Brdima, koji je ostao šokiran vidjevši na ulici vozilo splitskih registarskih oznaka. Pokupio je Željana, pokazao mu sve što se u australskom centru vidjeti mora, kupio mu ruksak, darovao sat i, najvažnije, uputio ga kome će se u idućem gradu javiti.

- U dva mjeseca lutanja po Australiji – dva sam puta platio noćenje u hotelu, sve ostalo su me smještali ljudi, većinom naši, potom oni koje bih baš toga dana upoznao na cesti. To ti je kruna svega! Danas se svašta naziva avanturom, znaš, a ti se moraš snaći. Bitan je put, ne hotel, ne bazen, ne SPA. Put je čarolija – govori nam. U toj čarobnoj Australiji dogodila mu se i nesreća, da ne mislite kako je sve cvijeće. U pustinji Simpson propao mu je prednji kotač u mekan pijesak, teška mašina ga povukla za sobom i oborila na tlo, a stražnji kufer ga svom silinom udario po nozi i izbio mu skočni zglob.

- Ležim tako u bolovima, mozak radi na 300, mislim se što ću, kad, odjednom, sleti do mene vrana. Minut poslije i druga. Gledaju me, gledam ja njih i mislim se – ako se ne snađem, za par mjeseci će neki slučajni prolaznik ovdje naći samo motor i par koščica – smije se Željan. Ponekad čovjek mora sam sebi blokirati misli, stisnuti srce i zube, da bi preživio. Uspio je sam sebi namjestiti zglob, ranjenu nogu zalijepiti „izolir-trakom“ i potom je takvu betežnu – nasloniti na volan i voziti 600 kilometara do idućega mjesta.

- Vozim se i pjevam: Mnogi su me vjetrovi tukli, mnoge kiše prale, sunca pržila, asfalti kosti lomili i kožu derali, a ja i dalje vozim, i danas me uhvati smijeh kad se te slike sjetim – veli, ali australskih je 21 tisuću kilometara ukrotio. Deset godina nakon one gotovo kobne nesreće i neuspjelog odlaska na put, odlučio je u 60 dana obići svijet. Sjeo, krenuo i stigao do Sibira.

- Malo poviše Mongolije izletio je ispred mene neki Rus. Uglavnom slomljeno koljeno, prsti na nogama, skršen motor. Nazvao sam suprugu, pa da se ne prepadne, kazao joj kako mi je dosadilo i kako se vraćam kući – pripovijeda bajker. Tada se, priznaje, zapitao što mu to sve treba?!

Zapitao se i zaboravio što se pitao. Uspio je sa slovenskim auspuhom tvrtke „Akrapović“ u pet godina prijeći 210 tisuća kilometara – bez servisa, bez kvara. To je, do danas, ostao najjači motoristički test. U Pakistanu ga jednom zadržala vojska na ispitivanju, osam sati njega i dvojicu prijatelja i djevojku jednog od njih – ispitivali tko su, što su, što žele.

- Spasila me Slobodna Dalmacija!

- Ma daj?!

- Ozbiljno, izvukao sam presicu, jedan od tvojih kolega dao mi ju je onako – za sreću, i odglumio da smo novinari, da za nama ide cijela ekipa, pa su nas pustili! Zanimalo nas je koja mu je scena, uspomena, slika na svim tim kilometrima bila i ostala najupečatljivija.

- Jedan potpuno bizaran događaj dogodio mi se na Nepalu. U jednom mjestu neplanirano stanem pred nekim vratima, skinem kacigu, siđem s motora, samo da razgibam noge, kad odjednom dotrči do mene djevojčica i vuče me prema tim vratima. Vrata se otvore, preda mnom veliko, ogromno dvorište i cijeli špalir sređene djece, dočekuju me aplauzom, poklanjaju mi cvijeće, vojnik mi na glavu stavlja kapu, salutira mi – nabraja nam Rakela. Djeca su još neko vrijeme za Željana pjevala, a onda su se svi razišli, ostavivši ga u čudu. Da je junak animiranoga filma, crtač bi mu nad glavom upitnik nacrtao.

- Najvjerojatnije su me s nekim zamijenili – smije se. A zamijenili su i par slova jednom prilikom, pa mu njegov ljubljeni BMW umjesto u Istanbul iz Katmandua otputovao u Islamabad. Četiri dana ga je na aerodromu u Turskoj Željan čekao, spavao na klupama u čekaonici. Avantura, što ćeš.

Mogli bismo sa svjetskim putnikom tako mi ćakulati danima, slušati ga kako žali što još nije nogom stupio u Južnu Ameriku, ali hoće. Ne sumnjamo ni trena. Ljubomorni. Ali – silno.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

29. listopad 2020 16:57