Splitska Riva zasjat će ove nedjelje s pregršt rozih boja zahvaljujući utrci "Race for the Cure" čiji je cilj prevencija i smanjenje smrtnosti raka dojke. Radi se o najvećem svjetskom događaju u borbi protiv ove bolesti, koji se svake godine održava u više od 140 svjetskih gradova.
Prvi je put u Hrvatskoj i emocije će biti jače nego ikad, a najdirljiviji trenutak zasigurno će biti ceremonija puštanja rozih balona u zrak, uz pjesmu Olivera Dragojevića "Vjeruj u ljubav", za sve one koji iz bitke nisu, nažalost, uspjeli izići kao pobjednici.
U čast tim hrabrim ženama, ali i muškarcima (naime od raka dojke zna oboljeti i jači spol), svoj će balon pustiti i Splićanka Karmen Roglić.
Nakon što je prije pet godina sasvim slučajno za vrijeme dežurstva u bolnici na lijevoj dojci napipala kvržicu, ova viša anesteziološka tehničarka u splitskom KBC-u suočila se s dijagnozom maligne bolesti. Imala je rak dojke.
Sreća u nesreći je što je otkriven u ranoj fazi. Napravljena joj je i kvadrantektomija, odnosno odstranjene dojke zahvaćene rakom.
– Važna je samo glava – nasmijano će Karmen čim smo otvorili ovu temu, dok smo razgovarali na Zenti okruženi morskim plavetnilom.
Nemoguće da se meni dogodilo
– Preteško mi je to bilo prihvatiti, mislite pa nemoguće da se to dogodilo baš meni. U prvom trenutku šok i nevjerica, a onda shvatite da se morate boriti za život. Odmah sam se uhvatila interneta i krenula istraživati što više mogu o svemu.
Ali mislim da to nije dobro i da bi čovjek trebao sam sa sobom to proći, prihvatiti i ići dalje. Svi mi na svoj način različito doživljavamo i reagiramo na određene životne situacije.
Niti imamo istu podršku. Doktorica Nives Frleta Ilić napravila mi je punkciju i poslala me na operaciju, koju je obavio njezin suprug, kirurg Ilić. Trebalo je vremena da se počnem boriti za život i da sve prihvatim.
Imala sam veliku potporu svoje obitelji, prije svega supruga i kćeri, roditelja i sestre. Tu su još i prijatelji te liječnica na onkologiji Branka Petrić Miše, medicinske sestre, prijateljica Vedrana Jurić.... Pomogli su mi da krenem dalje – veli Karmen.
Oporavak je trajao oko šest mjeseci, a na posao se vratila nakon godinu dana. Prošla je kroz 16 ciklusa kemoterapije i 30 zračenja. Trenutno je na hormonskoj terapiji i pije jednu tabletu dnevno koja blokira neželjene hormone u njezinu tijelu.
Nisu znali što bi rekli
Gubitak kose joj je teško pao.
– Kad sam se pogledala u ogledalo i vidjela da nemam kose, u tom sam trenutku zapravo sve prihvatila. Bilo je to dva tjedna nakon prve kemoterapije. Nakon svega, rekla sam da više nikad ne bih imala dugu kosu. Super se sada osjećam u ovoj koži s kratkom frizuricom – ističe. Nije voljela da je sažalijevaju, štoviše smetalo joj je kad bi drugi ljudi došli do nje i plakali.
– Kad sam se vratila na posao dosta kolega mi je reklo da su me htjeli nazvati, no ne znajući što bi mi kazali odustali bi. Obično pitaju kako si, a sad im je bilo teško to pitati.
Bila sam jako optimistična, snagu mi je davala misao da imam kćer uz koju sutra moram biti i pomoći joj, kao što su i meni moji roditelji. Bila je jedan tunel kroz koji prolazim, ona se nalazila na njegovu kraju dok sam koračala prema njoj. Taj me optimizam neprestano vukao – priznaje.
Sredinom listopada 2017. ponosno je zajedno s ostalim ženama i Oliverom Dragojevićem stala na pozornicu HNK Split na proslavi 50. godišnjice Županijske lige protiv raka.
– Bio mi je to prvi izlazak nakon što sam pobijedila rak. Zapjevali smo "Vjeruj u ljubav". Preplavile su me strašne emocije, pogotovo sam bila ganuta Oliverom, koji je tada prvi put u javnosti pokazao da nema kosu. Bio je dosta umoran i iscrpljen, no veselio se što je mogao zapjevati u rodnom Splitu, kao i koncertu u prosincu te godine koji se, nažalost, nikad nije dogodio.
Svoju bolest smatra putovanjem života na kojem je bilo i smijeha i suza. Od njezina povratka ne strahuje.
– Ne mogu misliti o tome, ne smijem. Svakome od nas može se dogoditi neka nova bolest. Moramo naći nešto u što ćemo početi vjerovati jer onda gubimo strah. Budući da strah nikad ne bismo smjeli slušati time gubimo i život. Svojom snagom i vjerom otvaram vrata života iza kojih se nalazi sva ljubav, naši snovi, prošlost i budućnost.
Postala sam bolja
Nakon oporavka prepoznala sam sebe, svoju dušu, tijelo i želje za životom. Strah od smrti kao da nije ni postojao. Slavila sam život i spoznala da je njegova najveća vrijednost zdravlje. Nakon svega idem na putovanje u kojem postajem bolja, blaža, puna ljubavi i čovječnosti.
U bolnici, mi zdravstveni djelatnici, mislimo na budućnost svih ljudi koji dolaze i trebamo im pomoći kako bi svoje stanje što lakše prihvatili te im jačali nadu i vjeru u ozdravljenje. Dani boli teku, ali prolaznost ništa ne znači. Sretan si ako si voljen, shvaćen i prihvaćen u svojoj sredini jer taj osjećaj doživiš samo jednom i nikad više. Ljubav, patnja i bolest povezuju život – ljude, zaključuje hrabra Karmen i završava naš razgovor riječima:
– Mi ove nedjelje trčimo za ljubav, za nadu, za ozdravljenje. Za mamu, za sestru, za prijatelja, za sebe, jednom riječju – za život! Rak nam može napasti tijelo, ali nikad ne smije oduzeti dušu i nadu!