Mozaik Showbizz

Prošlo je 12 godina

Našli smo Sinjanina koji je otpjevao 'Co to maš': i danas mu zbog hita šalju snimke s vjenčanja, a otkrio nam je i s kojim Splićaninom odnedavno surađuje

Prošlo je 12 godina

Karizmatični glazbenik rodom iz Sinja sa zagrebačkom adresom, Bobo Knežević (42), šarmirao je Hrvatsku hitom "Co to maš" prije više od deset godina. Kad je sugestivnu, komično-erotsku pjesmu mlađahni Bobo onomad sugestivno otpjevao drhtavim glasom, istom je ušao u anale pop-glazbe, te se učinilo da je hit o šumarku polučio uspjeh koji će biti teško ponoviti...

No, Bobo je nastavio niz manjih i većih uspješnica i kao da, upravo u četrdesetima, najbolje za njega tek dolazi. O čemu je riječ, ispričao je za nedjeljnu "Slobodnu".

Je li ti pravo ime Bobo?

– Da. Bobo mi je pravo ime.

Kako si?

– Nisam podložan vremenskim promjenama ni atmosferskim prilikama, i usput radim ono što volim, tako da se uglavnom osjećam odlično. Hvala na pitanju.

Okej, idemo sad malo ozbiljnije. Na zadnjem Zagrebfestu imao si zajednički nastup s poznatim tekstopiscem Sašom Antićem, koji potpisuje reperski dio tvojeg novog singla "E, moj Damire". Riječ je o pjesmi koja na lepršav način govori o surovoj društvenoj zbilji, o sve više onih koji žive iznad svojih mogućnosti te se u krajnjem financijskom škripcu, naposljetku, utječu beskrupuloznim kamatarima.

Pjesma je lišena happy enda "kroz valcer", a glazba sugerira više ljubavni šlager nego horor. Osjećaš li se pomalo nadrealno? Definicija nadrealizma (najpoznatiji likovni predstavnik tog pravca bio je slikar Salvador Dali, nap.a.), naime, jest: više realnih dijelova povezano u nerealnu cjelinu...

– Ne osjećam se nadrealno, nego, nažalost, jako realno, što sam skupa sa Sašom pokušao prenijeti u pjesmu i spot. Pojam dužničkog ropstva u bilo kojem obliku danas je jako raširen, konstantno prisutan i vrlo realan, bilo da se radi o dugovanju prijateljima, rodbini, bankama ili ljudima s one strane zakona. Damir je personifikacija osobe izgubljene u nerazmjeru između svojih želja i realnih mogućnosti, zbog čega na samom kraju snosi posljedice svojih pogrešnih odluka. U cijeloj toj priči nadrealna su samo očekivanja i želje tragičnog junaka pjesme, dok su konzekvencije i surova zbilja itekako realni. O tome u svakodnevnom životu svjedoče brojne ovrhe, deložacije, sudske parnice i druge manje lijepe teme iz crnih kronika. Drago nam je da je Zagrebfest otvorio prostor za ovakvu tematiku, koja nije uobičajena na festivalima zabavne glazbe.

 

 

Zašto baš ime Damir, a ne, recimo, Andrija?

– Prozaično. Osobno ne poznajem ni jednog Damira s problemom o kojem se govori u pjesmi. Ime sam izabrao da bih zadovoljio lirsku estetiku, odnosno da mi "rima štima", naročito u refrenu "E, moj Damire – što će biti s tobom kad dođu ljudi da dug namire". Da je kojim slučajem pjesma govorila o piću, moglo bi se, na primjer, rimovati "Andrija, Andrija – opet si se napija" ili nešto slično (smijeh). Ime je u pjesmi od manjeg značenja i u službi je rime, te radnje. Svi smo mi nekad bili ili smo Damir – naravno, u manjoj ili većoj mjeri...

Tvoji su tekstovi intrigantni i duhoviti, te nakon erotiziranog broja "Co to maš" i fantazmagoričnog "Dominika", čini se, sve više socijalno angažirani. Znači li to da sazrijevaš?

– Glazba svakog kantautora sazrijeva skupa s njim i to je nekakav logičan proces. Nemoguće je na isti način pisati glazbu s dvadeset godina i sada, iako neke temeljne smjernice uvijek ostaju iste. Socijalna tematika mi je uvijek bila osnovni motiv za pjesme. S obzirom na to da smo u društvu svi usmjereni jedni na druge, u toj interakciji se događa širi spektar situacija i okolnosti koje mogu poslužiti kao tema za pjesmu. To nije slučaj s klasičnim ljubavnim pjesmama, jer se one svode uglavnom na opjevavanje neuzvraćene ljubavi, pa u nekom kreativnom smislu takav glazbeni izričaj mene ne uzbuđuje previše. Osjećaj je dobar jedino ako pjevate o onome što vas uistinu zanima. U mom slučaju to je uglavnom društvo i snalaženje pojedinca u njemu. Čak i u pjesmi "Dominik", koju ste naveli, postoji izrazita socijalna crtica iz života noćnog čuvara i njegove potpune alijenacije od društva.

Pjesma "Na zidiću" nježno portretira kvartovskog luzera koji "na zidiću cili dan gušta u piću". Gdje je snimljen spot? Je li te nadahnuo neki posebni kvart, kojega grada, neki prizor možda...?

– Pjesma "Na zidiću" ne portretira isključivo besposlenu osobu koja svoje slobodno vrijeme provodi ispijajući alkohol, nego se referira na cijelo jedno razdoblje predinternetske faze, kad je famozni zidić bio mjesto okupljanja i praktički centar svih društvenih zbivanja. U tom razdoblju manjeg društvenog raslojavanja na famoznom zidiću sjedili su rame uz rame i doktori znanosti i najveći zgubidani, inženjeri, ugledni odvjetnici i lokalni "problematici", kao i umirovljenici i djeca svih uzrasta i generacija. Iz te perspektive zidić nije samo komad betonskog bloka namijenjen gubljenju vremena, nego jedna cijela filozofija ulice koja osobu, na ovaj ili onaj način, obilježi za cijeli život. Inspiraciju za pjesmu pronašao sam u rodnom Sinju i uspomenama na događaje i ljude s kojima sam dijelio isto vrijeme i prostor u razdoblju svog odrastanja. Pjesma "Na zidiću" svojevrstan je hommage mom djetinjstvu.

Ajmo se malo vratiti tvojem prvijencu, pjesmi "Co to maš", koja te proslavila prije petnaest godina, a nije izgubila na svježini ni danas. Pjesma sugestivno otpjevana drhtavim glasom koji ukazuje na, možebitno, pubescentnog pjevača, s vremenom se prometnula u, rekla bih, svojevrsni "pomaknuti klasik". Kako ti, pak, s vremenskim odmakom gledaš na svoje prvo djelo?

– Uvijek se rado sjetim tog razdoblja i načina na koji smo snimali i pjesmu i spot. To je, naime, mislim jedini ljetni hit za koji spot nije sniman na opjevanoj morskoj obali, nego na zagrebačkom betonu. Ima još dosta kuriozitetnih detalja koji su pratili stvaranje ove pjesme. "Pomaknuti klasik" dobar je naziv za tu pjesmu i ona je na neki način otvorila vrata "Dominiku", "Damiru" i drugim pjesmama koje sam poslije radio i radim. Preko društvenih mreža često dobijem snimke s raznih vjenčanja, mogu reći gotovo iz cijele regije, gdje svatovski bendovi mladenkama i ostalim uzvanicima pjevaju "Co to maš međ nogami". Kad alternativna pjesma ili pomaknuti klasik, kako ste ga nazvali, uđe u svadbeni repertoar, autor može biti više nego zadovoljan.

 

 

Podaci o tebi vrlo su manjkavi. Na internetu, pače, mahom pogrešni – počevši od životne dobi, pa do informacija vezanih uz diskografiju i drugo. Najčešće si spominjan kao "tridesetogodišnji privatni trener", kojemu je uz glazbeni studio teretana drugo životno stanište. Ukratko, prosvijetli nas: koliko doista imaš godina i baviš li se još čime ili ti je glazba jedini životni poziv?

– Osvrnuo bih se na diskografiju, jer rezultate držim najbitnijima. Studijski album planiramo, ali nemamo precizno definiran datum njegova objavljivanja s obzirom na to da objavljujemo singl po singl, pa kad zaokružimo dvanaest pjesama, eto nam i albuma. Za sada imamo šest objavljenih singlova, što znači da smo na pola puta. Na albumu sudjeluju brojni kvalitetni glazbenici, što pjesmama daje potrebnu šarolikost. Elvis Stanić i Borna Šercar iz svijeta jazz glazbe, Dragan Brnas Fudo i Vladimir Pavelić Bubi, Dado Marinković, Saša Antić iz T.B.F.-a, Marko First te producent Goran Martinac i Peggy Martinjak. Do kraja albuma planiramo ostvariti još neke zanimljive suradnje i aranžmane, koje bismo, naravno, popratili koncertnim promocijama...

Može li se u Hrvatskoj živjeti isključivo od glazbe, a da nisi na listi "top 10" najtraženijih izvođača?
– Ako osoba nema nerealne prohtjeve, od glazbe se može živjeti, iako je to malo neizvjesno. Nedostatak motivacije za bavljenje glazbom uglavnom je prouzročen strahom od egzistencijalne neizvjesnosti, i kao takav je naveo brojne glazbenike da odustanu od glazbe kao poziva i da počnu raditi neke "sigurnije" poslove. To kod mene nije slučaj i draže mi je za manje para i uz veću neizvjesnost raditi ono što volim nego da sam dobro uhljebljen i osiguran, a duboko u sebi neispunjen i nezadovoljan.

Nastupaš li na svadbama i kako gledaš na takve angažmane?

– Bendovi koji sviraju na svadbama zaslužuju veliko poštovanje jer je to zbilja težak i zahtjevan posao. Iz takvih sastava dolaze besprijekorno tehnički uvježbani muzikanti s kojima rado surađujem jer su im i znanje i profesionalni odnos na vrhunskoj razini. Sviračka kilometraža koju ti ljudi imaju u rukama je fascinantna. Osobno nikad nisam svirao na svadbama, ali bih ponekad kao uzvanik na vjenčanju, na zamolbu mladenke, mladoženje ili kumova, uz gitaru odsvirao pokoju pjesmu. Nekako sam uvijek smatrao da su moje pjesme primjerenije razvodima nego vjenčanjima.

 

 

Načuli smo da pripremaš novi singl radna naziva "Uvelo misto". Opet neki mračnjak ambalažiran u humor?

– Nakon pjesme "E, moj Damire", Saša i ja odlučili smo nastaviti suradnju i snimiti još jedan duet pod nazivom "Uvelo misto". Budući da smo obojica iz Dalmacije, da se bavimo sličnom (uglavnom socijalnom) tematikom i da smo veliki poštovatelji lika i djela pokojnog Miljenka Smoje, snimit ćemo pjesmu "Uvelo misto" kao neki naš nastavak i osvrt na trenutnu situaciju Malog i Velog mista, koje sada, nažalost, postaje Uvelo misto zbog sve većeg iseljavanja stanovništva u inozemstvo. Pjesma neće biti mračna, kao što naziv sugerira; bit će to zanimljiv spoj hip-hopa i šansone. Šansona je pjesma koja u svojem nazivu sugerira postojanje izvjesne šanse...

Sinjanin si rođenjem, ali već dvadeset godina imaš zagrebačku adresu. Kaniš li se, onako pod stare dane, ipak vratiti u svoj prekrasni rodni grad? Koji – evo kurioziteta – ima iznimno žilavu rock-scenu...

– Nikad se ne zna. Možda se i vratim. Ne mogu znati koji će me osjećaji vući pod stare dane, tako da ništa nije isključeno. Često život zavrti krug tako da je moguće da se vratim baš na zidić (smijeh).

Jesi li jedan od onih koje obožavateljice zasipaju grudnjacima na "stageu"?

– Mislim da je ekonomska kriza jako utjecala na razbacivanje i gađanje izvođača donjim rubljem (smijeh). Znalo se i to događati, ali u zadnje vrijeme ljudi teško skupe i za kartu za koncert, pa svaki suvišan trošak u vidu bacanja bilo čega izostaje, a po mojem je skromnom mišljenju i nepotreban. Iako je to dobar vic, draže mi je da osoba (bacač ili bacačica donjeg rublja) tim novcem na koncertu počasti svoje društvo ili ga uloži u neku drugu glazbenu manifestaciju.

 

Naslovnica Showbizz