StoryEditor
ShowbizLICE S EKRANA

Reporterka RTL-a Kristina Čirjak nije tipična Dalmatinka; hiperaktivna je i ne voli kavu ni kafiće; otkriva tko je stroži šef, Šprajc ili Mojmira

15. siječnja 2021. - 12:34
'Nakon potresa svi su nas zvali da provjere jesmo li živi i kako smo, a mi smo razmišljali samo o tome kako što prije doći na posao'  RTL PRESS

Jedno je od omiljenijih RTL-ovih lica, a gledatelji nikada ne znaju odakle će se javiti. Njezin reporterski spektar poprilično je širok, jer prati uistinu mnogo toga...

Nažalost, posljednjih dana za Kristinu Čirjak to su prilozi iz Gline, Petrinje i drugih potresom razrušenih područja, nad kojima nitko ne može ostati ni ravnodušan ni hladne glave.

Kako je, je li došla k sebi...?

- Još sam potresena. Kao i većina Zagrepčana, a teško je i zamisliti kako sad žive ljudi u petrinjskom kraju. Trese sto puta na dan. San je postao luksuz i svi skačemo na svaki šum. Uz to, prizori razrušene Petrinje i krikovi ljudi mi se stalno vrte po glavi.

Nestvarne, apokaliptične scene ste tamo zatekli... i nemoguće se emotivno distancirati nad takvim situacijama. Koje prizore nikada nećete moći zaboraviti?

- Nikada neću zaboraviti prizore koji su nas dočekali ispred Doma zdravlja u Petrinji. Pacijenti su samo pristizali, a liječnici ih nisu imali gdje zbrinuti. Nekima su pomoć pružali u automobilima.

Bilo je jako teško ostati sabran i profesionalan dok gledaš i slušaš krikove majke i oca koji su u potresu izgubili kćer. To je nešto najteže što sam doživjela u osam godina izvještavanja.

Emotivno je to za mene bilo jako zahtjevno s obzirom na to da je Petrinja grad iz kojeg sam često izvještavala. Bio je zaboravljen i prije potresa.

Grad nisu građevine, grad su ljudi, a sada ljudi ondje više nema i neće ih biti još dugo ako im ne pomognemo. Najteže mi je bilo kada smo u centru grada sreli oca i dvojicu dječaka, koji svojom ulicom koračaju u papučama s kruhom i vodom u rukama.

Ostali su bez svega: stana, radnje i automobila, ali optimizam i nadu nisu izgubili.

Nevjerojatno je da, unatoč svom tom jadu koji ih je zadesio, još uvijek tamo ljudi koji mogu razvući barem blagi osmijeh i nazdraviti rakijicom s vjerom u bolje sutra.

Pretpostavljam da se i vas dojmila ta snaga ljudi unatoč grozoti koju su prošli?

- Da, u moru tuge bilo je i situacija koje su me nasmijale. Moji favoriti su dvojica malo starijih gospodina. Jedan je iz svoje razrušene kuće izvukao odijelo i bez njega nije htio nikamo, a drugi na put nije želio bez dokumenata, pa je naumio pobjeći šogoru u nesigurnu i razrušenu kuću.

image
'Najteže mi je bilo kada smo u centru grada sreli oca i dvojicu dječaka, koji svojom ulicom koračaju u papučama s kruhom i vodom u rukama'
Privatni album


Kasnije sam doznala da je djed zapravo imao i nešto ušteđevine u koferu te da je to pravi razlog zašto ne želi ići. To su ljudi koji su prošli rat i već su jednom ostali bez svega. Hrabri su, optimistični i jako vedri.

U brojnim selima spavaju u automobilima na različitim punktovima kao što su igrališta i autobusne stranice.

Trčanje, planinarenje, čitanje...

Ljudske sudbine, mahom one teže i inače su u fokusu vašeg rada. Nedavno ste se tako transformirali u beskućnicu na jednu noć...

Ta priča poprilično je jako odjeknula; mislite li da ste njome uspjeli potaknuti snažniju reakciju nadležnih i da se stvari mogu promijeniti nabolje po tom pitanju?

- Kada mi je urednica Mojmira Pastorčić predložila da jednu noć provedem na ulici, mislila sam da se šali. Ono što nikome ne padne na pamet, padne nama u Direktu, ali ovo je bilo nešto potpuno novo.

S obzirom na to da sam dobitnica nagrade Svjetionik za dostojanstveno izvještavanje o siromaštvu, prihvatila sam taj zadatak kako bismo još jednom ukazali na težak život najsiromašnijih.

Trebali smo pronaći i snimatelje koji će na to pristati. Srećom, snimatelja Vanju Bašića i tonskog majstora Denisa Šijanskog nije trebalo dugo nagovarati, jer su jednako tako osjetljivi na ljudsku tugu.

image
Nedavno je za potrebe posla postala i beskućnica na jednu noć
 
RTL PRESS


Ako je zbog moje noći provedene na ulici barem jedan čovjek shvatio koliko je teško biti beskućnik, a beskućnikom je lako postati, onda je sve imalo smisla.

Nakon priloga poruke su stizale sa svih strana, od znanih i neznanih ljudi, a institucije su kao i obično na prilog zažmirile. A to me motivira da se i dalje bavimo tom temom, da se pronađe način kako pomoći tim ljudima.

Korona sa svim svojim fatalnim posljedicama, potresi, i druge nevolje obilježili su proteklu 2020. godinu. Koliko vam nedostaje jedan "običan" reporterski dan. Nekakva obična "topla ljudska priča iz susjedstva", koja po ničemu neće prizivati kataklizmu?

- Jako puno, iako se u Direktu za kraj emisije trudimo pripremiti neku priču koja nije o koroni i potresu, ne možemo pobjeći od stvarnosti. Na kraju godine smo radili pregled emisije i shvatili smo da nikad nije bilo manje smijeha po kojem je Direkt inače poznat.

Ako izuzmemo priče o koroni i potresu, iz 2020. ću pamtiti priču o neobičnom prijateljstvu malog Sirijica Mahmouda i branitelja Branka Škrtića te priču o ocu i sinu iz okolice Gline koji u 21. stoljeću nemaju struju.

HEP im je tada obećao da će je dobiti do kraja godine, evo stigla je 2021., a struju nisu dobili. Ovih dana ih planiramo posjetiti. Čini se da doista ima nešto u onoj poslovici da nesreća nikad ne dolazi sama, uvijek u jatima.

Na ekranu se doimate vrlo elokventnom i to u kombinaciji s jednostavnošću, toplinom, empatijom, čime ste sigurno osvojili mnoge gledatelje.

Kakva je još Kristina; što volite, što ne volite, koji su vam hobiji, kako se najradije opuštate i u čemu bi se mogli zamisliti da niste novinarka?

- Teško se nosim s nepravdom i lažima i te dvije stvari me začas izbace iz takta. Što volim, a što ne volim? Ne volim piti kavu i sjediti u kafiću što je pomalo netipično za jednu Dalmatinku. Hiperaktivna sam pa radije vrijeme provodim u prirodi.

Trčim, planinarim i čitam. To je ono što me opušta. Uz to što sam novinarka, ja sam i kroatologinja. Završila sam komunikologiju i kroatologiju. Da nisam upisala novinarstvo, upisala bih kriminalistiku. To mi je super jer ima puno adrenalina.

Potpisujete XY reportaža i u karijere ste se susreli sa mnoštvom izazovnih situacija? Možete li izdvojiti neku najizazovniju?

- Ova godina je definitivno bila najizazovnija. Nikad nisam mislila da ću izvještavati s potpuno praznoga glavnog zagrebačkog trga i da je moguće da Zagreb zaspi usred dana. Stariji kolege kažu da je njihovu karijeru obilježio rat. Mi sada imamo u kratkom vremenu poplave u Gunji, izbjegličku krizu, požare, koronu i potrese. Nadam se da je to to.

Teško je, ali mislim da je puno teže našim obiteljima i prijateljima koji moraju pratiti naš tempo. Jutro nakon zagrebačkog potresa svi su nas zvali da provjere jesmo li živi i kako smo, a mi smo razmišljali samo o tome kako što prije doći na posao.

image
'Nakon potresa svi su nas zvali da provjere jesmo li živi i kako smo, a mi smo razmišljali samo o tome kako što prije doći na posao'
 
RTL PRESS


Toga jutra nakon potresa vratila sam se u stan, istuširala se, skuhala tjesteninu, u 9 sati stigla na RTL i odjurila na javljanje u KB Dubravu.

Bila sam sigurna da se to više nikada neće ponoviti, ali eto, prevarila sam se. U istoj godini dogodila se Petrinja, još teža i razornija.

Veliki perfekcionist

Terenski rad je često nepredvidiv...S kojim ste se vi nepredvidljivim situacijama morali suočiti?

- Nepredvidljivih situacija ima svakodnevno. Svašta nam se događa na terenu, ali prilog u 22:15 mora biti spreman. Gledatelji ne znaju koliko smo toga dana kilometara prošli i što nam se sve na putu dogodilo.

Mi ne smijemo imati loš dan, ni loš potez jer se svaka greška vidi.

Jeste li u potpunosti prebrodili tremu?

- Ovaj posao radim osam godina tako da više nema previše treme. No svaku priču radim kao da mi je prva i veliki sam perfekcionist tako da često u redakciji lupam po tipkovnici, dok iz sebe ne izvučem najbolju varijantu priče i dok slika i tekst ne postanu skladna cjelina i ne pošalju poruku koju želim.

Srećom, naviknuli smo jedni na druge u redakciji pa to više nitko i ne primjećuje.

RTL Direkt teško može proći bez vaših priča. Tko je stroži šef Šprajc ili Mojmira?

Ni Mojmiru ni Šprajca ne doživljavam kao tipične šefove, što nikako ne znači da ne poštujem njihove uredničke želje. Mi smo jedna sedmeročlana obitelj, naizgled možda malo disfunkcionalna.

Svađamo se i mirimo sto puta na dan, ali jedni bez drugih ne možemo. Najdugovječniji sam novinar Direkta i jedini stalni, a to govori da mi je s njima dobro.

U kakvim bi se TV formatima voljeli vidjeti?

- Na početku karijere sam se bavila istraživačkim novinarstvom, gdje sam jednu temu danima istraživala. Vjerujem da u meni i dalje čuči Agatha Christie. Voljela bih imati svoju emisiju o malim ljudima u kojoj političari ne bi dobili ni sekundu pažnje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
11. travanj 2021 11:40