StoryEditor
Showbizmediteraneo

Neno Belan: Zagreb je posao, Split je gušt, a Rijeka je mir

21. veljače 2016. - 00:59
neumbelan00

Nije baš uobičajeno, a ni pristojno, intervju raditi “na ti”, no Nenu Belana poznajem toliko dugo da bi mi svaka druga forma razgovora djelovala kao licemjerno prenemaganje.

Bio sam među prvima koji su o Belanu i Đavolima pisali u valjda svim tadašnjim “velikim novinama”, redovito odlazio na njihove koncerte, s njima provodio večeri u nezaobilaznom “Charleyjevu clubu” njihova tadašnjeg menadžera (i tekstopisca) Roberta Čalete; pisao pohvalne recenzije svih albuma i najvažnijih koncerata. Đavoli su do danas – bez imalo lokalpatriotskih strasti – moj omiljeni bend iz “onih dana”, a Neno Belan, izvođač i autor koji me uvijek – pa i danas kad bilježi trideset godina od početka fabulozne karijere – uspijeva iznova pogoditi svojom čudesnom melodijom i “beatlesovskim” harmonijama.

Imao si unplugged nastup u splitskom “Judinu drvu” s Mediteranskim orkestrom u kojem je 12 glazbenika. Je li to hommage podneblju, zavičaju...?

– To je svakako i hommage zavičaju jer od sebe i svojih gena ili odgoja ne može se pobjeći. No, to je ujedno i odraz unutarnje potrebe da kroz fizičko i glazbeno sazrijevanje istražuješ nove prostore i mogućnosti. Da šireći vlastite horizonte usput i svojoj publici podariš neka nova glazbena putovanja i iskustva...

Dalmacija u mom oku

Koliko je to zahtjevniji format od onoga s rock-bendom Fiumensi?

– Naravno da je taj drugi format sviranja na određeni način zahtjevniji. Drukčiji je i kompleksniji u prvom redu zbog angažiranja više glazbenika te potrebe discipline u sviranju jer se u protivnom svirka može oteti kontroli. Nova postava, dakako, zahtijeva i prearanžiranja skladbi, što nije baš laka zadaća. Mislim da smo je uspješno i kvalitetno odradili. Posebna zahvala ide kolegi iz benda Olji Dešiću na lijepim i funkcionalnim aranžmanima za gudače. Žao mi je da zbog troškova produkcije u tom proširenom formatu uspijevamo svirati tek nekoliko puta godišnje.

Jedan si od onih koji je uvijek spajao lokalno – recimo, dalmatinski melos pa i utjecaje talijanskih proto-rokera u doba Đavola – i globalno, odnosno formu pop-rocka? Koliko je dalmatinska/mediteranska zvukovnica dio nezaobilazne prtljage splitskih ili “obalnih” izvođača? Ima li to možda veze s negdašnjim kulturološkim prostorom odrastanja: izloženosti San Remu, splitskom festivalu iz “onih dana”... ili je čak riječ o svojevrsnoj “genetici” glazbenika s ovih prostora s osjećajem za melodiju?

– Krenimo od krilatice “misli globalno, djeluj lokalno”, što je meni uvijek bio primarni motiv. I stvari su se s vremenom same po sebi prirodno nametnule i posložile. Riječ je naprosto o sredini u kojoj sam odrastao... Ne samo ja, nego i moji prijatelji i kolege. Bio sam tu, izložen zvuku morskih valova, promatrajući lelujanje palmi, s okusom soli u ustima. Vjerujem da je tijekom stoljeća i genetika “domorodaca”, u koje i sam spadam, mutirala zahvaljujući tim uvjetima, dajući nam tu sposobnost superiornog osjećaja za melodiju. Ako svemu tome dodamo izloženost i onim drugim valovima, radijskim, na čijim su krijestama u Dalmaciju naplavljene na stotine predivnih pjesama iz San Rema onog doba, ali i oštrom proboju anglosaksonske glazbe putem vinila na koju također nisam bio imun – dapače! – te naravno uz muzikalnost, odnosno talent koji mi je podaren rođenjem, mislim da je rezultat sasvim logičan.

Postao si ikona Šibenskog festivala sa svojom inačicom dalmatinskog pop/rocka? Je li u toj niši došlo do zasićenja? Posebice kad je riječ o klapama koje su postale nadomjestak za nekadašnju zabavnu glazbu, iliti “kolektivni Mišo Kovač”?

– Slično kao i u politici, tako se neke stvari i u glazbi ne mogu kontrolirati. Jednostavno se događaju same od sebe, vođene nekom višom energijom... Teško je objektivno sagledati stvari pa mogu samo izreći svoje emocionalno i subjektivno mišljenje o toj temi. Za mene je klapa jedan specifikum koji nije bilo potrebno bitno mijenjati jer je kao takav, i to vrlo moćno, determinirao i glazbenu kulturu ovih prostora. U svojoj iskonskoj srži i smislu. Otklonom prema “kolektivnom Miši Kovaču” te drastičnoj stilskoj promjeni repertoara – a čini mi se da sam u klapskoj obradi čuo i Ekatarinu Veliku – i to tolikoj da mnoge klape više zaslužuju epitet boy-benda negoli dalmatinske klape, čini mi se da se ta uloga topi poput proljetnog snijega. Ili barem da gubi na svojoj vjerodostojnosti. To je, naravno, samo moj osobni stav, a što će ljudi raditi – njihova je stvar. Nitko im to ne može zabraniti, niti to treba činiti.

I sam si surađivao s klapama i očijukao s dalmatinskim melosom?

– Prije točno trideset godina, u skladbi “Bila krila galeba” s prvog albuma Đavola “Ljubav i moda”, imao sam pokušaj spajanja urbane pop-rock forme s klapskim pjevanjem. Da sam onda znao gdje će to na kraju završiti, možda se ne bih s vragom igrao... Šalim se, naravno...

Bube su u glavi

Osim utjecaja podneblja, druga trajna komponenta prisutna u tvom autorskom rukopisu od samih početaka jest umijeće slaganja harmonija na tragu Beatlesa. Je li to nešto što intuitivno osjećaš ili su na početku Beatlesi bili i konkretni uzori?

– Pa, recimo, i jedno i drugo. Beatlese sam otkrio još u osnovnoj školi te ih intuitivno duboko osjetio. Od tada je ta ljubav trajna i neraskidiva. Često u intervjuima naglašavam da su mi oni bili i ostali glazbeni uzor broj jedan. Mišljenja sam da su genijalci, istinska klasika 20. stoljeća, i uvjeren sam da će se njihovo djelo proučavati i za 300 godina. Onako kako mi danas proučavamo i divimo se Mozartu. Beatlesi su jednostavno postavili temelje današnje pop-glazbe, a ona je definitivno glazba koja je obilježila 20. stoljeće.

Kako bi kao insajder danas procijenio domaću pop-rock scenu u usporedbi s onom iz osamdesetih? Jer postoje autori/izvođači poput tebe i Massima, ali i veterani poput Valjka ili Prljavaca... koji redovno sviraju i pune čak i veće prostore, te, s druge strane, medijski veoma prisutni izvođači s takozvane indie-scene, koji sviraju povremeno u malim, mahom zagrebačkim, klubovima?

– Današnja scena ima i sličnosti i različitosti u odnosu na ondašnju. Moram odmah na početku naglasiti da je nekadašnje tržište bilo značajno veće od današnjega. I danas, kao i onda, ne postoji baš prevelik broj dvoranskih, da ne kažem stadionskih, “megaizvođača” koji su u stanju puniti najveće prostore. Isto tako, baš kao i onda, postoji – na moje veliko zadovoljstvo – i jaka klupska scena. Ne bih se baš složio s tvrdnjom da su to mahom mikroklubovi za pedesetak ljudi, iako, naravno, ima i takvih, jer je, na sreću, tu lijep broj klubova za nekoliko stotina posjetitelja gdje svi ti izvođači, i mali i veliki, nastupaju. A tu je i mnogo ljetnih nastupa na otvorenome, pa se može kazati da se ipak svira na sve strane. Vidim da se već počela formirati i neka nova/stara scena na kojoj ima zanimljive i raznolike glazbe raznih žanrova. Spomenut ću neke, poput Urbana, Jinxa, TBF-a, Pavela, Silentea, Elementala... a sve njih rado slušam jer su glazbeno autohtoni i originalni te predani svom radu.

U doba Đavola, početkom osamdesetih, na svojoj si koži osjetio “prokletstvo provincije” i tešku borbu da se iz Splita dobaci do Zagreba, Beograda, Sarajeva, Ljubljane... Je li i danas provincija takav hendikep?

– Svakako da je uvijek Zagreb imao svoje komparativne prednosti kao glavni grad, pa su u njemu koncentrirani mediji, diskografske kuće, radija i televizije... Ali ima mnogo potvrda da za uspjeh nije uvijek presudno biti u centru. Dokazali su to i Đavoli, Dino Dvornik, Daleka obala, Gibonni, TBF, Urban, pa evo sada i Silente. Danas imamo i društvene mreže, YouTube te brojne internetske “kanale” koji pomažu premostiti problem “dislociranosti” i u promociji, a, na kraju krajeva, upornost i talent te “terenski rad” uvijek su najbolja formula za uspjeh.
Sjajno poznaješ zagrebačku, riječku i splitsku scenu. Zanima me tvoje mišljenje o razlici između Rijeke i Splita.

Postoji čvrsti stereotip da je Rijeka rokerski grad (sa sjajnim bendovima, od Leta 3 i Urbana do Jonathana), a Split “šlageraški”? Ima tu i istine jer Đavoli su uz Metak, zatim Daleku obalu, a danas TBF, pa i Dječake, bili jedini referentni splitski bend?

– Mogao bih se opet vratiti na ono pitanje “genetike” i glazbenih utjecaja kojima si izložen u toj našoj dalmatinskoj okolini. I sad, ajmo malo usporediti onu splitsku i riječku... Rijeka je, za razliku od izrazito mediteranskog Splita, uvijek bila lučko-industrijski grad, nešto kao hrvatski Liverpool ili Manchester na moru. Prirodno je da je zvuk koji otamo dolazi drukčiji, pomalo urbaniji i “tvrđi”. Iako valja spomenuti da je i Rijeka iznimno jaka meka šlageristike. Sjetimo se Opatijskih festivala, Ive Robića, Dalibora Bruna, 777, Trija Rio, Radojke Šverko... i mnogih drugih. S druge strane, neprirodno bi bilo očekivati da iz Splita dolaze bendovi poput Leta 3, Laufera ili, recimo, vinkovačkih Majki. Mislim da je Daleka obala puno prirodniji splitski glazbeni proizvod.

Nekoć je album bio privilegij i garancija da si postao ozbiljan igrač; danas je album – mahom besmislica jer postoje drugi efektniji putevi promocije (internet)?

– Točno tako. Demokratizacijom medija, u prvom redu razvojem interneta, stvari su se stubokom promijenile. Baš kao što sam, kao jedan klasični vodenjak, i sam to prepoznao te bio vizionar prije većine, u trenutku kad to većina nije ni primjećivala. Prije više od petnaest godina osjetio sam da se s internetom mnogo toga mijenja pa sam počeo i sam mijenjati svoju “politiku poslovanja”. Točnije, stavio sam singl u prvi plan ispred albuma. Odmah sam počeo i koristiti blagodati YouTubea, Facebooka i svih novih modela promocije.

Stojim na kantunu

“Radio je stvorio rock and roll”, veli jedan lik u novom HBO-ovu serijalu “Vinil”. Što misliš, kakva je uloga radija danas. Je li to posljednji pravi medij za promociju nove pjesme?

– Čini se da je i danas radio vrlo važan. Iako je danas teža situacija jer, za razliku od osamdesetih, postoji više radija, a za sve njih namiriti i biti na njima prisutan valja dobro zasukati rukave. Nekad je bilo dovoljno da se pojaviš u top televizijskim emisijama RTV Zagreba, Sarajeva i Beograda i 22 milijuna ljudi je znalo da imaš novu pjesmu.

Retro i mitiziranje novovalnih osamdesetih je sveprisutno. Gdje su tu Đavoli; koliki je udjel starih vremena Đavola danas prisutan u tvom programu, ali i percepciji kod (nove) publike s obzirom da je tvoja “post-Đavoli” karijera uspješnija, blistavija...?

– Mitiziranje novog vala je, kako si kazao, sveprisutno. No, kako nas ni onda nisu gurali u novi val, tako to ne čine ni danas. Mi smo očito ostali zapamćeni kao jedna autohtona pojava odmaknuta od svega ostaloga. Uostalom, mi smo i onda bili smatrani “retrom” koji se naslanja na tradiciju šezdesetih. Ja sam, eto, i danas ponosan autor mnogih, usuđujem se kazati, dokazanih evergreenova iz tog vremena, poput “Pričaj mi o ljubavi”, “Bambine”, “Dani ljubavi”, “Ja volim te”, “Ostani uz mene”, “Dugo toplo ljeto” te, naravno, mog “najnarodnijeg” općeprihvaćenog hita “Stojim na kantunu”. Sve te pjesme žive i dalje punim životom na koncertima s Fiumensima, i nova mlada publikam ih voli, pjeva ih s nama i zaljubljuje se uz njih. One su dio moga redovnog repertoara, i to u sasvim solidnom omjeru u odnosu na novije.

Ljubav i moda

Kad bi morao odabrati album (ili “sezonu”) Đavola koji ti je najviše po guštu, što bi bio tvoj izbor?

– Svakako album “Ljubav i moda” jer je prvi, jer sam ga sanjao cijeli svoj dotadašnji život. Bio je to prvi korak puta kojim i danas putujem. Stoga je poseban, iako je, recimo, drugi album “Halo Lulu 22” iznjedrio najveći broj hitova.

Ne baviš se u svom autorskom radu politikom? Koliko, pak, politika utječe na tebe osobno? Je li tvoja glazba svjesni eskapistički bijeg ili jednostavno odraz tvog odnosa prema glazbi?

– Možda je eskapizam malo radikalan pojam. Bijeg se uvijek temelji na vlastitu odnosu prema vanjskom svijetu, dok je moja glazba projekcija mog unutarnjeg svijeta prema vani. Iz nje je vidljivo da me politika iznutra nimalo, zapravo uopće, ne dodiruje. Međutim, vanjski svijet je nešto drugo jer tu smo gdje jesmo i pobjeći ne možemo i ne trebamo. Treba živjeti, a ne bježati, živjeti, suočavati se, promišljati... Ali svoj vlastiti unutarnji svemir, koji ljubomorno čuvam, ne dam politici da ga zaprlja.

Živiš godinama u Rijeci. Je li ona ugodnije i tolerantnije mjesto za život od Splita?

– Pa ajmo to reći ovako: živim na tri adrese, i to prilično ravnopravno. Na onoj riječkoj, zagrebačkoj i splitsko-bračkoj. Imam 54 godine i ponešto sam već prošao u životu te nešto i naučio. Rekli bi neki, tu je iskustvo i stekla se neka mudrost. Zato ću u odgovoru na tvoje pitanje pokušati biti štur i koncizan, ali istodobno i promišljen, pa odgovoriti ovako: Zagreb je posao, Split je gušt, a Rijeka je mir.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
19. listopad 2021 11:28