StoryEditor
Showbizsasvim osobno

Lana Barić kaže da je najbolja kad radi, a još uvijek nije našla način kako se nositi s pandemijom. Otkriva bi li se odazvala pozivu iz splitskog HNK

14. siječnja 2021. - 22:15
Lana i dalje nije našla pravi način kako se nositi s pandemijom  Ranko Šuvar/Cropix

Praizvedbom dramskog teksta "Gdje se kupuju nježnosti" sutra, 15. siječnja Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu otvara 2021. godinu.

Autorica je proslavljena pjesnikinja Monika Herceg koja je jednoglasnom odlukom žirija pobijedila na ovogodišnjem Natječaju za suvremeni dramski tekst pri HNK-u u Zagrebu. Prvi je to takav natječaj raspisan u središnjoj nacionalnoj kući nakon pedeset godina, a privukao je veliki interes domaćih dramatičara i pisaca, te je ukupno prijavljeno 166 dramskih tekstova.

Drama prati tri generacije žena u ruralnoj sredini koja se teško oporavlja od posljedica rata. Priča je to o ženama čiji je život ispunjen nasiljem, patnjom i siromaštvom, ali i nadom o izlasku iz tog začaranog kruga. Jednu od uloga igra i proslavljena splitska glumica Lana Barić.

Drama prati baku, majku i kći gdje se se svaka na svoj način pokušava nositi sa životnim nedaćama u potrazi za nekim novim počecima. Vi, zajedno sa Darijom Lorenci Flatz i Jadrankom Đokić igrate kći...O kakvoj ulozi, odnosno ulogama je riječ i postoje li neki elementi uloge s kojima ste se mogli poistovijetiti?

- Nisam se dosad susretala s ovakvom ulogom, jer je tekst specifičan i naglasak je na jeziku. Radi se o Monikinoj priči koja je vezana za njenu obitelj i nije nimalo laka, svi skupa smo se trudili naći adekvatnu formu, balans između poetike i dramskog. Sviđa mi se koncept do kojeg smo došli jer zapravo koketiramo s performansom, a to uvijek volim. Bitno nam je bilo da se stvari čuju, pokušali smo ih zaigrati na jedan direktniji način od prikazivačkog.

image
Za ulogu u 'Gdje se kupuju nježnosti' kaže da je vrlo specifična
 
Mara Bratoš

Ovo je jedna intimna priča i nas tri smo se dosta lako povezale s njom, sve to skupa nam nije previše daleko, jer i jest svuda oko nas i u nama.

Koliko ova uloga ima sličnosti sa onom u Terezi 37, za koju ste i kao glumica i kao redateljica zaslužili i nagradu kritike i publike?

- Na prvu mi dođe da kažem da nema previše, a zapravo ima jako puno. Ovdje se također radi o ponavljanju obrazaca koji su nam usađeni odnosno opiranju tom ponavljanju i propitivanju obitelji, obiteljskih veza i odnosa. Ima dosta sličnosti iako se radi o različitim ženama.

Na sceni je bila mahom ženska ekipa...Kakva je suradnja bila s Herceg i ostalim glumicama, kako izgledaju probe u "novom normalnom"?

- Što se kolega i kolegica tiče, znamo se dugo, uglavnom smo svi već radili skupa i više puta, mi smo jedna uigrana sekta, a u ansambl nam je došao i divni Igor Kovač, uvijek se veselim novim kolegama, novim energijama. Moniku smo vidjeli na kratko samo par puta u početku, sve nam je prepustila, divna je, zaista, i radost mi je raditi taj tekst na pozornici iako nije nimalo lagan. Njene te riječi, njena poezija, guraju u neku novu varijantu sceničnosti i svima nam je to izazov.

Jednom ste rekli da su žene u filmovima često prikazane kao heroine, a da vi mislite da smo mi žene dosta od tih bitaka izgubile. Na koje ste bitke točno mislili? I nekako se doima da vi kao da niste dio te priče, jer u posljednje vrijeme se čini da itekako dobivate svoje "bitke". U kojima od njih ste pak poraženi?

- Mislim na mnoge bitke koje su gotovo uvijek nevidljive. Nemali broj takvih bitaka odvija se unutar četiri zida. Ne mislim da nisam dio te priče, sasvim sigurno jesam. Čak sam neke bitke i naslijedila, one koje su ostale da se dobiju. Razlika je možda u tome što sam ja uporna ko mazga u intenciji da promijenim stvari ili makar u pokušaju i malo što me može obeshrabriti. Pritom, ne mislim samo velikopotezno, iako evo pišem filmove o tim stvarima, mislim ponajprije na svakodnevne borbe žena. Nekad sam mislila ida je borba prejaka riječ, ali nije. Ispravna je. Precizna. Dosta sam generalno odgovorila, znam, ali sam se nekako i umorila od priče, u zadnje vrijeme više radim, manje pričam.

Pozicija gosta

Po vašim nastupima u javnosti, ulogama, ambicijama, stavovima... doimate se kao izuzetno hrabra i snažna žena, koja se ne libi izreći svoje stavove, stati iza svog mišljenja, neovisno što ponekad to i nije najpopularnija opcija. Je li vam se to kad obilo o glavu?

Da, često. Čak su me manje dirale te agresivnije stvari koje su se događale, a više ove neke koje sam spoznala s vremenom, a vezane su za ljude oko mene, ne nužno strance kao što je slučaj kad te pljuju po portalima, društvenim mrežama i inboxima.

Al' nekako ne gledam na to jako dramatično ili ne više, u nadi da se jednog dana mišljenja različita od većinskog neće sankcionirati. Javno izreći svoje mišljenje je valjda najprostija stvar koju bismo trebali moći napraviti bez posljedica, ukoliko se naravno ono se ogrješuje o neke zakone i etiku.

Mnogi Splićani koji godinama žive u Zagrebu o Splitu govore s romantičnim prizvukom...Kao fali im sunce, more, Riva...Kod vas je uglavnom Split postao asocijacija na nepopravljivi mentalitet pun predrasuda i stereotipa...Koje su, po vama, najveće manjkavosti grada, a što vam se sviđa ovdje?

- Da me se Split ne tiče, naravno da bih mu se lakše i vraćala, ali meni to nije samo sunce i more. Lakša mi je pozicija gosta pa se tako nekako i ponašam.

image
Neja Markičević/Cropix

To naravno nikako ne znači da ga ne volim, to je moj grad. Što se Zagreba tiče, tu je moj život i u tom gradu on je najfunkcionalniji iako ne bih rekla da sam emotivno vezana za Zagreb, ali cijenim to što u njemu imam dobar život. Mediteran je neiscrpan kao tema, podneblje koje je dalo ogromnu količinu talentiranih, posebnih ljudi, dolazi nova generacija filmskih redatelja i redateljica odozdo i njima se veselim.

Da dobijete pozivnicu u splitski HNK biste li je ozbiljno razmotrili?

- Tehnički se u ovom trenutku ne mogu preseliti natrag u Split, ali bih uvijek u njemu radila, tako da da, da me zovu da radim predstavu ili bilo što drugo, rado bih se odazvala.

Kažete da sami sebi niste najomiljenija glumica, kako to? Što si, da tako kažem, zamjerate? S druge strane, tko su vam omiljene glumice?

- Što god da radiš, čime god da se baviš – na kraju si dana uvijek sam sa sobom.

Ako imaš minimum samouvida, nije teško biti fer i realan. Ja puno propitujem stvari i sebe, utoliko se nadam da i rastem, trudim se rasti jer uvijek mislim da mogu više, to je nekako prirodno, valjda. I želim više.

Ovaj posao je proces i ja uvijek gledam da se ide naprijed. Što se omiljenih kolega i kolegica tiče, mnoge poštujem, ali nemam idole, taj koncept mi nije blizak, a mislim da ima veze s ovim što sam gore navela. Svi smo ljudi, radimo možda jedan malo specifičan posao, ali i dalje posao. Ako bih trebala istaknuti, uzor su mi svi vrijedni i pošteni, dobri ljudi, kojim god se poslom oni bavili.

Je li okončan vaš redateljski kratkometražni film "Snjeguljica", priča o ženi koja vozi ralicu? Jeste li dočekali snijeg, koji je bio sporan za završetak filma?

- Da, dočekala sam ga. Konačno. Sad sam u montaži, pri kraju sam. To je sve skupa bilo jedno jako zanimljivo iskustvo iz kojeg sam puno naučila, stvarno jesam.

Poznati ste kao neumorna glumica koja uvijek paralelno "hendla" na nekoliko projekata...Što od vas možemo očekivati u bliskoj budućnosti?

- Da, dosta sam radila čak i prošle godine. Kao što sam spomenula, upravo montiram "Snjeguljicu", nedavno sam snimila seriju "Područje bez signala" u režiji Dalibora Matanića i kratki film "CarpeDiem" mladog Filipa Lizatovića.

U kazalištu smo nedavno imali premijeru Kafkina "Procesa" Ivana Penovića i sad nas čeka Monika. Prošla sam na HAVC-ovu razvoju scenarija s novom pričom, upravo završavam prvu verziju, tako da - da. Ne mirujem, a i dobro je da je tako, najbolja sam kad radim.

Samoj joj nije loše

Pandemija je ugrozila rad mnogih umjetnika...Kako se odrazila na vas, što privatno, što poslovno?

- Kad dođe to pitanje, ja zanijemim. Imam sreću da sam zaposlena u HNK-u, ali situacija je strašna. I dalje nisam našla najbolji način kako se nositi sa svim ovim, osim da idem naprijed, o tome sam već govorila, da radim koliko mogu, da sam maksimalno produktivna i korisna, koliko je to moguće.

image
'Ne mirujem, a i dobro je da je tako, najbolja sam kad radim'
 
Ranko Šuvar/Cropix

Ovo sve skupa što se događa s pandemijom i potresima, ja ne znam. Inače sam vrlo rječita i imam mišljenje o svemu, ali na ovo sve skupa zanijemim, kao i kod svih velikih stvari koje šokiraju jer su ogroman atak na organizam i egzistenciju. Ništa ne znam, ne znam što će biti, ne znam kad i hoćemo li se oporaviti, treba ostati zdravog tijela i duha, nadati se da je to moguće. Beskrajno sam tužna i stalno mislim na te ljude koji su izgubili živote u potresu, uništene domove, uništene gradove.

Koliko vam izazova predstavlja uloga majke, pubertet je na vratima...

- Dosta dobro guramo evo već 12 godina, dobar smo tim. Je, pubertet već lupa i to je normalno, zapravo je zanimljivo i meni i njoj. Uvijek puno pričamo o svemu i imamo dosta otvoren odnos tako da se jako puno smijemo jedna drugoj i uvijek nam je veselo. Tako je i s pubertetom, smijemo mu se u facu.

Je li još uvijek stoji vaša teza da najbolje funkcionirate sama i da ste zbog toga već duže vremena - sami?

- Pa, da. Imam neki svoj koncept koji guram i nije mi loše.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
13. travanj 2021 18:50