Nakon višednevnih ceremonija vezanih uz pogreb britanske kraljice Elizabete II., slijede pripreme za krunidbu novog kralja Charlesa III.
Navodno će biti održana idućeg proljeća, u svibnju, i ponovno obarati rekorde gledanosti, a jedan kamen, grubo klesani komad crvenog pješčenjaka, imat će u toj priredbi značajnu ulogu.
Priča o “Kamenu sudbine”, koji se koristi prilikom krunidbe britanskih monarha seže u daleku prošlost, u deveto stoljeće.
Četvrtasti kamen, težak oko 150 kilograma, izvorno potječe iz Škotske. Na njemu je uklesan križ i umetnuta dva metalna prstena - radi lakšeg transporta - a kroz stoljeća su ga krali, skrivali, možda i krivotvorili, a bio je ugrađen u englesku krunidbenu stolicu.
Sada je na svom izvorištu, u Škotskoj, ali za krunidbu novog kralja bit će dopremljen u London, pa ponovno vraćen kući.
Naziva se još i Kamen iz Sconea, jer se čuvao u opatiji istoga imena, a i Jakovljevim jastukom, jer se prema legendi na njemu odmarao biblijski patrijarh Jakov. U Škotsku ga je, također prema pričama, donio prorok Jeremija.
Na njemu su kraljevali Škoti
Kamen se najtočnije može datirati u deveto stoljeće, na njemu su sjedili škotski kraljevi i izrađen je od domaćeg kamena, kakvog ima u okolici opatije Scone - a iz Škotske je odnesen u 13. stoljeću. Ukrali su ga vojnici engleskog kralja Edwarda I., zvanog Dugonogi.
Taj je kralj - inače jedan od važnijih likova u filmu Mela Gibsona “Hrabro srce” - čitavog života ratovao sa Škotima.
Do njegove smrti rezultat nije bio riješen, ali se dočepao svetog kamena. On ga je i dao ugraditi u drvenu Stolicu sv. Eduarda, koju je naručio od stolara Waltera iz Durhama; ova stolica ujedno je najstariji “potpisani” komad kraljevskog namještaja. Na nju će sjesti i Charles III.
Već iz vremena Eduarda Dugonog, poznatog još i pod imenom “Škotski čekić”, datiraju prve priče o krivotvorenju. Navodno su Škoti Englezima podvalili neki drugi kamen, a pravi potopili u rijeku Tay ili zakopali pokraj dvorca kralja Macbetha, kojega je kasnije ovjekovječio Shakespeare.
Original ili kopija kopije?
Kako bilo, Kamen sudbine ostao je u Engleskoj stoljećima. Prvi put je oštećen 1914. godine. Sufražetkinje, koje su organizirale demonstracije u cilju dobivanja ženskih prava, postavile su malu eksplozivnu spravu u blizini krunidbene stolice i kamen je djelomično stradao.
Kasnije, u Drugom svjetskom ratu, javio se strah da će ovaj drevni simbol vlasti biti uništen njemačkim bombama; također, Britanci su se bojali da bi ga Nijemci mogli ukrasti.
Sklonjen je u katedralu u Gloucesteru, u jednu od grobnica. Samo nekoliko ljudi znalo je za tajnu lokaciju, nacrtane su tri mape - poput onih koje označavaju zakopano blago - i pohranjene na tri adrese izvan zemlje, gdje su čuvane u trezorima.
No, osim straha od Nijemaca, jedan dio visokog britanskog plemstva strahovao je i od Škota koji bi mogli iskoristiti ratnu zbrku i dočepati se kamena - koji im je, uostalom, po pravu i pripadao.
Na Božić ‘50 Škoti stigli po njega
Napokon su stvar riješila četvorica škotskih studenata pet godina nakon rata. Na Božić 1950. godine uzeli su kamen i prenijeli ga u svoju zemlju, ali tako nespretno da im se slomio na dva dijela. Popravio ga je neki klesar.
Nekoliko mjeseci kasnije londonska je policija otkrila lokaciju krunidbenog kamena, pa je prenesen u London; i ovom zgodom raširile su se glasine da im je podvaljena krivotvorina.
Dakle, ako su u 13. stoljeću Englezi u svoju zemlju donijeli lažni kamen, 1950. godine su donijeli kopiju kopije.
Kopiju ili original, napokon je Engleska mirno vratila Škotskoj tek 1996. godine.
Prvo je izložen u dvorcu u Edinburgu uz škotske krunske dragulje, a kasnije je odlučeno da će mu nova adresa biti preuređena vijećnica u Perthu.
Iduće godine kamen ponovno kreće na put, bit će kratko posuđen Londonu zbog krunidbe novog kralja - a s obzirom na to što je sve doživio, ne bi bilo čudno da se ponovno čuju priče da je u pitanju još jedan falsifikat.