Čestitali smo joj 75. rođendan 7. srpnja. Par dana kasnije, pišemo joj in memoriam. Napustila nas je unikatna glumica Shelley Duvall, jedno od najprepoznatljivijih ženskih lica tzv. novog Hollywooda sedamdesetih. Mršava, vitka stasa i krupnih očiju, kojima je savršeno pristajala seksi maskara za trepavice kao u njezinom nastupnom filmu "Brewster McCloud", Duvall je bila neobična, nesvakidašnja, krajnje nekonvencionalna pojava.
Pa ipak, baš joj je takva pojavnost omogućavala da bude jedinstvena i predivna u toj jedinstvenosti. Jednom kad ste vidjeli Shelley, niste je mogli zaboraviti. Slovila je za tzv. kućnu glumicu velikog Roberta Altmana koji ju je otkrio kao studenticu i pretvorio u zvijezdu.
Altman je zarana prepoznao sve kvalitete u Duvall i rekao da je "bila u stanju zanjihati sve strane klatna: biti šarmantna, blesava, sofisticirana, patetična i lijepa". Doista, Shelley je bila ekspresivna glumica i imala široki emotivni raspon. Uvijek prirodna pred kamerom, kao da nije uopće glumila, mogla je nestati u ulozi, biti snažna, ranjiva, hirovita, senzualna, nevina, pomalo misteriozna, neovisno o tipu filma (drama, komedija, horor), od prvog nastupa kod Altmana u "Brewsteru McCloudu" nadalje.
Nema puno glumica koje uopće, a kamoli u jednoj godini, mogu utjeloviti protagonisticu crtića i hororsku "kraljicu vriska", kao što je Duvall 1980. napravila u Altmanovu "Popaju" i "Isijavanju" Stanleyja Kubricka. Izgledajući gotovo kao oživjeli ženski lik iz stripa/crtića, Shelley je bila savršena Oliva, ljubav mornara Popaja (Robin Williams), doslovce kao da je iskoračila iz animiranog filma. Krasna je scena kad Oliva zapleše sama na drvenom doku i tu je vidljivo koliko je Altman volio Duvall kao glumicu.
Shelley je glumila kod mnogih velikih redatelja ("Annie Hall" Woodyja Allena, "Vremenski banditi" Terryja Gilliama, "Roxanne" Freda Schepisija, "Portret jedne dame" Jane Campion, "Sumrak ledenih nimfi" Guya Maddina), ali ponajbolje uloge dala je upravo u Altmanovim raznolikim filmovima poput revizionističkog vesterna "Kockar i bludnica" i epske freske Amerike sedamdesetih "Nashville".
Najviše u romantičnom krimiću "Lopovi poput nas" (Duvall kao anti-Bonnie nasuprot svojevrsnom Clydeu u tumačenju Keitha Carradinea) i enigmatičnoj psihološkoj drami "Tri žene" kao inverziji Bergmanove "Persone" (ona i također unikatna Sissy Spacek kao Bibi Andersson i Liv Ullmann).
Za opčaravajuću izvedbu u "3 Women" osvojila je 1977. nagradu u Cannesu. Nominaciju za Oscara nije Shelley nikad dobila, ali jest zato za anti-Oscara, Zlatnu malinu, k tome baš za "The Shining". To je jedna od najsuludijih nominacija za neslavnu nagradu. No, utješno je da su te godine bili nominirani i Brian De Palma i Michael Caine ("Odjevena da ubije") te William Friedkin ("Gluvarenje"), pa i sam Kubrick za "Isijavanje", kao i to da je nominacija na koncu poništena 2022. godine.
"The Shining" ne bi bio isti bez Duvall i njezine interpretacije lika Wendy, užasnute supruge poremećenog Jacka Torrancea u izvedbi Jacka Nicholsona s kojim je zapela na osami u snijegom omotanom hotelu izvan sezone i pokušava zaštititi sina od poludjelog oca. Uloga u "Isijavanju" načinila je Shelley prvakinjom horora kad je Kubrick ovjekovječio u možda i najpoznatijem kadru strave i užasa u povijesti kinematografije koji se našao na posteru filma.
Pomahnitali Nicholson proviruje kroz sjekirom razvaljena vrata u lijevom dijelu kadra, a fragilna Duvall u desnom vrišti s nožem u rukama. Njezina intenzivna krhkost bila je opipljiva zato što je Kubrick doveo do ludila beskonačnim ponavljanjem scena. Glumica je to pretočila u ulogu i iznjedrila metafilmski emotivni realizam bez premca u hororu i šire.
