Mišljenja Glava u balunu

Glava u balunu

Zdravko Reić

Na Poljudu se očekuje i trijumf publike

GLAVA U BALUNU

Hajduk protiv Dinama, dva derbija u pet dana u Poljudu, najprije polufinale kupa, onda prvenstvo. Na papiru “modri” su favoriti, u stvarnosti to su potpuno neizvjesni dvoboji. Zapravo, osim te izvjesnosti o rezultatskoj neizvjesnosti, sigurno je ipak samo jedno: derbiji će biti odigrani u ambijentu, koji se u Hrvatskoj može doživjeti jedino u Poljudu.

Vjerojatno će doći par stotina navijača “modrih”, a i oni će biti podvojeni, odnosno razdvojeni tako da će znatne policijske snage čuvati jedne od drugih, a s druge strane na tribinama dogoditi će se moćni navijački kor pristalica Hajduka.

Kultura navijanja

Zaista, to kako Torcida kao najglasnija jezgra navijača Hajduka, zajedno s drugima kojima je bijeli u srcu, zna bodriti, točnije nositi svoje ljubimce za hrvatske prilike je nešto sasvim normalno, rekao bih na stotine puta doživljeno.

Ona uvertira kad se navijači “bijelih” raspjevaju, kad odjekne oda Dalmaciji i Hajduku, nikoga ne može ostaviti ravnodušnima. Šteta je da u pravilu pjesma traje na početku, a na kraju, po završetku utakmice sve zavisi od rezultata. Ipak treba priznati da se poklonici splitskog kluba sve više kultiviraju, sve češće dosežu onu plemenitu razinu o kojoj pjevaju “i kad gube i kad tuku uvijek vjerni svom Hajduku”.

Prošli tjedan su se u Liverpoolu u četvrtfinalu Lige prvaka nadmetali domaćini protiv “mrskih rivala”, to jest Manchester Uniteda. Poznato je kako se tamo navija, ono kad svi zapjevaju svoju himnu “You will never walk alone”.

Imao sam prilike doživjeti u više navrata takve svetkovine nogometa. U sjećanju mi se urezalo 48. finale Lige prvaka u Istanbulu, na olimpijskom stadionu “Kemal Paša Ataturk” 25. svibnja 2005.: Liverpool – Milan 3:3, pobjeda s 3:2 iz jedanaesteraca za Engleze.

Prvo poluvrijeme 3:0 za Milan (Paolo Maldini, zatim Hernan Crespo dva puta). Prirodno, odmah sam u poluvremenu krenuo pisati svoj komentar, slavio “milaneze”, čuo sam pjesmu navijača Liverpoola, pomislio sam “kako pjevaju od jada”. A kad su igrači počeli izlaziti na teren, Steven Gerard kao kapetan prvi (tako je tradicija kod engleskih klubova), za njim svi drugi, pozdravljeni još skladnijom, gromkijom pjesmom navijača...

U nastavku – čudo: za svega šest minuta 3:3 (Gerard, Vladimir Šmicer, Xabi Alonso)! Finiš je pripao talijanskom prvaku, vratar Livepoola Jerzy Dudek je u dva navrata čudesno spasio svoju mrežu. I tako najavio trijumf Liverpoola s bijele točke.

Sad sam vidio snimke s rečenog engleskog dvoboja u Ligi prvaka, reporteri BBC-a su objavili: “Our reporter has never heard YNWA so loud”, cijeli nogometni svijet se divi tom zboru... To kako navijači Liverpoola bodre svoje ljubimce. I što je značajno, ne obaziru se na protivnike ili suce, nikoga ne prozivaju, ne vrijeđaju.

Nadam se da će navijači Hajduka, koji su zaista u stanju kao rijetko koji na svijetu manifestirati odanost svojem klubu, u ova dva susreta protiv Dinama, podržavati “bijele”, ali bez ružnih, uvredljivih, nekorektnih, nekulturnih skandiranja u odnosu na rivale. Bio bi to, bez obzira na rezultat na terenu, pravi trijumf splitske, dalmatinske, pa i šire publike.

U tim nastojanjima, odnosno u toj navijačkoj paradi, svoj doprinos moraju dati akteri, u prvom redu igrači Hajduka. No, to nikako ne znači da u dvoboj u kojem su objektivno slabiji, trebaju ući mlitavo, već dapače žestoko, oštro, nepopustljivo, odmah od početka pokazati da se igra na Poljudu.

I igrači Dinama, također, imaju obvezu igrati korektno i ne izazivati vraga. Kao što je svojevremeno Tomo Šokota pokazao potkošulju na kojoj je pisalo “Uvijek kontra Splita”. Ili kad je poslije utakmice Dino Drpić pokazao svoju stražnjicu navijačima Hajduka.

Na pragu pobjede

Igrači Dinama znaju da stižu u grotlo, njima sigurno nije lako, oni će nastojati umrtviti igru, na čeku, ono na 0:0 pa da se dogodi neka mogućnost za njihovu individualnu kvalitetu, jer “modri” imaju takve igrače.

Hajduk je ove sezone odigrao tri utakmice protiv vječnog rivala i u svakom od ta tri dvoboja “bijeli” su bili bolji, zaslužili su više od dva osvojena boda (1:1 i 1:2 u Zagrebu, 0:0 u Splitu). Najveći doprinos takvom stanju na terenu dao je trener Damir Burić, on je u sva tri navrata izvanredno taktički postavio svoju momčad. Sigurno će tako biti i u dva predstojeća sudara.

Međutim, u odnosu na prethodne susreta Buriću manjkaju trojica važnih elemenata, u prvom redu Mijo Caktaš, koji je u Zagrebu polučio oba gola, otvorio vrata konačnoj pobjedi Hajduka. U tim utakmicama “bijelima” je nedostajalo malo sreće, još više koncentracije u pojedinim situacijama kad je bilo lako poentirati, zabiti drugi gol koji bi presudio pobjednika.

A za kraj suci, odnosi se na delegirane za oba susreta. Valjda su naučili lekciju da oni nisu u glavnim ulogama, nisu pozvani da zabijaju golove, oni su servis akterima. Jer, igraju se važne utakmice u slavu nogometa.

Naslovnica Glava u balunu
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last