Ako je ovo vražje djelo, žalim samoga sebe, zbilja. Ali, sad samo želim znati tko je žena koju moram voljeti, kaže u jednom trenutku svome ocu-menonitskom pastoru glavni lik filma „Tiho svjetlo“ Carlosa Reygadasa, izgovarajući tako ključnu rečenicu filma, ali i svakog ljubavnog trokuta koji nije samo kratkotrajna posljedica kombinacije požude, neodgovornosti i neiskrenosti.
Nakon hrvatskog „Iza stakla“ Zrinka Ogreste, irskog „Jednom“ Johna Carneya, „Tiho svjetlo“ je, naime, još jedan film prikazan u prva tri dana 10. Motovun film festivala koji se bavi pitanjima ljubavi, preljuba i braka, temom koja se sve više nameće kao jedna od ključnih u suvremenom društvu pa tako i u ( sedmoj) umjetnosti.
Jesu li ljudska bića monogamna ili je takav brak društvena fikcij...
