StoryEditor
Slikarstvonjena rapsodija

‘Umjetnica i njezina priča‘: Na Peristilu je otvorena izložba umjetnice Žane Bajić, inspiraciju je dobila radeći na filmu o pijanistu Maksimu Mrvici

Piše Ljubica Vuko
17. kolovoza 2020. - 23:04
Umjetnica Žana Bajić u društvu Nansi Ivanišević i Ane Opačak, obitelji Huljić te tenisača Martina Čilića i Marija Ančića  Prokultura

Žana i njezina umjetnost svojevrsno su utjelovljenje ideje ciklusa "Umjetnica i njezina priča".

Kompletna i posebna umjetnica koja spaja svjetove, koja osjeća gotovo podjednako druge vidove umjetnosti i njezinih primijenjenih izričaja.

Žana je sa svojom izložbom donijela na Peristil vatromet boja, najljepšu glazbu Tončija Huljića, muziciranja Maksima Mrvice, božanski glas Hane Huljić. Ukratko, ljepotu života koju je neštedimice podijelila sa svima nama...

Ove riječi o Žani Bajić izrekla je Nansi Ivanišević, utemeljiteljica i predsjednica "Prokulture Split", koja je u ciklusu "Umjetnica i njezina priča" u Kući jezika i kulture – Peristil powered by OTP ugostila ovu splitsku umjetnicu s izložbom "Rapsodija". Te je riječi, složit će se oni koji su imali priliku upoznati Žanu i njezin rad, itekako dobro opisuju jer, reći će i oni, doista je umjetnica koja spaja svjetove.

Za slike iz "Rapsodije" Žana Bajić inspirirala se radeći kao producentica na dokumentarnom filmu o slavnom hrvatskom pijanistu svjetskoga glasa Maksimu Mrvici.

Taj film redateljice Brune Bajić pod nazivom "Hrvatska rapsodija: Maksim Mrvica" prikazan je za vrijeme njezina gostovanja na Peristilu, čime je umjetnički doživljaj upotpunjen.

Kistom na glazbu

Kako je nastala "Rapsodija" i kako je došla na ideju kistom se izraziti na glazbu koju je Tonči Huljić napisao za Maksima Mrvicu? Evo što Žana o tome kaže:

– Kad smo radili dokumentarni film ''Hrvatska rapsodija: Maksim Mrvica'', moje kćeri redateljice Brune Bajić, magistrice filma, na kojem sam ujedno bila i producentica, prvi put sam se susrela s kompletnim opusom Tončijeve glazbe prisutne u njegovoj karijeri i razvoju. I ranije su mi te skladbe ''upale u uho'', ali nisam obraćala pažnju na to da se zapravo radi o kompletnom Tončijevu opusu prisutnom kroz Maksimovu karijeru.

Kroz film sam otkrila da postoji i knjiga koja sadrži notni zapis svake skladbe pod nazivom "Music for Maksim" i od tada je krenula moja slikarska avantura utabana njihovom stazom.

Govori nadalje kako su je "Hana's eyes", "Croatian rhapsody", "Mojito", "Cubana Cubana", "Still Waters", "Amazonic" i mnoge druge skladbe mamile već samim nazivom i polako je počela ulaziti u notni zapis kroz neku drugu blisku joj dimenziju, boje i kolaž.

image
"Cubana Cubana"

– U početku nisam znala da ću oslikati čitav opus, ali poput neke ugodne rijeke nosila me ideja o tome i dovela do ušća u kojem su se, na moju sreću, susrele moja vizija Tončijeve glazbe i njegova. Iz toga je kroz nekoliko godina s pauzama u radu nastala izložba ''Rapsodija'', koja je četvrti glazbeno-slikarski koncept u mojem radu.

Uživala sam u procesu, jer kako je i sam Maksim rekao u filmu – u Londonu, gdje nastaju njegovi albumi, a tako i meni ovdje, Tončijeva melodija s lakoćom ulazi u sluh i prelazi u druge dimenzije svojom sadržajnošću, toplinom i slikama koje krije, za one koji odluče gledati. Ukratko, tako je nastao put ''Rapsodije'' – govori Žana Bajić.

Kompleksno a jednostavno

Opisujući put nastanka ovog ciklusa u kojem je petnaest slika, Žana kaže da je taj proces bio kompleksan, a opet s druge strane jednostavan.

– Radi se o akrilnim slikama velikih dimenzija (120 x 100 cm), i kad se dobije bijelo platno, a s druge strane takvo bogatstvo tonova i glazbe, pred stvaratelja to postavlja veliki izazov. Ono što mi je najdraže kod ovog procesa jest činjenica da nisam razmišljala o slikarskim kanonima i pravilima, razmišljala sam o svijetu mašte i boja u kojem su me odvodile Tončijeve melodije.

Razmišljala sam o svojoj djeci, obitelji, o mojem psiću Luni, koja je prije tri godine napustila ovaj svijet, o ljepoti života, o njegovoj veličanstvenosti i ljepoti prolaznosti koju je tako teško pojmiti. Razmišljala sam o svijetu ispod ovog svijeta kojim smo zabrinuti, o emociji koja drži ljepotu živom, o tome kako je puno više toga u srži što nas povezuje nego što nas razdvaja, a to tako lako zaboravljamo.

Uživala sam u procesu jer sam se mogla prepustiti ljepoti u njezinu najelegantnijem obliku, kroz umjetnost, kroz boju, kroz osjetila koja su nam dana da kroz njih mijenjamo sebe, svijet oko sebe i svijet u sebi. U cijeloj ovoj priči nema ništa ''tehnički'' i promišljeno. Ona je sinergija trenutka, glazbe i slikarstva i kompletan proces za mene je bilo putovanje kojeg ću se uvijek sjećati – kaže umjetnica.

Pitamo i je li prije slikala kroz glazbu na sličan način.

image
Umjetnica Žana Bajić u društvu Nansi Ivanišević i Ane Opačak, obitelji Huljić te tenisača Martina Čilića i Marija Ančića
 
Prokultura

– Četiri slikarska ciklusa naslanjala su se na glazbu i svaka me je odvela na posebno putovanje i otkrila mi dio sebe koji prije nisam poznavala. Otvore se neke nove emocije, neki novi koloriti, motivi ili tehnike, jednostavno to je ljepota slikarstva. Upoznajete sami sebe čitavoga života i iz vas izvuče ono što život ne može. Ne kažu bez nekog razloga da je umjetnost veća od života. Ona nije, po mojem mišljenju, pretenciozan privilegij, nego radost življenja i oda životu i tako je nastojim sagledati uvijek iz početka. Svaka ideja ili opus koji nam je dan da nađe put na svijet kroz nas zapravo je mali privilegij i neizmjerno sam zahvalna na tome. Slikanje kroz glazbu i prije je bilo moja strast, ali kroz ''Rapsodiju'' sam pronašla posebnu lakoću i inspiraciju koju je teško prenijeti riječima – odgovara.

- Koji su sljedeći izazovi?

–''Rapsodija'' je inspirirana talentima na koje, kad ih upoznate, ne možete ostati ravnodušni. Maksimova virtuoznost na klaviru i način interpretacije i Tončijev nevjerojatan talent da stvara u tolikoj raznolikosti i s toliko emocija, njegova mogućnost da napravi inovaciju na temeljima duge glazbene tradicije, bili su moja velika inspiracija, uporište i snaga. Presretna sam što sam dio ovog procesa i sljedeći mi je izazov dati ''Rapsodiji'' rezonancu koju zaslužuje, prije negoli krene sljedeće putovanje u svijet gdje se sudara najljepše od najljepšeg. Ljudski talent i želja da se ovjekovječe – ističe umjetnica.

Prošle godine Žana Bajić izlagala je i na International Sound & Film Music Festival – ISFMF, koji je, kako kaže, jedan od pet najjačih na svijetu. Umjetnički direktor tog međunarodnog festivala filmske glazbe i zvuka je mladi, ali već renomirani skladatelj filmske i kazališne glazbe Ozren K. Glaser, a od osnutka festivala njezina kći Bruna dio je organizacijskog tima.

– Moj zadnji opus slika koji sam izlagala na ISFMF-u prošle godine našao je inspiraciju u prekrasnoj Ozrenovoj glazbi.

Naime, Ozren je radio kao izvršni savjetnik za glazbu na filmu "The Reader" ("Žena kojoj sam čitao") za koji je Kate Winslet dobila Oscara za najbolju žensku ulogu. Slušajući njegovu glazbu i gledajući istoimeni film, različiti aspekti osobnosti unutar žene dobar su temelj za umjetničko stvaralaštvo i otkrivanje skrivenih dijelova vlastite osobnosti. Za svakog umjetnika, na kraju krajeva, vjerujem da je temelj djelovanja potraga za kompletnom slikom sebe na koju se može mirno nasloniti. Inače sam koloristica, ali koloristička skala u ovom opusu reducirana je na samo nekoliko boja – crvenu, sivu, crnu, bijelu s akcentom zlatne. Ovaj opus, za razliku od prethodnih, spaja slikarstvo, glazbu i film, medije koji ovise jedni o drugima, a ipak se tako radikalno ponekad sudaraju, baš kao što se nekada sudara naša stvarnost s našom idejom o tome što stvarnost jest ili što bi trebala biti – kaže umjetnica.

Ambiciozni planovi

Što se tiče planova u budućnosti, reći će kako joj je izložba "Rapsodija" u "Prokulturi" donijela, osim radosti izlaganja, i divna prijateljstva, ali i neke vrlo ambiciozne planove.

– Odnose se na festival ISFMF, koji je s radošću prihvatio prijedlog da se iduće godine održi u Splitu, na Peristilu. S obzirom na to da festival ugošćuje najveća imena filmske glazbe, dobitnike Oscara, kao i eminentne svjetske redatelje, zaključili smo da bi takvo događanje bilo "poslastica" za Split. Prošle godine, kad je u sklopu festivala bila i moja izložba "The Reader", gostovala su i ugledna imena, Stephen Warbeck, dobitnik Oscara za glazbu u filmu "Zaljubljeni Shakespeare", i Eddy Joseph, nagrađivani inženjer zvuka koji je radio na "Casinu Royale", "Studengori","Eviti" i "Harryju Potteru". Prije tri godine koncert je održao sin Clinta Eastwooda, Kyle Eastwood – otkriva nam.

I tako Žana Bajić širi svoju umjetničku priču, spaja ljude i svjetove, uživa u svojem stvaralaštvu, prenoseći taj osjećaj i onima koji se sreću s njom i njezinim slikama. Kaže i kako su joj veliki poticaj u radu susreti s ljudima i poruke koje dobiva, kakva je ona koju joj je poslao kirurg dr. Ante Mihovilović:

"Baš kao i glazba, Vaše su slike primamljive, ugodne, ali i transcendentne. Kroz njih se glazba čuje s dva osjetila, i to uhom i okom. Okom ste točno u srž naslikali misao koja prolazi čovjeku kroz glavu dok sluša i stvara glazbu. Slike, baš kao i glazba, pokazuju koliko je čovjek uzdignuto biće, koliki su mu neslućeni dometi, i u koje zakutke može doprijeti ljudska misao i ideja. Prikazali ste ono najplemenitije što čovjek ima u sebi i ono što ga odvaja od ostatka živog svijeta na zemlji. Iskreno se divim vašoj umjetnosti i nadam se i vjerujem da je ovo samo jedna u nizu od brojnih uspješnih izložbi kojima ćete počastiti svoj grad!"

STANJE DUHA Svijetu nudim boje

– Kroz svoje slike trudim se provući i prikazati koliko svakodnevna površnost i crno-bijeli svijet udaljavaju dušu od onog iskonskog, približavajući čovjeka oronulosti duha. Stoga svijetu nudim boje, koji ih treba jednako kao i ideju svakodnevne banalnosti.

Stvaram nove dimenzije, negirajući vrijeme i mjesto, ali ne i postojanje. I kao što sam već jednom rekla, svaka godina nosi svoju važnost i svaku kao takvu poštujem.

Fizičko tijelo nije pokazatelj starosti, nego stanje duha. Godine nisam nikada računala brojem bora, nego onim što sam ostavljala iza sebe. Pa kako se onda neću radovati svakoj novoj – kaže Žana.

TONČI HULJIĆ Slike gledati srcem

Bilo mi je drago pročitati, kaže Žana, ovu izjavu Tončija Huljića nakon izložbe "Rapsodija" u prestižnoj galeriji "Guarnerius" čuvenog, svjetski priznatog i poznatog violinista Jovana Kolundžije:

– Iznenađen sam što su ove umjetnine uopće nastale. Volim slike, ali sam laik, nikad ne znam što u slici treba gledati, no kad sam shvatio da, kao i sve u životu, i slike treba gledati srcem i doživljajem, i kad sam tako počeo promatrati, vidio sam da su ova djela vjeran odraz onoga što sam ja napisao za Maksima. Iznenađen sam što su ove umjetnine uopće nastale, a još više što ih je čuveni Jovan Kolundžija odlučio postaviti u svojoj galeriji.

BRUNA BAJIĆ Misija Maksima Mrvice

Žana se prisjeća i što je njezina Bruna zapisala o dokumentarnom filmu o Maksimu Mrvici koji je režirala.

– Svi se nekada nađemo u nekom životnom razdoblju kada se zapitamo što smo učinili, istražujemo jesmo li što mogli učiniti drugačije i bolje, da shvatimo da uvijek ima nade i da smo svi rođeni s nekom misijom. Tako je i Maksim, kao i svaki čovjek koji nešto napravi, a svi smo napravili nešto u sklopu svojih mogućnosti, prošao svoju životnu priču.

"Hrvatska rapsodija" film je o životu Maksima Mrvice o kojemu, osim njega samog, govore i svi oni koji su zaslužni za njegov glazbeni uspjeh i razvoj. Pratimo njegov uspon od talentiranog studenta klasične glazbe do megapopularnog crossover izvođača. Film pritom promiče pozitivan stav prema životu i ustrajnost bez obzira na životne okolnosti, uzimajući u obzir i ratne godine Maksimova obrazovanja u Šibeniku.

Pred kamerom se pojavljuju Marija Sekso, Maksimova prva učiteljica klavira, profesor Vladimir Krpan, Tonči Huljić i Mel Bush, koji je zaslužan za Maksimov svjetski uspjeh – zapisala je Bruna Bajić.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

01. prosinac 2020 17:48