StoryEditor
SlikarstvoTolerancija

Nitko neće nasred Rive isprazniti crijeva. Zbog srama a ne zbog kazne, zato moralni aspekt i jest najvažniji, kaže poznati ilustrator i dizajner Mirko Ilić

Piše Jakov Kosanović Privatni album
15. rujna 2020. - 09:45
Ilić s posterima 'Tolerancije'

Izložba "Tolerancija" Mirka Ilića angažirani je dizajnerski projekt, na turneji od 2017., kojim se danas otvara i Festival vizualne kulture KOMBO na splitskoj rivi.

Izložba sakuplja radove istaknutih grafičkih dizajnera svjetske scene, vidjet ćemo 150 plakata, a od hrvatskih autora odazvali su se Boris Bućan, Boris Ljubičić, Dejan Kršić i Robert Čanak. Poziv na toleranciju autor je uputio kao odgovor na nacionalizam, fašizam i ksenofobiju, koji su još uvijek itekako prisutni u društvu.

Mirko Ilić, svjetski poznati strip-crtač, ilustrator i dizajner, koji je iz Zagreba otišao živjeti i raditi u Ameriku prije više od 30 godina, želi promicati vrijednosti jednakosti, prihvaćanja i uvažavanja različitosti, s osnovnom idejom da su svi ljudi ravnopravni i da u društvu koje gradimo nema mjesta diskriminaciji. O tome nam je naširoko pričao i iz svog newyorškog studija preko Skypea.

"Tolerancija" je do Splita obišla 30-ak zemalja, a već je bila postavljena i u Zagrebu, Dubrovniku i Sisku. Zanimljivo je da ni jedna nije ista, jer je fundus izloženih radova sve veći, a i mijenjaju se i izvangalerijski prostori izlaganja. Je li splitska riva samo najpodesniji prostor za ovu izložbu ili je možda bilo važnije simboličko značenje Rive kao poprišta dočeka i ispraćaja?

- Na sreću ili nesreću, ja to nisam izabrao. Ako ispadne dobro, ja ću tvrditi da je moja ideja. Tako rade dobri dizajneri. To su izabrali studenti. Oni su vidjeli moju zadnju izložbu u Slovačkoj, na velikome mostu, pa su i oni htjeli napraviti nešto atraktivno slično tome.

A dvostruka stvar s izložbom je to što nije tu samo radi "tolerancije“, nego i da skrene pažnju na dizajn, odnosno školu dizajna. S druge strane, bila je to slično kao s autobusima u Dubrovniku. Ideja je bila napraviti izložbu tamo gdje još uvijek ima turista, tako da i stranac može pročitati riječ "tolerancija“ na svojem jeziku.

Svi su plakati pisani na različitim jezicima, ovisno o nacionalnosti određenog dizajnera. Svi bi pisali na engleskom, jer je to veća šminka, međutim, mene jako veseli što ću sada dobiti i neke plakate, recimo, iz Gruzije, na njihovu pismu. Ono što je meni lijepo u vezi s Rivom jest to što se tamo prešetavaju nove haljine i sutradan se trača o tome. Tako da je meni pokazati novu haljinu na Rivi vrlo važna stvar. Događale su se tu i ružne stvari, s gay paradom itd., tako da mi je drago što se to ovim briše.

Deklarirani ste aktivist, kako radom, tako i stavom, naslov vaše izložbe jednom riječju rezimira vaš angažman. Kako komentirate činjenicu da je šikaniranje drugog i drukčijeg tako tvrdokorno u različitim društvima?

- Piše mi u putovnici da sam aktivist, ha-ha. U Americi je, nažalost, situacija ružna u zadnje vrijeme. Bila je uvijek ružna, zapravo, ali je postojao neki sudsko-politički sustav koji je to nastojao kontrolirati. Gledajte, na jednoj fotografiji iz koncentracijskog logora u Auschwitzu, nakon oslobođenja, buldožerima doslovce guraju tijela u jarak.

Nitko sebe ne zamišlja tako. Nitko ne misli – tako ću ja završiti. Svi imamo velika očekivanja za sebe i svoju djecu, misleći da zaslužujemo jer smo posebni, ekstra itd. Kad se pokaže da nije tako, onda se pitate – zašto? Ili to pita netko za vas, a on najčešće ima i odgovor. I najlakše je kriviti nekog drugog umjesto sebe i svoje okoline.

Kapilarna mržnja

Duboko sam uvjeren da ima puno rasizma u Švicarskoj, ali budući da imaju puno novca, to nije tako izraženo. U različitim sredinama, grupa huligana će pretući tri mlada crnca, koji se slučajno pojave tamo, naročito ako su visoki, zgodni itd.

Međutim, ista ta gomila trčat će za ta tri crnca ako su jako bogati i jako poznati. Dakle, nije samo pitanje boje kože. Isto vrijedi i za homoseksualce i ostale "drukčije“. Ja kad se šalim, uvijek spomenem Kamenita vrata u Zagrebu, gdje građani Majci Božjoj upućuju molitve uz paljenje svijeća. Dakle, mislim da bi svi ovi "straight“ frajeri, umjesto da tuku gay frajere, trebali paliti svijeću zahvale za njih.

Jer da su svi ovi zgodni gayevi "straight“, ovi koji jesu "straight“ nikad ne bi vidjeli ženu. Gay populacija im ne stvara apsolutno nikakav problem, osim možda na religijskoj razini, što je druga priča. Jer, eto, ne proizvodi Hrvate.

Mislite da je u Crkvi problem?

- Da, da, Crkva je problem, ne religija. Crkveno tumačenje je problem. I katolici odmalena uče da je Krist podučavao "Ljubi bližnjega svoga“, ali se to ipak nekako zaboravi. I to ne vrijedi samo za odnose sa susjedima Hrvatske. Stavite samo Torcidu i Armadu skupa, pa će vam sve biti jasno. To ide od države do države, županije do županije, općine do općine i na kraju od kvarta do kvarta, ulice protiv ulice. Uvijek netko ima nešto protiv drugoga.

Gdje percipirate temeljnu prepreku toleranciji u Hrvatskoj i kako biste na nju odgovorili kroz sustav da imate priliku?

- U Americi su ti problemi nekako najviše povezani s policijom, donedavno su prolazili nekažnjeno i nekontrolirano. Gledajte, nitko ako je pri zdravoj pameti, neće u sedam navečer nasred Rive spustiti gaće i isprazniti crijeva, koliko god da ga goni sila. To ne sprječava strah od kazne, nego sram, ili neki drugi temeljni moralni osjećaj.

Moralni aspekt je kudikamo važniji od tog kaznenog. A moralni aspekt se razvija kroz obitelj, obrazovanje, kulturu itd. I, što je vrlo važno, kroz sport. O Americi, recimo, možete svašta kazati, ali kad ste zadnji put čuli da su se neki navijači tukli? S jedne strane to je plod gnjeva i osjećaja uskraćenosti, a s druge osjećaja nepripadnosti.

Pleme kompenzira "nepostojanje“ i s drugim se plemenom tuče ne zato što je i drugo pleme gnjevno i agresivno iz istih razloga, nego u ime nečeg "važnijeg“, "većeg“ itd. I to im daje "moralno opravdanje“ za takvo ponašanje.

Ne mislite li da se različiti "prosvjedi slobode“, poput ovoga nedavno održanog u Zagrebu, pa i "Black Lives Matter" u Americi, lako izvrgnu u politikantske platforme?

- Ne bih toliko krivio masu koliko možda neke moralne, intelektualne i političke lidere. Kako možete zaustaviti mržnju prema gay populaciji, kad i unutar tog tzv. visokog društva možete čuti "ma, on je peder“, a da na to praktički nitko iz istog društva ne reagira. Još će vam reći kako time ne vrijeđaju, nego govore više onako o nečijim općim karakteristikama ovo ono.

Gle, ja sam doslovce glupi dizajner i strip-crtač. Ja nisam netko pametan kao... Slavenka Drakulić! Ona će to predivno napisati i objasniti. Ja nisam taj, iako sam bio njezin učenik, jedno vrijeme. Kao svaki relativno loš umjetnik, ja radim instinktivno. Mene je Amerika promijenila i odgojila. Konstantno popravljam svoje greške.

Kao mlad sam vjerojatno bio dosta okrutan prema ženama, vjerojatno sam bio i dosta netrpeljiv prema nekim religijskim ispadima, vjerojatno sam dosta ljudi povrijedio i uvrijedio, međutim, ja se stalno popkušavam popravljati. Mislim da je to nastojanje jako važno. Amerika je imala nekoliko dobrih štoseva, vjerojatno će ih ponovno dobiti nazad, na primjer kad govorimo o ilustracijama i umjetnosti.

Mujo i Haso samo za Bosance

Ako ste ilustrator za dječje knjige i časopise i imate crtež na kojemu su tri klinca, jedan mora biti "manjina“. To su nepisana pravila: jedan od ta tri mora imati naočale, zato da se klinac koji ima naočale osjeća bolje. Ako ih je četiri ili pet, jedan od njih mora imati aparatić za zube. To je jedno tiho pravilo koje znaju svi koji rade za dječje knjige, ali isto tako i za ozbiljnije publikacije.

Zvuči glupo, ali nije glupo klincu koji nosi naočale ili aparatić. Jedan vrlo poznati hrvatski karikaturist nedavno je na svom FB profilu objavio karikaturu na kojoj je i crnac s izraženim ustima. Kontaktirao sam ga i rekao mu da mora malo pripaziti na te stvari. On mi je probao objasniti da on tu ne vidi rasizam niti išta slično.

Objasnio sam mu da nije problem što on vidi, već što vidi crnac. Vrlo je važno kako netko o kome pričaš tumači to što pričaš. Jer, zašto tvoj vic mora biti Mujo i Haso? To je sasvim u redu ako si Bosanac, štoviše, ako si Bosanac musliman.

I kod vas je riječ na "n" uvriježena u crnačkoj rap kulturi, dok je među bijelcima neprihvatljiva u bilo kojem kontekstu...

- Da, sad, kao što vidite, i naš dragi predsjednik koristi tu riječ u privatnosti svoga doma. Ako pobijedi na sljedećim izborima, možda će je koristiti i javno. Kad nema kontrole, ljudi se osile i postaju sve gori i gori.

I kod nas ima političkih opcija, koje bi, da su na vlasti, sjednice u Saboru započinjale pozdravom "Za dom spremni".

- Da, prema tome, to je na prvome mjestu pitanje nekakve moralne kontrole. Vratimo se sekundu na plakate "Tolerancije". Ja sam dovoljno tolerantan da se neki plakati ne pojavljuju u nekim zemljama. U ovome trenutku imam 154 plakata u kolekciji, koji pokrivaju vrlo različite aspekte tolerancije, odnosno, autorskih viđenja o tome što je tolerancija.

U vezi s dva-tri plakata morao sam imati tihe pregovore da se malo nešto popravi i tome slično... Moram reći da su to najpoznatiji dizajneri svijeta, koji mi znaju poslati i tri-četiri verzije svog rada. Ja sam spreman raditi kompromise. Na dva plakata mislim da je kukasti križ. U nekim zemljama je to zabranjeno pokazivati u bilo kakvom kontekstu. I meni je normalno da to neće biti pokazano u Njemačkoj.

Meni je normalno da gola muška ili ženska osoba neće biti pokazana u arapskoj zemlji, jer je tamo pokazivanje golotinje zabranjeno. Od ta 154 plakata, ne mogu se svi uvijek svugdje izložiti. I onda ih ljudi moraju reducirati. Na Rivi će ih, recimo, biti 150, neće zadnjih nekoliko jer nisu stigli. Ja domaćinima izložbe pustim da rade svoj izbor, međutim, ja uzimam za pravo razgovarati s njima o tome.

Jer ako meni netko u Dubaiju izbaci sve plakate na hebrejskom – mi imamo mali problem. Ako mi netko negdje izbaci sve plakate s duginim bojama – mi imamo mali problem. Prvo, ja ne želim biti ničije pokriće za pretvaranje da su demokratsko društvo. To se događa tu i tamo, ali ako ćemo igrati tu igru, onda hoću bar jedan plakat s duginim bojama i jedan plakat na hebrejskom.

Recimo, u Dubaiju, kao i u ostatku Ujedinjenih Arapskih Emirata, publika, i to mahom ženska, najviše se skupljala oko plakata izraelskog umjetnika koji je na hebrejskom, arapskom i engleskom napisao "Tolerancija". On je relativno ružan stariji muškarac, i uz to "straight", što nije nevažno. Ali on si je relativno loše ružem našminkao usta.

Te žene su bile u šoku što vide našminkanog frajera, i još piše hebrejski. To je tako očito, to je najposjećeniji plakat u toj sredini, zato što tako nešto nikad nisu vidjeli. To je za mene uspjeh "Tolerancije“, da ta publika vidi da može i to. Čak sam i ja tolerantan, što ga tako ružnog izlažem, ha-ha.

Reći ću ti jedan detalj od prije 10-ak godina. U Zagrebu imaš taj ZGRAF, Festival grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija, gdje je jedan od radova bio na ćirilici, knjiga neka. Odbili su ga zbog ćirilice, da je to malo preškakljivo sim-tam. Ili nisu znali čitati ćirilicu, ili ih to uopće ne zanima, ali taj je rad bio tako kritičan prema Srbiji kao što oni nikad ne bi znali ili usudili se biti.

Ali to je bilo nebitno, oni nisu htjeli vidjeti ćirilicu, kao što su u Ljubljani pocijepani plakati "Tolerancije“ koji su bili na arapskom. Sad im odjednom svi ti silni Arapi u Sloveniji smetaju, kao što i svi ti silni crnci smetaju u Hrvatskoj. Ako ste odrasli s nekim tko je manjina, s njime igrate na nogomet i idete na kavu, vrlo je teško biti rasist.

Ali, ako ih ne znate, puno je lakše. Zanimljiva je stvar opet među rasistima, da se svi hoće sunčati i pocrnjeti. Ako si poslije ljeta bijel, znači da nisi imao lovu ići na more, znači da si "nitko i ništa“, a što si tamniji, to si bolji. Znate zašto u Americi ako vas vide u speedo gaćicama zaključe da ste ili gay ili iz Europe? Zato što tamo svi imaju kupaće do koljena. Zbog komparativne anatomije. Mislim, zamislite mladog crnca u kratkim gaćicama...

Ha-ha, zamislimo radije vrijeme prvih supkultura u bivšoj državi. Uređujući Polet, dizajnirali ste i Novi val i rock generaciju koja mu je prethodila. Govoreći kroz prizmu tolerancije, kako biste opisali kolektivnu svijest ondašnjih i današnjih mladih ljudi?

- Ja sam sigurno malo sjetan, svi imamo te nekakve nostalgije. To što se događalo onda nije bilo tako lijepo i romantično kao što izgleda. To je zapravo sve skupa bilo izuzetno amaterski, od kvalitete glazbe do čega god hoćeš. Međutim, imao si dvije paralelne borbe. Jedna, sa samom umjetnošću, jer hoćeš pokazati i dokazati da si dobar ili bolji, i druga sa sustavom.

Bilo što da si radio, zapravo si radio protiv sustava. Naravno, mi smo bili u "light komunizmu“, nije tu bilo nikakve "hardcore“ borbe. Međutim, zbog te dvije borbe i zbog relativnog uspjeha u pomicanju granica, mi smo mislili da možemo bilo što. Mi smo se doista ponašali po sloganu iz francuske studentske revolucije 68.: "Budimo realni, zahtijevajmo nemoguće“. Bojim se da sad to izgleda malo drugačije.

Svijet će biti naš samo pod uvjetom da mladi u taj svijet odu. Recimo, radio sam par projekata u Srbiji, gdje su me mladi dizajneri napali, neizravno, po blogovima, kako to da se meni daju takvi poslovi, a njima ne, kakvi su to natječaji itd. A sve što sam tamo napravio, napravio sam besplatno, dapače, neke stvari sam i platio jer su bile na moju inicijativu. U njihovu gradu, oni sjede i čekaju da im to dođe u krilo.

Sjede u kafiću i pet sati piju kavu i bune se da im otimam poslove, koji ne postoje. Jer ih moraju izmisliti. Moja generacija nije imala gdje objavljivati strip. Prvo smo ga crtali, a onda trčali okolo nuditi ga. Nismo čekali da nas netko pita da nacrtamo strip. Prema tome, ti moraš sam sebi dati šansu, da bi ti je netko drugi dao.

Ja sam platio i 50 posto izložbe na Rivi, nije Grad dao te novce. Ne znam tko je dao 50 posto, ali da ih nisu imali, ja bih platio sve. Ja sam platio tiskanje plakata i svega ostalog u Sisku, zato što mislim da je važno. I zato što mogu. Ali sam isto tako i prije besplatno radio neke stvari u Hrvatskoj, kad nije bilo love, zato što sam mislio da su važne.

Ko to tamo mulja

Nedavno su radili veliku izložbu o punku u Londonu, i na istom zidu su moj plakat Prljavog kazališta s isplaženim jezikom i spajalicom na usnama, The Clash i Dead Kennedys. Ja sam taj plakat napravio na kuhinjskom stolu za nikakvu lovu. A ta energija koju sam uložio je prepoznatljiva i nekome u Londonu.

Dva ili tri moja rada za Prljavo kazalište su u kolekciji MOMA-e. Prvi singl Azre isto. Stidljiva ljubičica je u kolekciji MOMA-e, bend za koji nitko nema pojma. Nisu ga znali ni onda, a nekmoli sad. Da su se zvali Otrovna ljubičica, još bismo pričali o njima. Hoću reći, ne čekaš da ti netko da da nešto napraviš.

Johnny Štulić nije radio glazbu da postane bogat. On je to radio zato što je bilo jeftinije nego plaćati psihijatra, a i žene su to voljele. Tko god je mislio da će zaraditi lovu, taj se zeznuo. Jedini koji je mislio i znao da će zaraditi lovu je Goran Bregović.

Mene čovjek zove da napravim filmski plakat, ja nekaj zbrzam, žurilo mi se i tak dalje, i to postane plakat za film "Ko to tamo peva“. Šijanu sam govorio: ne bih ja to radio, to nije dovoljno novaca, ovo, ono, a kak nije bilo dovoljno novaca, to sam ja nešto smuljao s dva crteža, pa s pameću nadoknadiš vrijeme i novac. I to još uvijek, kak bi rekli u Bosni, drži vodu.

Ima nevjerojatno mnogo talentiranih mladih, i to u stripu... Hrvati rade neke nevjerojatne stvari, ali izvan Hrvatske. Dakle, postoji jako puno talenta, samo, jedne Hrvatska odgurne, a drugi koriste tu ispričnicu "e, ne znaš ti kako je kod nas, ne može se“.

U Hrvatskoj je vjerojatno najveći problem malog tržišta...

- Pa s internetom nema više malih tržišta. Pola istočnoeuropskih dizajnera radi preko interneta za Ameriku itd. Postaje dosta loša situacija zato što silno ruše cijene, međutim, to je realna situacija.

Da, naravno, međutim, mislio sam na printane edicije stripa...

- A to je malo drugačija priča naravno, ali to je isti problem i s knjigama, a dodatni je problem to što se ne može sve jako dobro prevesti.

Poznajete strip-scenu u Hrvatskoj?

- Pa pomalo. Volio bih da znam nešto više, ali ja se ne bavim više stripom. Nešto sam sad u zadnje vrijeme crtao, tek toliko da mi ne bude dosadno za vrijeme korone. Ali ih zato skupljam.

Maroderski posao, ha-ha...

- Kad sam bio mali, mi nismo imali puno novaca, naročito ne za strip. Mislim, spaljivali su strip-crtače kao vještice. Zbog toga sam uvijek morao čitati nečije tuđe Plave vjesnike, razmjenjivati crtane romane, jer si nisam mogao priuštiti svoj vlastiti. Zato sam prema stripu uvijek imao strahopoštovanje, jer je bio skup i nedohvatljiv.

Paziš da se ne zgužva jer ga moraš vratiti itd. Pošto ne volim biti kompleksaš, u jednom sam trenutku počeo kupovati originale stripova koje sam čitao kao klinac, kojih se sjećam svake sličice. Ne samo da ih imam otisnute, nego sad imam i originale.

Zvuči glupo, ali ja ih povremeno šaljem svojim prijateljima u Hrvatsku, s kojima sam dijelio stripove. Znam koliko to njih veseli, kao što smo nekada dijelili otisnute.

A koji su to stripovi?

- Uuuu Flash Gordon, Cisco Kid, Larrigan, Rip Kirby, sama klasika, Modesty Blaise, što god hoćeš... Tarzana! Jako me veseli taj miris štampe. Natrljam se njime po licu ko pas. Kad vidim nešto i zagolica me, ja to probam kupiti, ako nije nemoguće skupo. Ja se zezam da kupujem mrvice svoje mladosti.

Bili ste umjetnički direktor New York Timesa, Timea..., možemo reći, najmoćnijih medijskih platformi s kojih je obzor puno širi nego s ostalih nacionalnih novinskih promatračnica. Koliko je tolerancija kao tema zastupljena u takvoj informativnoj sredini? Kako je uspoređujete s istupanjem novinstva u Hrvatskoj?

- Novine u Hrvatskoj su puno bolje dizajnirane nego većina američkih. Međutim, one se i manje čitaju, a izgled na webu je totalno drugačiji. Novine u Hrvatskoj na webu ne cijene svoje čitatelje. Konstantno se moraš boriti s reklamama, a onda, izgled je puno bolji nego sadržaj. Ja ne mogu shvatiti da oni komentari ispod tekstova imaju toliko legitimiteta.

Neke od najružnijih stvari koje sam pročitao u hrvatskim medijima, pročitao sam upravo u tim komentarima. Uvrede, rasizam... u dobrim medijima ti se komentari kontroliraju. Ako se toleriraju u nadi da će komentari biti zanimljivi barem koliko i tekstovi, postavlja se pitanje - želiš li da ti takvi ljudi čitaju novine?

Ako hoćeš biti New York Times, ne možeš biti National Enquirer, bit ćeš puno obzirniji. Ne možeš objavljivati polulažne tekstove, bolji seks i najljepše guze na plaži. Start je to morao raditi jer je imao tu ambalažu golotinje, pa ih sustav jedno vrijeme nije uzimao ozbiljno. Ali vrlo rijetko je bilo tko kupovao Start radi golotinje.

A ovdje ih kupuju radi golotinje. Ozbiljni tekstovi su postali dodaci jelima. Tako da izgled mi nije problem, on je fantastičan, puno je bolji od sadržaja. To znači da su vam bolji dizajneri od urednika i vlasnika i novinara.

Hoćete reći da više držimo do forme nego do sadržaja?
- Da, to je sasvim u redu, ja sam isto takva jedna osoba, međutim, bar se ne pretvaram da sam drugačiji.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

24. rujan 2020 03:07