Premijerna izvedba ‘Ljuljačke za dvoje’ u splitskom ‘Quasimodu’: prostor i režija ispred glumačkih izvedbi

Prostor splitskog kluba “Quasimodo” privremeno je postao pozornicom za praizvedbu predstave Williama Gibsona “Ljuljačka za dvoje” u produkciji splitskog kazališta PlayDrama.

U režiji Elvisa Bošnjaka u klubu je u ležernom, cabaretskom ozračju izveden komad u kojem nastupaju Anastasija Jankovska, koja je uz to prevela i dramatizirala tekst te odabrala glazbu, i student glume Ivan Baranović.

“Ljuljačka za dvoje” stari je broadwayski hit iz pedesetih, koji je Jankovska znatno skratila izdvojivši scene ključne za praćenje radnje koja se odvija u nekoliko mjeseci.

Priča o dvoje životnih brodolomaca koji su se dočepali iste daske i na njoj plutaju, dok jedno ne osjeti čvrsto tlo pod nogama, prilično je sumorna ozračja. Premrežena je momentima jake strasti i nježnosti, ali svaki od tih trenutaka zatrovan je onim što je prešućeno, lažnim optimizmom i neminovnom slutnjom kraja.

Gledatelji uključeni

Odvjetnik Jerry je lik koji se otisnuo iz bivšeg života i braka, ali mostove za sobom nije spalio; plesačica Gittel, naoko odlučnija i aktivnija, ranjiva je u istoj mjeri, a vapi za sigurnošću i pripadanjem. To dvoje ljudi traže jedno u drugome uporište koje bi lakše pronašli u živom pijesku.

Uloge, koje ovise o finom psihološkom nijansiranju, teške su i za igru na “pravoj” sceni koja glumce ipak donekle štiti, a kamoli u kafiću, među stolovima, na korak od publike. Bošnjak je ustanovio ipak dobar okvir za izvedbu, od solidnog tempa do korištenja svih raspoloživih prostora osim samog centra dvorane, uključujući i šank i izlaze.

Štoviše, ukomponirano je i nekoliko plesnih točaka i izravno uključivanje gledatelja u igru, čime se dobilo na intimnosti i dodatnom brisanju ionako jedva naznačenih granica.

Odnos student - profesor

Sve ostalo išlo je malo teže. Komad je valjda smješten u današnjicu, barem sudeći po upotrebi mobitela, no čitav ugođaj ostao je u duhu pedesetih, dodatno podcrtan glazbenim retro hitovima.

Anastasija Jankovska, “motor” čitavog projekta, uzela je težak zadatak; da podržava i vodi mlađeg kolegu, daje ritam izvedbi i oslika čitavu skalu složenih emocija i stanja, od ženske ranjivosti s kojom se može pomalo i manipulirati do izljeva bijesa i jada.

Baranović je pak početničku tremu kanalizirao u smjeru zbunjenog, pomalo pospanog stava koji u osnovi i odgovara ulozi čovjeka na usputnoj postaji, ali u čitavoj izvedbi nije došlo do prave interakcije. Suviše se tu osjećao odnos student - profesor, Baranović je često znao otkliznuti u običnu reprodukciju teksta, a Jankovska to nadoknađivati žestokom ekspresijom, premda su joj najuspješnije bile “tiše” scene.

Budući da je u planu već ovog mjeseca nekoliko repriza, lako je moguće da se nakon probijanja leda s novim prostorom i novim okolnostima nastupa jasnije poslože i odnosi u djelu. S predstavama u klubu trebalo bi nastaviti, sam ugođaj u startu izvedbi donosi pozitivne bodove.