StoryEditor
Kultura‘život u ratno doba’ todda solondza i ‘cesta’ johna hillcoata

Mostra: nema zemlje ni za mladce

Piše PSD.
3. rujna 2009. - 22:29
Mislim da se nikad nisam toliko smijao ni plakao gledajući filmove kao ove godine dok sam radio selekciju za Veneciju - iskreno je rekao na presici Marco Müller, direktor 66. izdanja najstarijeg festivala na svijetu koji veliča sedmu umjetnost, inače njegova šestog u ulozi direktora kinosekcije. U njegovu iskrenost ovaj put zaista ne treba sumnjati. Dosad odgledani naslovi, naime, mogu se upravo podijeliti u te dvije kategorije – filmove za smijanje i plakanje.

Ako je na otvaranju festivala “Baaria”, unatoč mnogim srcedrapateljnim dionicama, bio film za smijanje, a “REC 2” film za plakanje (od straha ako ništa drugo), drugoga dana festivala u te dvije kategorije nepogrešivo se uklapaju “Life During Wartime” (“Život u ratno doba”) Todda Solondza i “The Road” (“Cesta”) Johna Hillcoata.

‘Sreća’ u pozadini

Solondz je ovdje primio zasad najveći pljesak za crnohumornu dramu koju opisuje kao polunastavak “Sreće” (1999.), njegov najpoznatiji film, barem kad je riječ o hrvatskoj publici. No, iako je redatelj izjavio kako “želi gledati na stvari iz friškog ugla”, pa su tako “neki likovi ostarjeli pet godina, neki dvadeset”, a i općenito je angažirao novi casting (svi su glumci izvrsni, ali napose valja izdvojiti Allison Janney i Ciarana Hindsa), “Life During Wartime” je isti par postola kao “Happiness”, zapravo poluvarijacija na istu temu, što ovdje nije mana, dapače.

Film nema opipljivi zaplet, pače sveden je na niz povezanih vinjeta u čijem su središtu opet naizgled “obični ljudi”. Ovo “obični” nije slučajno stavljeno u navodnike - upoznajemo ljude koji će jedni drugima na ljubavnom sastanku reći “Drago mi je da si normalan!”, premda znaju da to baš i nije tako, jer ispod njihove “obične” površine, koju Solondz razotkriva dekonstruirajući “srednju klasu iz susjedstva”, čuče raznorazne opačine. Znaju i da “u ratno doba” (aludira se na na Irak) žele pronaći mjesto u nasilnom i nepredvidljivom svijetu. Ono što ne znaju, a Solondz zna, jest da im je sreća gotovo nedostižan cilj.

Mortensen i sin

Sreća je gotovo nedostižan cilj i izvrsnom Viggu Mortensenu i njegovu sinčiću u mračnoj “Cesti”, ekranizaciji postapokaliptična romana odnedavno filmski aktualna pisca Cormaca McCarthyja (“Nema zemlje za starce”).

“The Road” starta kadrovima ljubavne idile Mortensena i prekrasne Charlize Theron, da bi, kad se “sat zaustavio na 1:17”, svijet polako počeo umirati. Od čega točno, Hillcoat (“Uvjeti predaje”) ne želi otkriti. Samo nas, nevidljivim rezom, prebacuje u sirovi postapokaliptični krajobraz sivosmeđe boje, prazan poput vesternskih ravnica u “No Country For Old Men”. Brodovi su na suhom, mostovi srušeni, a svijetom lutaju bande koje ne prezaju ni od kanibalizma, naravno u pauzi traganja za gorivom.

Postapokalipsa? Traganje za gorivom? Mnogima će ovdje na pamet pasti “The Road Warrior”, ali Hillcoat ne snima “The Road” kao futuristički akcijski spektakl, priču o hrabrosti i pravdi, pa makar nešto upravo tako Mortensen pripovijeda sinčiću tijekom njihova dirljiva odnosa.

Ovdje nema zemlje za starce. Nema zemlje ni za koga, a spasenje bi teško donio i Mel Gibson. Premda, za razliku od “REC-a 2”, tračak nade je ipak ostavljen... poput munje koja je sinoć nakratko osvijetlila crno nebo nad Venecijom.

marko njegić

Zvijezda je rođena

Kao što je ovogodišnji Cannes svijetu otkrio Christophera Waltza (“Nemilosrdni gadovi“), Mostra bi to isto mogla napraviti za Michaela K. Williamsa. Crnoputi glumac ostvario je odlične, vrlo pamtljive epizode u dvama filmovima iz konkurencije, “The Road“ i “Life During Wartime“. O njemu će se zasigurno još čuti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

02. prosinac 2020 16:21