KulturaSTO GODINA OD ROĐENJA zaboravljenoga sinjanina

Mirko Božić najpoznatiji je po romanu 'Kurlani' i seriji 'Čovik i po', književna povijest pamti ga po drami 'Pavednik', dok ga se politika trudi zaboraviti iako je bio važan pisac i zaslužni kulturni i društveni radnik

Piše Toni Paštar

U Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu obilježena je stota godišnjica rođenja Mirka Božića (Sinj 1919. – Zagreb 1995.). S malim zakašnjenjem, ali ipak.

O Mirku Božiću i njegovu djelu prigodno su govorili akademik Tonko Maroević, prof. dr. Ivan J. Bošković i dr. sc. Antun Pavešković, a odlomke iz Božićeve književne ostavštine čitao je dramski umjetnik Darko Milas. U hrvatskoj javnosti najpoznatiji je kao književnik, ali je tijekom života ostavio zapažene tragove u još nekoliko područja, ponajviše u kulturi, a potom i u politici.

U književne vode Božić se pokušavao otisnuti još kao sinjski gimnazijalac satiričnim dramskim pokušajima. Prve drame i aktovke napisao je za partizanske kazališne grupe. Novela “Protivnica” prvi je Božićev tiskani rad, a objavljena je u “Vjesniku” 1945. godine. Prva faza Božićeva književnog rada obilježena je dramskim stvaralaštvom. To su “Most”, “Devet gomolja”, “Povlačenje” i “Skretnica”. U tim vremenima Božić se uglavnom bavi čovjekom u ratu, da bi se s vremenom sve više bavio ratom u čovjeku, preispitujući svoje junake i kanalizirajući ih k univerzalnim spoznajama.

Najboljim Božićevim kazališnim ostvarenjem smatra se drama “Pravednik”. Kada je napravio odmak od ratne tematike, nastali su “Ljuljačka u tužnoj vrbi” i “Svilene papuče”. Po svojoj noveli “Djevojka i hrast” napisao je scenarij za istoimeni film, a naročito veliki odjek imala je Božićeva TV serija “Čovik i po”, o sinjskom narodnom tribunu Vici Buljanu, kojega je na sceni utjelovio neponovljivi Boris Dvornik. Zatim se ponovno vraća ratnoj tematici te nastaju romani “Colonnello” i “Bomba”. Slavu i upis u hrvatske književne besmrtnike Božić stječe trilogijom o Kurlanima.

Pred skromnim brojem nazočnih, u Društvu hrvatskih književnika rečeno je kako je Božić jedan od hrvatskih pisaca čije je djelo najdublji odjek kraja iz kojega je potekao. Najbolje stranice svojega rukopisa – kritika je u tomu jednodušna – gradio je na iskustvima sinjskog i cetinskog zavičaja, pri čemu nije riječ samo o realnom pejzažu, nego neiscrpnom vrelu inspiracija, školi otpornosti i dostojanstva. Vežući spisateljsku svijest za svijet škure kurlansko/kamešničke perspektive, vrtložnih gorštačkih strasti i unutarnjih nemira, Božić je na kurlansku kamenu pozornicu (po)stavio dramu čovjeka u njegovu grozničavom naporu za potvrdom vlastita bića.

– Svojim zavičajnim uporištima Božić je ostao dosljedan u naslovima “razloga kurlanskoga”: “Kurlani”, “Neisplakani” i “Tijela i duhovi”. Od sadržaja “bijesnog kurlanskog čvora” Božić je sačinio trilogiju, jednu od rijetkih u hrvatskoj književnosti, za koju će svojedobno Vlatko Pavletić napisati da je kao cjelina bolja od pojedinačnih dijelova. Životnošću lica i težinom spisateljskog izraza Božić je oblikovao stranice koje se po vrijednosti mogu usporediti s najboljim djelima i dostignućima hrvatskih pisaca – kazao je Ivan J. Bošković, napominjući da Božić nije bio samo književnik nego i svestrani kulturni i društveni djelatnik te je, navodeći riječi Branimira Donata, istaknuo kako je Božić u mnogo prilika pokazao “da se književni angažman može realizirati na nekoliko paralelnih kolosijeka, a što mu je sve zajamčilo visoko mjesto u hrvatskoj književnosti i kulturi.

– “Kurlanska dimenzija” petrificirala je čitanje i sveukupnu recepciju Božićeve književnosti. Ostale stranice rukopisa ostale su u sjeni njezinih visokih atribucija pa se zaboravilo da je Božić pisac gradske tematike, i to uvjerljiv i poticajan – kaže Bošković.

– Sklonost digresijama i igri asocijacija, fina parodija i uporaba postmodernističkog znakovlja starim su kvalitetama Božićeva izraza priskrbili novi kolorit i vitalizam, što ga legitimira velikim imenom, znakovitijim nego što kazuju naše književne povijesti, ali i naša društvena zbilja koja uporno i ustrajno uživa u svojem provincijskom zaboravu. A Mirko Božić je uporno, za života pa sve do danas, guran u zaborav. S tim da metaforička provincija koja uživa u rečenom zaboravu nije samo Božićev rodni Sinj, u kojoj su ga počastili dajući njegovo ime jednoj maloj gradskoj ulici, ali ne i bistom kao neke druge, već cijeli nacionalni prostor u čijoj je književnosti ostavio neizbrisiv trag. Uz napomenu da nije usamljen, već dijeli sudbinu mnogih hrvatskih velikana iz raznih područja koje minorni guraju u zaborav da bi oni stvorili privid vlastite veličine – dodao je Bošković.•

Vodio kazalište i pjevao u njemu

Sinj - Beograd - Split - Rijeka
Osnovnu školu i gimnaziju, u kojoj je veliku maturu položio 1938. godine, Mirko Božić završio je u rodnom Sinju. Iste godine počeo je studij prava u Beogradu, koji je apsolvirao 1941. godine u Zagrebu. Na početku Drugog svjetskog rata vraća se u rodni grad, u kojemu kao ilegalac surađuje s narodnooslobodilačkim pokretom. Tijekom 1943. godine napušta Sinj i odlazi u partizane, gdje preuzima dužnost u oblasti kulture. Božić postaje voditelj kazališne grupe Okružnog narodnooslobodilačkog odbora (NOO) Splita.

Poslije oslobođenja postaje referent za kulturu Oblasnog NOO-a, gdje je ostao do 1947. godine. U međuvremenu je 1946. i 1947. godine bio voditelj splitskog kazališta "Pionir", ali i pjevač u splitskoj Operi, gdje i završava Božićeva dionica u gradu pod Marjanom. Odlazi u Rijeku, u kojoj dio 1947. i 1948. godine obnaša dužnost glavnog tajnika Narodnog kazališta "Ivan Zajc".

Agitpropovac, intendant, zastupnik


S 29 godina Mirko Božić stiže u Zagreb, u kojemu ostaje do kraja života. Od 1948. do 1952. godine je član Agitpropa Centralnog komiteta KPH. S te pozicije prelazi na obnašanje niza dužnosti u kulturi. Od 1952. do 1954. godine je direktor Drame HNK u Zagrebu, a onda radi odmak od politike. Djeluje kao samostalni književnik, a potom do 1965. godine uređuje časopise "Kulturni radnik", "Literatura", "Književnik" i tjednik "Telegram".

Od 1965. godine Mirko Božić postaje intendant HNK u Zagrebu. Na toj dužnosti ostaje do 1969. godine i u tom mandatu zaslužan je za obnovu kazališne zgrade. Ta pozicija i evidentni uspjeh lansirali su Božića u visoku politiku. Za trajanja intendanture postaje predsjednik Kulturno-prosvjetnog vijeća Sabora Socijalističke Republike Hrvatske, zatim član Predsjedništva CK SKH, od 1970. do 1974. godine je potpredsjednik Sabora SRH, od 1974. do 1978. član je Predsjedništva SRH, a od 1978. godine biran je za člana CK SKJ.

#SINJ#MIRKO BOžIć