Kad bi netko poželio snimiti film po romanu „Trg oslobođenja“ Andreja Blatnika, ovako bi ga mogao pitchirati u najsažetijem obliku pred potencijalnim financijerima: radi se o ljubavnoj priči koja započinje u jednom od najuzbudljivijih trenutaka nacionalne povijesti, uoči najmanje dva velika društvena prevrata, vezi ispletenoj od sastajanja i rastajanja, a koja će se protegnuti desetljećima.
U pitanju je, dakle, knjiga koja se bavi intimnim i javnim strastima, a ove druge, kao što znamo, ponekad mogu dosegnuti temperaturu ključanja i izliti se po ulicama koseći sve pred sobom, što je za živote običnih ljudi, naravno, strašno, ali za literaturu može biti vrlo korisno. No ova priča nije situirana ni u Sarajevo, ni u Zagreb, ni u Beograd, nego u Ljubljanu, glavni grad zemlje u kojoj je rat trajao deset dana, a privatizacija i tranzicija, barem iz naše perspektive, nisu imale obilježja udruženog zločinačkog pothvata. Htio-ne htio, čovjek si onda mora postaviti pitanje je li mršavi društveni kontekst autoru i njegovom bezimenom junaku ponudio premalo drame?
Hajdemo redom... Blatnikov alter ego i vjerojatni vršnjak (pisac je rođen 1963. godine) u ljeto 1988. stiže na ljubljanski Trg Oslobođenja (koji se danas zove Trg Republike) da bi zajedno s četrdeset tisuća svojih sugrađana iskazao podršku četvorici uhapšenih (Slovenci su koristili riječ aretiranih, a ona se, začudo, tih dana i tjedana proširila i našim javnim govorom) zbog navodne „izdaje vojne tajne“. Zbijen u masi prosvjednika, slučajno će nagaziti jednu plavu cipelu od gamoša, a onda se upoznati s njezinim vlasnicom, djevojkom s viškom energije, volje, pitanja, odgovora... gotovo svega. Ili se to glavnome junaku samo čini, jer je on obilježen manjkovima: radije se prepušta struji i okolnostima, nego što pokušava biti kovač svoje sreće.
Slučajni susret vrlo brzo će dobiti svoju prvu, drugu, treću reprizu, da bi doskora naši bezimeni junaci postali pravi ljubavni par. Pravi? I da i ne, jer je njihova veza trajno obilježena nesukladnostima karaktera: on je miran, povučen, introspektivan dečko, iako je svojedobno svirao u punk bendu, a ona je vatrena buntovnica zainteresirana za svaki oblik alternative, od političke do duhovne, koja izgleda kao da stalno trči za vlastitim repom.
Konačno, oni pripadaju i nesukladnim svjetovima. On je dijete iz miješanoga braka, ali ne u nacionalnom, nego u staleškom smislu, jer mu je mama iz jedne od boljih gradskih kuća, a tata provincijalac kojemu su strani svi snovi o veličini. Njezini, očito, pripadaju društvenoj eliti, ne znamo kako joj se tata obogatio, ali slutimo da u njegovoj priči o uspjehu nije sve baš čisto. Promjena društvenog sistema nimalo mu neće naškoditi, jer će on s jednakim uspjehom i jednako maglovito poslovati i u mladom kapitalizmu kao što je poslovao u kasnom socijalizmu.
Bezimenog junaka upoznat ćemo dok on još uvijek živi sa svojim roditeljima, ubire skromne honorare od književnih kritika, koji su dovoljni tek da podeblja svoj džeparac, i nema jasnu predodžbu o tome kako će njegov život izgledati. Na prvi pogled, pred njim je svo vrijeme ovoga svijeta, iako ga, paradoksalno, on ima frustrirajuće malo, jer mu je jasno da se mora emancipirati od oca i majke te pronaći pravi posao od kojega će se moći izdržavati. Na koncu će postati copywriter u marketinškoj agenciji, što mu se čini kao zgodno rješenje, jer se radi o poslu koji je u nekoj vrsti rođačke veze s pisanjem. On isprva vjeruje da je moguće kroz jutro smišljati dopadljive slogane, a popodne i navečer baviti se književnošću, no vrlo brzo postaje svjestan činjenice da je izbor zanimanja uvijek, prije i poslije svega, izbor životnoga stila, a da svijet krupnog kapitala kojemu nevoljko služi nema nikakve veze s njegovom strašću prema književnosti.
Kako vrijeme bude prolazilo, njegove će se frustracije samo umnožavati, jer je zaglavio na poslu koji ne voli, a djevojka u plavim cipelama od gamoša nestajat će iz njegova života i vraćati se kad joj se najmanje nada. K tome, godine neumoljivo prolaze. Kad ga pogodi kriza srednjih godina, vratit će se svojoj staroj strasti i početi kupovati električne gitare. Kad to delikatno razdoblje prođe, otkrit će strah od starenja, bolovanja i smrti, pa će na mjestu gdje su do jučer stajale gitare postaviti sobni bicikl.
Činjenica što živi u relativno pristojnoj zemlji kakva je Slovenija neće mu biti od prevelike pomoći, jer kako je to lijepo zapisao prorok samoupravnog socijalizma Edvard Kardelj: „Sreću čovjeku ne može dati ni država ni sistem ni politička stranka.“ Ukratko, radi se o libru (prevela ga je Jagna Pogačnik, a objavio Buybook) po mjeri nas, Blatnikovih vršnjaka, ali koji valja preporučiti i bitno mlađima, da se na vrijeme obavijeste što ih čeka.