Tisja Kljaković Braić proživljava vrlo lijep period u svojem životu. Ogromna je popularnost ove akademske slikarice koja je najširu publiku – na webu je prati 74 tisuće ljudi – osvojila originalnim karikaturama bračnog para uhvaćenog u svakodnevnim situacijama.
Malo koji umjetnik doživi takvo što. Ne samo da su "Oni" ušli u kućne razgovore – jer iz kućne su sredine i iznikli pa je tako lako s njima se poistovjetiti – nego nastavljaju razgovarati mimo svoje autorice.
Jedna od najomiljenijih karikatura prikazuje njega dok govori: "Eno san ti opra", dok ona uzvraća: "Meni si opra?"
Stoput efektnija od kakve ozbiljne rasprave o podjeli kućanskih poslova, ova sličica prenosi se na situacije s bacanjem škovaca, kupnjom, šetnjom psa – ali ih istovremeno ublažava i začinjava smijehom. "Oni" su zbilja ljekoviti.
Ova karikatura osvanula je uvećana i na zidu zagrebačke Galerije "Klovićevi dvori", u kojoj je Tisja prije nekoliko dana imala izložbu.
Dakle: izložba nazvana "Spomenik živom čoviku", kojom je obilježila dvadeset godina rada, novo izdanje knjige "Oni 2" (prodane dosad u gotovo 13 tisuća primjeraka), prvo mjesto njezine knjige "U malu je uša đava" na top-listi hrvatskih knjiga već više od godinu dana i – priprema premijere u splitskom HNK-u po tom istom djelu.
Dobar period u životu, dobar trenutak – ali iza njega stoje dva desetljeća rada.
– Izložba u "Klovićevim dvorima" monografska je, obuhvaća djela iz proteklih dvadeset godina, a naziv "Spomenik živom čoviku" izveden je iz jedne slike, ali i iz mojeg razmišljanja da čovjeku treba zahvaliti, odnosno podići spomenik za života, kada to zavrjeđuje. Poslije smrti mala je korist.
Odabrano je 155 slika, 57 karikatura iz ciklusa "Oni", 12 skulptura i jedan plakat, a za realizaciju su zaslužni autor izložbe dr. Frano Dulibić i kustosica Valentina Bach.
Izložba je vrlo interesantno postavljena, ima, čini mi se, jak dramski naboj. Razumljivo, svugdje je prisutan isti, moj rukopis, ali sve počinje "šakom u oko", brut art fazom, kad sam slikala katranom.
Iz tog su vremena stilizirani, tamni aktovi, a nakon njih prebacila sam se u lirskiju, bijelu fazu, kada sam često radila trodimenzionalne slike. Zadnji ciklus je egzistencijalni, a motivi su često starinski kućanski predmeti, pisaći i šivaći stroj, umivaonik, staklenka...
Ali – uvijek je tu prisutan i mali ljudski lik ili par. To su, zapravo Oni. Postojali su na mojim slikama i ranije, a onda su krenuli u samostalni život kao karikature i preko društvenih mreža postali su jako popularni – objašnjava slikarica.
Na jednoj slici njezin je čovječuljak uhvaćen u pisaćoj mašini – novinar bi se lako tu prepoznao – a u drugoj je pod iglom šivaćeg stroja. Netko mnogo veći i snažniji možda mu kroji život. Interpretacija je ostavljena promatraču, autorici je jedino važno da ne ostane ravnodušan.
Tisja Kljaković Braić napominje kako je u čitavoj dosadašnjoj karijeri nastojala slušati vlastiti unutarnji glas, težila je originalosti i iskrenosti.
– Čak ni ne odlazim na izložbe autora koji mi se sviđaju kako ne bih došla u napast kopirati ih. Vode me moje emocije. one su mi glavni alat. Jasno mi je da publika to prepoznaje. Katkad mislim da sam se i previše ogolila kroz sve što sam radila – razmišlja Tisja i nastavlja:
– Odlučila sam u životu raditi ono što me veseli. Mnogo toga i bacim, samo dio objavim, ali čitavog života najviše razmišljam o tome što bih mogla naslikati.
A karikature "Oni" trajat će dok im bude suđeno. Volim kada mi ljudi priđu i kažu da sam ih nasmijala i razveselila. Nekidan je netko napisao u komentaru "samo da se ne rastave".
Umjetnica će uz to napomenuti kako crpi inspiraciju iz vlastitog života, ali i iz života svoje šire obitelji, susjeda i prijatelja.
– Svatko tko mi se obrati u opasnosti je da bude nacrtan – kaže.
Novu knjigu "Oni 2", u Frakturinu izdanju i s predgovorom Vojka V., obogatila je s petnaestak anegdotalnih tekstova vezanih uz crteže, a prvi put su se paru pridružila i djeca. Možda će ubuduće i češće biti situacija s curicama, za koje će je inspirirati njezine kćeri.
I to nije sve: priprema se animirani film "Oni", na kojemu radi slikar i računalni grafičar Veljko Popović.
Kada već dublje zagazimo u jesen, u splitskom HNK-u očekuje nas premijera predstave "U malu je uša đava", koju će po Tisjinoj knjizi postaviti redatelj Mario Kovač.
Radnja prati jedno sadržajno bogato, veselo djetinjstvo iz osamdesetih godina koje je autorica proživjela u Spinutu, gdje i danas stanuje.
Slažemo se da ljepše četvrti (neka se drugi ne uvrijede) u Splitu nema. Susjede smo, pa nam razgovor skreće na jedinstven položaj Spinuta, iz kojega treba samo nekoliko minuta do Marjana, stadiona, Rive, kazališta, lučica, škola. Sjajan je to prostor za odrastanje, igru i istraživanje.
Promijenio se ponešto, čak i nabolje, još je zeleniji nego nekad, ali mijenjaju se i ljudi i običaji...
Manje se mularije igra vani i sjedi po zidićima, nema više dragih starih susjeda koji su jedni drugima išli "u vižite", zatvorena je kemijska čistionica u kojoj je radila mama Marijana Bana, nema ni doktora Veljka Vukovića, po kojega su uspaničeni djedovi i bake trčali čim bi unučad dobila dvije linije fibre.
Knjiga je nostalgična i duhovita, a Tisja zna kako je humor teško prenijeti na scenu.
– Dramatizaciju radi Katja Grcić. Često sam s njom u kontaktu, nastojim pomoći i biti od koristi. Knjiga je filigranski rad, smještena u točno određeni prostor i vrijeme koje treba i zadržati, jer vjerujem da će barem pola Spinuta doći gledati predstavu.
Ni politiku iz onoga vremena ne treba zaobilaziti, jer kada bismo sve to iščistili – dobili bismo "Heidi".
A glavnu ulogu tumačit će Andrea Mladinić, znaš di stoji, dva portuna niže – zaključuje Tisja i žuri doma zbog mlađe kćeri, koja je još beba. Muž bi je mogao dočekati s "plače ti dite", a ona zna što će odgovoriti.