Godine 1983., kad je Igor Mandić objavio monografiju o Arsenu Dediću, glavni junak knjige tek je bio navršio četrdeset petu. Pred njim su bila još duga desetljeća stvaranja, premda se činilo kako se već do toga časa naradio barem za petoricu natprosječno marljivih ljudi. I zbilja, da je kojom pegulom tih dana preminuo, svejedno bi ostao cementiran u našoj kolektivnoj memoriji kao veliki kantautor, pjesnik te skladatelj filmske, kazališne i televizijske glazbe.
Toliko velik da dobro pamtim – na svoju žalost, jer to znači da baš i nisam prva mladost – kako sam po izlasku monografije bio neugodno iznenađen činjenicom da se radi o prvome libru koji se bavi velikom temom opusa Arsena Dedića. Mladom i naivnom, činilo mi se kako je besprimjerna sramota da nitko prije...