StoryEditor
KnjiževnostLibrofilija

Predstavljamo ‘Male smakove‘ Selvedina Avdića, u kojoj autor piše iz pozicije poraženog čovjeka kojega je iskustvo naučilo da se ne nada boljem

Piše Ivica Ivanišević
13. kolovoza 2022. - 13:55

Najzanimljiviji nakladnički niz u zadnje nam vrijeme stiže iz sarajevsko-zagrebačkog “Buybooka” koji je pokrenuo biblioteku “Dnevnici”.

Uređuje je Semezdin Mehmedinović, dokazani meštar introspektivne biografske proze, koji je pozvao na suradnju autore za koje je znao ili slutio da bi se mogli dobro snaći u žanru dijaristike. O jednoj od knjiga iz ovoga niza, “Kućnim ljudima” Almina Kaplana, već ste mogli čitati na ovim stupcima.

Kome je promaklo, prikaz je bio - očekivano, s obzirom na reputaciju autora i moje trajne simpatije prema njegovom književnom radu - pohvalan. Ovoga tjedna veselje mi je predstaviti još jedan naslov iz te edicije, “Male smakove” Selvedina Avdića.

Prije toga dopustite mi notirati zanimljivu činjenicu. Spomenuti Kaplan živi na periferiji jednoga sela na Dubravskoj visoravni, Darko Cvijetić, maestralni pjesnik i prozaik, građanin je Prijedora, Selvedin Avdić je Zeničanin... Očito, bosanskohercegovački književni život nije ograničen samo na jedan ili dva velika grada u državi, nego je raspršen na sve strane, što možda nije najsretnija okolnost za tamošnje pisce, ali jest za tamošnje kulturne sredine. To je jasno vidljivo upravo iz Avdićeva primjera, jer je njegov libar presudno ozračen i označen iskustvom življenja u Zenici.

Autor dnevnik započinje priznanjem vlastite nevoljkosti i otpora, zbog kojih je u više navrata počinjao i odustajao od vođenja osobne kronike.

I, fakat, njegovi zapisi, premda predstavljeni kao dnevne bilješke, više sliče zbirci žanrovski raznolikih tekstova, u rasponu od zipovanih misli aforističkoga duha, preko proznih krokija sve do vrlo elaboriranih i zaokruženih eseja. Činjenice što se bave temama koje nisu nužno određene konkretnim datumom, a svakom je dnevnom zapisu pridružen i naslov, samo pojačavaju dojam kako se ovdje radi o nekoj vrsti dnevnika s greškom. Koja, ako mene pitate, zaslužuje aplauz.

Širinu raspona zgodno će ilustrirati dvije bilješke. Jedna savršeno precizno definira zeničko (šire gledano, svako kontinentalno i gradsko) ljeto: “Sunce je cijeli dan topilo trotoare pa zrak miriše na katran, na petrolej. To je za mene jedini pravi miris ljeta.”

Druga, pak, natuknica kudikamo je dulja i bavi se tužnom životnom pričom Muhameda Kondžića, jednoga Avdićeva starijeg kolege. Tko je na “ti” sa zeničkim zemljopisom, lako će pronaći spomen-ploču podignutu njemu u čast na zgradi u kojoj je živio, a koja se nalazi u blizini Čelikova stadiona na Bilinom Polju. Iz neiscrpnog kataloga grozota koje su se po tome čovjeku sručile, evo nekoliko osobito potresnih. Nakon što je početkom sedamdesetih u lokalnim novinama “Naša riječ” razotkrio privrednu aferu, napakirali su mu politički delikt zbog čega je odrobijao četiri i pol godine.

image
Vanja Ćerimagić

Dok je bio u zatvoru, sin mu je poginuo u prometnoj nesreći. Na godišnjicu njegove smrti slomljena supruga se ubila skočivši s hotela koji se, tako zenički, zvao “Metalurg” (danas, bez jasna razloga, nosi ne puno sretnije ime “Dubrovnik”). Nakon što je izašao iz zatvora, izbacili su ga iz stana, jer je bio prevelik za samca koji je u međuvremenu izgubio obitelj. Godinama je potom spavao u šahtu (!), strepeći da netko noću ne zavari poklopac. Muhamed Kondžić stigao je, uza sve to, biti i važan pisac, čega je njegov grad postao svjestan kad je već bilo prekasno, jer je preminuo 1996. u 64. godini.

Avdić očigledno ima onu rijetku poetsku žicu da razabere slike koje drugima promiču, ali i reportersko uho da čuje dojmljive, slikovite i važne rečenice na koje se većina neće ni osvrnuti, kao, recimo, kad razgovara s prodavačem krumpira koji svoju geopolitičku ekspertizu zaključuje ovom rečenicom: “Allah je Njemačku za sebe stvorio.”

Za razliku od, recimo, Almina Kaplana koji se trudi ne živjeti u Bosni i Herecgovini, nego u obiteljskoj kući i koji se čuva svih vijesti iz (polu)svijeta politike, Avdić nije uspio podignuti sanitarni koridor kojim bi se čuvao od vanjskoga svijeta.

image
Vanja Ćerimagić

U gradu je, valjda, to teže učiniti nego na selu, osobito ako je grad nekoć bio industrijski kolos na čiju veličinu danas uglavnom podsjećaju tvorničke “kulise”. Autor piše iz pozicije poraženog čovjeka kojega je iskustvo naučilo da se ne nada boljem, nego da strepi od goreg.

Avdićeva svakodnevica usporediva je s paralel-slalomom između gorčine uvjetovane politikom i topline koju isijava njegova mala obitelj. Unatoč svemu, još uvijek nije postao rezignirani kapitulant. Jer, kako sam kaže: “Ne zanimaju me simboličke geste. Zato što ne živim simbolički život.” •

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
30. kolovoz 2022 06:29