Postoji barem jedan ozbiljan problem s nadljudima u književnosti. Ako im, po defaultu, nitko ništa ne može jer su nadmoćni svima ostalima, onda ni priče o njima ne mogu biti naročito uzbudljive. Da biste održavali napetost, od prilike do prilike – po mogućnosti, što češće i što dramatičnije – morate iznevjeriti očekivanja svoje publike. A kako to činiti ako su vam glavni junak ili junakinja na svaki način superiorni svojim antagonistima? Tome se problemu može doskočiti samo tako što će autor svome protagonistu, u paketu sa supermoćima, darovati i jednu ili više kolosalnih slabosti koje ga čine ranjivim.
Od Lisbeth Salander naovamo, ta se strategija obično materijalizira u likovima koji su šutljivi, povučeni, zatvoreni, i to do točke koja dovodi u pitanje bilo kakvu mogućnost ostvarivanja komunikacije s njima. No tu se otvara i jedan nezanemarivi problem. Ako vam noseći karakter izbacuje jednu mršavu repliku na sat, na što će se svesti vaše pripovijedanje? Na golo opisivanje njezina kretanja? Takvome liku prijeko je potreban sidekick, neka vrsta časnika za vezu između zakopčane junakinje i ostatka svijeta. Stieg Larsson, autor slavne trilogije Millenium, svojoj je ekscentričnoj superheroini Lisbeth Salander pridružio po svemu običnog čovjeka, istraživačkog novinara Mikaela Blomkvista. Španjolski pisac Juan Gómez-Jurado je, pak, svojoj junakinji Antoniji Scott za partnera delegirao rijetko osebujno čeljade.
Jon Gutiérrez policijski je inspektor vrlo osrednje kriminalističke spreme, niti je deduktivni genije, niti akcijski junak koji se može suprotstaviti cijelom autobusu negativaca. Ima ozbiljan volumen, ali sasvim oskudnu mišićnu masu, naprosto voli jesti. Kao i toliki drugi ljudi, hranu doživljava kao nadomjestak za životne radosti koje su mu uskraćene. U ljubavi je, očekivano nesretan, no ono što je neočekivano ili barem rijetko u gabaritima detektivskog žanra, on je gej. K tome je i vrlo vezan uz svoju majku.
Da ga je raspisao Skandinavac, inspektor Gutiérrez bio bi tragičan lik koji, baš kao i njegova partnerica, nije od puno riječi, nego se u tišini hrva s vlastitim demonima. No njegov književni otac je Mediteranac i definirao ga je kao komičnu protutežu mrtvački ozbiljnoj junakinji temeljito karamboliranog privatnog života, koja raspolaže fascinantnim intelektualnim sposobnostima, što joj, međutim, nije dovoljno, pa svoj ionako furiozni intelekt dodatno napucava šopajući se opasnim stimulansima.
„Crna vučica“ (prijevod potpisuje Ivana Jandras Szekeres) drugi je nastavak (za sada) troknjižja koji masovnu publiku osvaja tečnim pripovijedanjem, sijanjem cliffhangera i eksplicitnim predočavanjem nasilja. Ta tri svojstva dovoljna su za raspisivanje serijala nesumnjivog komercijalnog potencijala, ali ne i za stvaranje djela koja će se izdignuti iznad ustajale baruštine književnog trasha. Juan Gómez-Jurado zato se utječe humoru, kao, recimo, u sceni kad se inspektor Gutiérrez, tek što se propisno izblamirao, jedva obuzdava da ne plane na svoju partnericu: „Jon stisne usne. Želio bi da Crvena kraljica nije vidjela kako je njezin Štitonoša, čovjek koji bi je trebao štititi, pao na dupe. A isto bi tako želio biti kod kuće, s filekima na baskijski ispred sebe. I da dvadesetogodišnjak s kojim koketira na Grindru napokon odluči s njime otići na spoj. A htio bi i mir u svijetu.“
Sličnih humornih pasaža ima podosta u prvih nekoliko desetaka stranica. No kako se priča bude zahuktavala, njihova će se učestalost prorjeđivati, ustupajući sav prostor goloj fizičkoj akciji, što je, naravno, loše, jer će pisac vlastiti spisateljski nerv prigušiti da bi se prilagodio žanrovskim očekivanjima.
Antonia i Jon, članovi tajne policijske formacije kojom upravlja zagonetni Mentor, ovoga će se puta naći u Marbelli, turističkoj meki s vibrantnom kriminalnom scenom u kojoj su ključni igrači Rusi. Kad jednoga od tih opasnih momaka brutalno smaknu, a njegovu ženu usred bijela dana pokušaju ubiti u trgovačkom centru, pokrenut će se dramski zamašnjak koji uključuje nekoliko mafijaških frakcija i korumpirane policajce. Ukratko, radi se o predlošku koji je dušu dao za prilagodbu u format televizijske serije s Radom Šerbedžijom u ulozi ruskog mafijaškog patrijarha. Odgledat ćete cijelu sezonu bez napora, ali ćete na koncu imati dojam da ste sve to već imali prilike vidjeti. I to ne jednom.
Naravno, kraj libra označit će svršetak jedne pustolovine, ali i početak sljedeće u nizu, pošto ćemo se s junacima oprostiti upravo u trenutku dok se oni budu uvaljivali u novi, još opasniji škripac.