StoryEditor
KazališteHIT PREDSTAVA

Redatelj Mario Kovač o radu na predstavi ‘U malu je uša đava‘: Danas ne možeš bez priče o koroni, a mi smo pričali o Tomi Bebiću i Momčilu Popadiću

Piše Jasmina Parić
2. prosinca 2021. - 15:03
U prirodi je mode da se stalno vraća. Naša kostimografkinja Ana Marin prava je stručnjakinja za modu toga vremena Saša Burić/CROPIXSasa Buric/Cropix

Odavno nije u kazalištu bilo ovako silnog interesa za ulaznice kao za predstavu "U malu je uša đava". Premijera, koja je na programu 10. prosinca, i ostale izvedbe do kraja godine rasprodane su. Publiku privlači adaptacija hit-knjige umjetnice Tisje Kljaković Braić, koju na scenu splitskog HNK-a postavlja redatelj Mario Kovač, i najava dobre komedije smještene u osamdesete godine prošlog stoljeća.

Proletjele su, u čudnim okolnostima, već dvije godine otkako je Kovač ovdje režirao uspješnu "Lepuricu".

– To je bila zadnja predstava prije pandemije, virus se već spominjao, ali odradili smo je na uobičajen način. Nakon toga postavljao sam "Baruna Trenka" u HNK-u Osijek i morali smo stati dvanaest dana prije premijere.

Tako će mi predstava "U malu je uša đava" biti prva koja se ponovno smije izvesti pred punim gledalištem, od čega smo se već pomalo odviknuli; glumci su zbog toga silno uzbuđeni – kaže redatelj, koji je ujedno i dramatizirao tekst.

Što kažete na ovakav interes, na jagmu za ulaznicama?

– Ne pamtim ovakvo što, a odgovornost je tim veća. Ljudi me zaustavljaju na ulici, pitaju hoće li biti ova ili ona scena ili lik... Knjigu mnogi znaju napamet, a uz to, u njoj se pojavljuju živući ljudi, poput autoričinih roditelja ili oni koji su još u sjećanju stanovnicima Spinuta, gdje se odvija veći dio radnje.

Puno gledalište veoma je važno za komediju. Čuti smijeh punog gledališta, to je ono čime se glumci hrane i za što žive. Dakako, komedija je rizična. Što ako smijeha ne bude? Zato smo prirodnu količinu straha pretočili u veću ozbiljnost u poslu kako ne bismo iznevjerili očekivanja.

Okvir je zov sirena

Kakvo je raspoloženje na probama?

– Odlično. Veliki je to ansambl, predstava sa 16 glumaca, i svi smo se transportirali u osamdesete. Ni jednom nismo razgovarali o virusu i cjepivima – a danas niti koga možeš susresti, niti otići na neku društvenu mrežu da se odmah ne razveže priča o koroni. Mi smo razgovarali o nekadašnjoj glazbi, TV serijama, modi, poznatim osobama poput Tome Bebića ili Momčila Popadića. Eto, i Popadić se također pojavljuje u predstavi, glumi ga Goran Marković i čak mu malo i fizički sliči uz naricanu kosu i očale.

Tisjina oca, nekadašnjeg glavnog urednika Slobodne Dalmacije, tumači Marjan Nejašmić Banić, mamu Zorana Kačić Čatipović, a babu i didu Nenad Srdelić i Snježana Sinovčić Šiškov. Neki zbilja i fizički nalikuju na stvarne osobe, sudeći po ondašnjim fotografijama.

Zapravo, najteži mi je zadatak bio što iz knjige izostaviti.

Za kakav ste se redateljski postupak odlučili, kako ste literaturu prebacili u kazališni medij?

– Uglavnom sam poštovao kronološki slijed, jedino sam obitelj Kljaković malo dulje zadržao u Spinutu, jer su se u jednom životnom periodu bili preselili na Sućidar. Predstavu uokviruje zvuk sirena – na početku su to sirene koje označavaju smrt druga Tita, a na kraju početak rata i uzbune, čime autoričino djetinjstvo završava.

Poput "Dnevnika malog Perice", i ovo je djelo sagledano kroz dječje oči, a lajtmotiv predstave su vijesti koje Tisjin dida stalno sluša.

Uz pomoć tih vijesti smještamo radnju u određeni period i "javljamo" publici gdje smo – spominju se Olimpijske igre u Sarajevu, Černobil, Univerzijada u Zagrebu, pobjeda grupe Riva na Eurosogu. Ali to je samo okvir. Ključni su obiteljski odnosi, pogotovo hommage djedu i baki. Sam lik Tisje – glumi je Andrea Mladinić, koja također živi u Spinutu – predstavljen je kao ponešto starmalo dijete, pažljivi promatrač s izvrsnim osjećajem za detalj, dijete koje sve prati i sve pamti.

'Dinastiju' je gledala cijela obitelj

Tisja je veoma duhovita, i u tekstu i u crtežu. Čini se da se ne može pogriješiti s njezinim temama, ali spominjali ste rizik komedije...

– Naša je, eto, ideja bila da ne "pecamo" smijeh, da ne slažemo u tu svrhu foru na foru i geg na geg. Želimo da publici tijekom čitave izvedbe bude "urezan" osmijeh na licima i da ga zadrže i kad odu iz teatra.

Mnogo je zbilja duhovitih momenata, poput odnosa dide i mame, panike i zvanja pedijatra zbog malo dječje fibre, pa kompromisa oko Božića, gdje stavljaju u jaslice Djeda Mraza, scene u kojoj familiju na Badnjak posjećuje Momčilo Popadić i nosi im fritule u kacigi iz JNA...

I moda je osamdesetih bila vrlo upečatljiva, a čak se sada i vraćaju neki detalji, poput naglašenih ramena.

– U prirodi je mode da se stalno vraća. To je bilo baš ekstremno razdoblje i mislim da nikada nije potpuno iščeznulo. Naša kostimografkinja Ana Marin prava je stručnjakinja za modu tog vremena.

Ekstremi koje spominjete bili su posebno uočljivi u seriji "Dinastija".

– Jest, imamo i "Dinastiju" i njezinu uvodnu špicu u predstavi. Bilo je to vrijeme kada su je svi gledali, poput magneta okupila bi obitelj ispred televizora, svi su komentirali... Djecu se, inače, u to vrijeme pomalo držalo pod staklenim zvonom. Tisji nisu jasno odgovorili što to znači da Steven iz "Dinastije" "voli muške", TV se gasio kad bi bile neke ružne vijesti, o nesrećama ili štrajkovima. Danas je to nemoguće, dijete će naprosto samo "izguglati" svaki podatak.

Opažam da ste vi, Zagrepčanin, počeli koristiti dosta dijalektalnih izraza.

– U Splitu sam do sada režirao pet ili šest predstava, a prvu prije dvadeset godina. Imam mnogo prijatelja, volim melodiju i izraze splitskog govora i spontano ih preuzimam. Premda, neki mi izrazi u knjizi nisu odmah bili poznati, recimo "matuni"...

Nostalgija prema mladosti

Nemojte mi reći da ne znate što su to matuni.

– Ma dobro, znao sam otprilike, u prvom sam trenutku pomislio da je kamenje. Ali to nije važno, režirao sam predstave i na jezicima koje ne poznajem, čak i na esperantu. Ključno je povjerenje u glumce.

Jeste li obišli naš Spinut?

– Naravno, i Spinut i sva druga mjesta koja se spominju u knjizi. Dobro se snalazim, a odavno sam naučio da Splićani slabo znaju imena ulica. U Spinutu se točno zna koji je volat i zidić u pitanju, a uvijek je nešto "blizu nečega". Blizu Starog placa, starog suda, starog rodilišta.

Osamdesete su godine kod nas već stekle nekakav kultni status u društvenoj memoriji. Spominje se dobar život, dobra glazba, njeguje se velika nostalgija. A ipak, ni tada sve nije bilo sjajno. Što mislite o tome?

– Mislim da sigurno ta nostalgija nije vezana uz politički sustav, nego uz mladost. Zaboga, bili smo dvadeset ili trideset godina mlađi! I imali smo neku vrstu sigurnosti i nevinosti. Danas na društvenim mrežama vidimo kakvim smo sve ljudima okruženi i to nas zgrozi. Tada smo bili okruženi osobama koje smo barem poznavali, a kako sam rekao, djecu se i štitilo od nekih informacija.

Ipak, vijesti su se mogle gasiti, ali opasnost je postojala i prve ratne sirene, kojima predstava završava, nitko nije mogao ignorirati.

Netko je rekao da je kod nas mir kratak period između dva rata; a mi smo u predstavi "U malu je uša đava" uhvatili baš takav period.

item - id = 1147952
related id = 0 -> 1146930
related id = 1 -> 1145288
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
25. prosinac 2021 01:58