Stotu obljetnicu rođenja Miljenka Smoje obilježit će HNK Split dramatizacijom novelete “Borbena ponoćka” iz “Kronike o našem Malom mistu”.
Predstavu čija je premijera zakazana za 16. svibnja i igrat će pod naslovom “Tiha noć” režira Goran Golovko. Riječ je o velikoj ansambl predstavi sa 16 glumaca, a dramatizacije se prihvatio Ivica Ivanišević, novinar i kolumnist Slobodne Dalmacije, književnik koji je između ostalog napisao i Smojinu biografiju.
– Groteskna koliko i neodoljiva priča o malomišćanskom sudaru dvaju nesukladnih, isključivih svjetonazora dostojanstveno je ostarjela u ovih nešto više od pola stoljeća koliko nas dijeli od premijere, pa je ovo krasna prilika da, ostajući vjerni rukopisu i duhu pokojnoga meštra, pokušamo vidjeti koliko se i kako naš svijet otada promijenio, jesu li Smojini junaci otpravljeni u povijest ili su još uvijek tu, među nama, diktirajući nam ritam svakodnevice s jednako slijepom gorljivošću, iako s nešto manje izvornoga šarma, zabilježio je u povodu predstojeće premijere Ivanišević, s kojim smo razgovarali o njegovom udjelu u predstavi.
”Borbena ponoćka” (u knjizi i TV seriji) jedan je od najuspješnijih segmenata “Malog mista”. Generacije pamte svaku riječ i gestu. “Prijenos” u treći medij, teatarski, u najmanju je ruku rizičan posao. Kaži nam nešto o postupku rada na dramatizaciji.
Nova pripovjedna linija
– Prijenos s navodnicima ili bez njih nije samo rizičan, nego je i promašen, jer je riječ o briljantnom tekstu koji je dosegnuo kultni status u dva medija, i zaista nema nikakva smisla pedeset godina kasnije faksimilno ga obnavljati na sceni.
Mene je od početka kopkala ideja da rukopis vratim autoru i da taj povratak ne bude simboličan, nego doslovan: da Smoje doslovno ustane iz groba i iznova se suoči sa svojim junacima i svojim djelom. Osim toga, silno me intrigirala ona slavna Rokova rečenica kako su on i njegova Anđa “stvarali istoriju”. Pitanje kome pripada pravo na pisanje povijesti ne prestaje biti aktualno, baš kao ni ono čija će volja prevagnuti, božja ili ljudska.
Osim Miljenka Smoje, jedan od likova u predstavi je i njegova supruga Lepa. Koju ulogu oni imaju, jesu li oni pripovjedači, komentatori, nešto treće?
– Oni su naprosto likovi koji nose jednu novu pripovjednu liniju, a koja se prepliće s onom već postojećom, poznatom iz novelete, odnosno iz televizijskog scenarija. Ne moraju svi pokojnici biti kao iz horor-romana, dijabolični zombiji koji grizu pošteni svijet. Nisam religiozan, pa ne vjerujem u zagrobni život, ali sam si uzeo slobodu nakratko povjerovati da ipak ima života i poslije smrti.
Zato moj Smoje pomiče Lipovčeve valove i izlazi iz groba s obligatnim španjuletom u ruci. Prije nego što povuče dva dima, pred njega će stati Servantes, a njihova ćakula pretvorit će se u ménage-à-trois kad iz groba iziđe i Lepa.
Smoje je smjestio “Borbenu ponoćku” u jasno određen vremenski i prostorni okvir, dalmatinsko misto dvadesetak godina nakon rata. Zadržavaš li to ili tražiš poveznice s današnjim vremenom?
– Da je Smoje priču ambijentirao u, recimo, sredinu pedesetih, a ne u drugu polovicu šezdesetih, ona ne bi mogla biti komedija, nego bi se pretvorila u tragediju, jer bi se svećenik optužen za “prekid dovoda patriotski pisam” gadno proveo. U međuvremenu se društvena klima značajno liberalizirala. Da nije, ni serija ne bi bila moguća, a kao što znamo, uredno je i na vrijeme prikazana na Televiziji Zagreb, niti je ona završila u bunkeru, niti su njezini autori omirisali zatvora.
Mijenjati vrijeme radnje potkopalo bi uvjerljivost priče, a poveznice s današnjim vremenom ne treba tražiti, one su vidljive iz aviona, pače, iz zrakoplova. Za to postoje barem dva ozbiljna razloga. Prvi je taj što su ljudski karakteri, osobito ljudske slabosti, vječna, nepromjenljiva varijabla. Drugi izvire iz činjenice što danas živimo u ne manje ciničnom društvu od onoga o kojemu se pripovijeda u Malome mistu. Opet trpimo teror sakralizirane ideologije, samo što ona više nije marksističko-lenjinistička, nego klerikalno-nacionalistička. Ljudi i danas, baš kao i nekada, javno ispovijedaju lojalnost poretku, a doma pokušavaju živjeti po svojim pravilima.
Kao mrtvi autor
Jesi li koristio elemente iz nekih drugih poglavlja ili epizoda – spominješ da je uloga Servantesa koji se u “Ponoćki” javlja kao epizodna, proširena?
– U književnoj verziji Servantesa uopće nema, jer je redoslijed noveleta drukčiji od redoslijeda epizoda, poglavlje “Hidalgo gre u raj”, u kojemu on pogiba, prethodi “Borbenoj ponoćki”. U seriji ga ima, ali mu je uloga minijaturizirana i svedena na nekoliko replika koje su komotno mogle i otpasti, jer su čisti višak koji dugujemo šlampavoj dramaturgiji. Meni je, međutim, Servantes najdraži lik, pa sam iskoristio (ko)autorski privilegij i oživio ga. Privoditelj i pisnik blage naravi u mojoj je verziji pobunjeni junak koji ne može oprostiti Smoji što ga je napisao kao tipa kojemu se svi rugaju. Naravno, on i kao pobunjenik ostaje onaj isti Antonio Puhalović Servantes.
Kontaktiraš li s autorskim timom, pratiš li kako napreduju probe i jesi li zadovoljan izborom glumaca?
– Ponašam se kao mrtvi autor, stojim doma i čekam premijeru, jer mi se to čini kao pristojniji izbor. Pisci koji redovito pohode probe čine to samo zato da bi zaštitili integritet svoga teksta. Da je Miljenko Smoje živ, on bi to sigurno činio. On je na snimanjima kao kobac bdio nad svakom izgovorenom replikom i strašno bi se uzrujao kad bi neki glumac uzeo slobodu i dodao poneku svoju riječ ili nedajbože rečenicu.
Ja za to nemam ni vremena ni živaca. Konačno ili prije svega, nemam režiserskih ambicija, pa da se bilo kome petljam u posao. Ni meni nitko nije virio preko ramena dok sam pisao, pa je red da i ja njih ostavim na miru. Nisam se miješao ni u izbor glumaca. Ljepše je biti publika, nego dio autorskog tima, pa cijelo vrijeme gristi nokte i brinuti se kako će na koncu sve ispasti. Ipak, za glumice i glumce se nimalo ne plašim. Mislim da ćemo svi skupa uživati u ansamblu koji je savršeno izbalansiran, ima u njemu prekaljenih veterana i dojučerašnjih juniora, da ne kažem baš bilih tića, koji će vrlo skoro drmati našim glumištem, naravno, ne samo splitskim.
