KulturaNezaslužena ignorancija

Je li bitno tko je kome došao na sprovod? Je li cjepidlačenje primijetiti zvonku odsutnost ministrice kulture na ispraćaju velikog Fiamenga? 

Piše Eda Vujević

Umro je 27. prosinca prošle godine, a na počinak u grobnicu u rodnoj Komiži položen je devet dana kasnije. Za oproštaj od Jakše Fiamenga, pisca, novinara i akademika, od Fiamenga čovjeka, svi koji su ga znali i štovali imali su dovoljno vremena. Svi osim ministrice kulture.

Ni na Jakšin ispraćaj s Lovrinca, odakle je otplovio tiho, neuobičajeno skromno za čovjeka njegova značaja, ministrica Nina Obuljen Koržinek nije stigla doći. Ni u devet dana nije stigla odrediti nekog svoga pomoćnika, zamjenicu, pomoćnicu, nekoga dostojnog, da je predstavlja u Splitu.

Nije stigla u devet dana naći načina ni da dođe na komemoraciju u HAZU u Splitu, nego je, u tren oka, zacijelo telefonski, kao svoga izaslanika tamo poslala Radoslava Bužančića, pročelnika Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture, koji je u dvanaest koraka od Porinove ulice, gdje mu je ured, stigao u palaču Milesi, gdje je ured HAZU u Splitu.

Naravno, nije na komemoraciji ni riječ izustio. A i kako bi? Ta on se bavi antičkim zidinama, podrumima, kamenim gromadama, zvonicima i njihovom restauracijom, bavi se kampanelima i spomenicima kulture koji ne umiru.

Breca zvonka odsutnost

Jakša Fiamengo posve je druga vrsta spomenika.

U Komižu također ministrica nije uspjela doći, niti poslati ikoga tko bi imao i najskromniju legitimaciju oprostiti se u njezino ime, ali i u ime ministarstva hrvatske kulture kojem je ona na čelu. Život gre, vrime gre, karoca gre, ali ne i ministrica...

Jest, bila je i Oliveru, i Ivi Grgureviću, i mnogima drugima, ali ne i Jakši Fiamengu. Je li to uopće bitno? Je li bitno tko je kome došao na sprovod? Je li cjepidlačenje primijetiti zvonku odsutnost ministrice kulture na posljednjem putovanju jednog pjesnika, novinara i akademika? Možda i jest.

Ali možda i nije. Jer, eto, po možda i naivnom osjećaju kako visoki državni dužnosnici po definiciji predstavljaju sve podjednako, očekuje se da oni znaju da je makar pristojno, ako ne i nužno, imati i koliko-toliko ujednačen kriterij, osobito kad je riječ o posljednjim gestama poštovanja koje možemo uputiti mrtvim velikanima. U suprotnom, ispada da ni med mrtvim ni pravice!

Je li sitničavo tražiti i očekivati pravicu kad je u pitanju posljednji ispraćaj? Mi držimo da nije jer, u najmanju ruku, neprisutnost ministrice kulture u tom slučaju ne bi nitko, osim nas, nekadašnjih Jakšinih kolega novinara, primijetio.

A ta je neprisutnost bila vrlo primijećena i ostavila je sjenu zbunjenosti i povrijeđenosti kod mnogobrojnih ljubitelja poezije, pjesama i značaja Jakše Fiamenga.

Ostao je dojam, kakav je Jakša zapisao u jednoj svojoj pjesmi koja, za razliku od onih 63 koje je Oliver Dragojević otpjevao, nema općenarodnu slavu.

"I tko zna je li uopće postojalo
to mjesto, to vrijeme i ja ovdje ovakav
na ovakvome ovome ovo..."

Je li Fiamengo, doista, uopće postojao, ovdje, onakav? Ovo pitanje ostavlja tužan, težak dojam, dojam nepravde i nezaslužene ignorancije.

 

#NINA OBULJEN KORžINEK#JAKšA FIAMENGO