"I ja bi isto da mogu kakiti u nečijim rukama, ili krilu, i da to bude tako lako oprošteno. I da su svi oko mene sretni i da viču Bjaaaaavooooo!!!! - zapisala je, među ostalim, dramaturginja Ane Paška, ili “pravim” imenom Ana-Marija Fabijanić, u svojoj autobiografskoj knjizi/slikovnici “JaMajka Dream”, no to je ujedno i jedan od citata iz njezine nove, istoimene, autorske predstave, čiju premijeru očekujemo 20. svibnja u Gradskom kazalištu mladih u Splitu, a koju će publika imati priliku vidjeti i dan poslije.
Predstava, u idejnom smislu zamišljena kao “dar zahvalnosti”, a po svojoj strukturi kao mozaik različitih emotivnih i misaonih stanja posvećenih djetetu, odnosno majčinstvu, nastala je u produkciji kazališta BESA.
Čak osam dugih mjeseci na njoj su, uz autoricu, marljivo radile i Bruna Radić, Vana Miličević i Kate Marušić pa je “JaMajka Dream” istovremeno njezin intimistički zapis, ali i kolektivno istraživanje univerzalnih osjećaja.
Pisma nerođenoj djeci
Iako je Ane Paška tek prije nešto više od godinu i pol dana postala majka, majčinstvo je zapravo bila njezina davna želja koju je, kaže, “zasadila u Svemir”.
Ritual zapisivanja želja i njihova sađenja u zemlju tek je jedna u nizu stvari koju Ane radi “po svome”, baš kao što je to uostalom i stvaranje drukčijeg kazališta u kojemu se rađaju neke nove estetike.
- Još na faksu sam počela pisati pisma svojoj nerođenoj djeci, a taj razgovor s onim nečim čistim u nama jako me opuštao. No, ideja ove predstave nipošto nije idealiziranje ili stvaranje još jedne iluzije, već pokušaj da se progovori o svemu što je ispod i iznad svakodnevice, o onim često neizgovorenim mislima, riječima i osjećajima koje majka usmjerava i poklanja svom djetetu.
Ova je predstava gesta zahvalnosti na iskustvu koje je, promatrajući ga iz polja duhovnosti, odnosno mjesta u kojem je izbrisan svaki napor, umor i strah, jedno predivno i iscjeljujuće iskustvo - objašnjava Ane Paška.
No, koliko god djelovala emotivno i produhovljeno, Paška je lišena očekivanih stereotipa kada govori o majčinstvu, o čemu svjedoče, primjerice, i ovi stihovi: “Slušaj, nije to alkohol kad se pivce navečer otvara, ti si napokon zaspala, ovo je moja molitva u balončićima od hmelja…”
Nedostatak duhovnosti
Ova 31-godišnja svestrana umjetnica, inače rođena na Pagu, što joj je i priskrbilo umjetničko ime Ane Paška, vjeruje, dakle, kako današnjem teatru nedostaje duhovnosti, baš kao i medijima pa stalno konzumiramo vijesti o ratovima i strahotama, odnosno gledamo predstave čiji je zaključak - život je govno.
- Ali, na sreću, to nije jedina stvarnost - kaže Ane.
Zatim pojašnjava: "Osim povijesti ratovanja postoji i jedna paralelna povijest mira koja je zapisana na drukčiji način. Netko može vidjeti sadašnji trenutak kao početak trećeg svjetskog rata, dok ga drugi može vidjeti kao predivno vrijeme mira, budući da nikada do sada na planetu nije živjelo toliko 'krilatih'.
Za mene ovo nije vrijeme sukoba između ustaša i partizana, nego vrijeme ratnika svjetlosti. U tom smislu i kazalište koje radim je vrlo angažirano kazalište. Ono nas podsjeća na neke ideje i riječi koje su izašle iz mode kao što su: dobrota, poštovanje ili radost."
A da želi stvarati na drukčiji način Ane Paška je znala još i prije nego je upisala studij dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Nikada je, kaže, nije zanimala klasična gluma, niti se “zarazila” idejom da mora biti “jako pametna”, što može biti jedna od zamki spomenutog studija.
Ipak, na faksu je stekla važna znanja o dramskoj strukturi i različitim strategijama rada s ljudima, a drugi važan utjecaj na nju ostavilo je iskustvo stečeno s Teatrom Continuo (Divadlo Continuo) iz Češke, gdje je boravila u više navrata.
Riječ je o malenom umjetničkom kolektivu što je iz velegrada pobjegao na selo Malovice na jugu zemlje, a koji njeguje vizualni teatar.
Neverbalno kazalište
- Tamo su mi se otvorile oči za svu ljepotu neverbalnog kazališta - objašnjava naša sugovornica. Ona danas sličnu estetiku njeguje i unutar BESA-e, jedinoga profesionalnog otočnog kazališta u Hrvatskoj koje je 2013. pokrenula zajedno s redateljicom Maricom Grgurinović i plesačicom Anitom Čanadi.
Njih tri su se upoznale u PLAY drami gdje je Ane našla svoj angažman nakon što se zbog ljubavi prema suprugu Kaji preselila u Split.
- U jednom trenutku poželjele smo napraviti zajednički projekt, što je rezultiralo ne samo predstavom “Čistilište - Vizualno putovanje u sada”, već i pokretanjem kazališta BESA - prisjeća se Ane.
A po čemu je BESA posebna, pitamo je.
Majčinstvo kao igra
- Osim što smo se odlučile za autorski teatar, što znači da se ne reflektiramo na tuđe tekstove i tražimo vlastite načine stvaranja predstava, postoji još jedna važna razlika. Naime, većina kazališta funkcionira na način da "proizvodi" predstave pa su umjetnici stisnuti u glibu različitih rokova, dok mi u BESA-i vjerujemo da idejama treba dati sve potrebno vrijeme za sazrijevanje.
To vrijedi za sve faze procesa, tako da krajnji rezultat, odnosno predstava ostane svježa i radosna kreacija u kojoj možemo uživati - objašnjava.
Tako je, naravno, bilo i s predstavom “JaMajka Dream” kojom želi pokazati da majčinstvo može biti igra.
- Imala sam čast da je moja kći Luka nastala iz ljubavi, a to je za mene jedina prava, stvaralačka energija - zaključuje Ane Paška.
Kako je, pak, taj kreativni naboj pretočila u predstavu, provjerite uskoro u GKM-u.
Nezavisni projekt
Predstava "JaMajka Dream - kazališni zvukopis o majčinstvu" potpuno je nazavisan projekt koji se financira isključivo od prodaje ulaznica. Karta stoji 40 kuna, a u prodaji će biti i knjiga "JaMajka Dream - ilustrirani rukopis o majčinstvu", i to u dvije verzije - u tvrdom i mekom uvezu.